Ostavite raspravu zbog malo dobra u njoj. Ostavite raspravu zbog male koristi od nje jer ona prouzrokuje neprijateljstvo među braćom.
(Taberani)


20 godina nakon početka rata u Bijeljini

20 godina nakon početka rata u Bijeljini

Iako je 6. april zvanični početak rata u BiH, za Bijeljince je rat počeo 1. aprila 1992., ulaskom Arkanovaca u grad. I nakon 20 godina, za jedne je to Dan odbrane, a za druge generalna proba rata i zločin nad civilima.

Ni 20 godina kasnije, zločini nad civilima u Bijeljini nisu procesuirani niti su lokalne vlasti priznale da su počinjeni. Nijemo je i Okružno tužilaštvo, a prvi dani aprila obilježavaju se kao “dani oslobođenje Bijeljine”.
Dok vlast slavi zločine, Medžlis IZ Bijeljina i ovog 2. aprila učenjem tevhida, Fatihe i dove obilježio je dan kada je bijeljinska mrtvačnica bila ispunjena tijelima bošnjačkih, romskih i albanskih civila. Nažalost, mnoga tijela bačena su u rijeku Drinu i još nisu pronađena.

Ne mogu povratiti svoju djecu
“Niko mene ne dira, nit’ ja koga nit’ ko mene. Živim o sebi, pri sebi. Ja znam da povratiti moju djecu ne mogu. I čovjeka. A bilo je dobrijeh ljudi, pa mi je pomoglo. A ne bi bilo mnoge briga što sam ja danas gladna i što sam u hladnoj sobi bila cijelu zimu. Niko mi nije došao da upita kako si.”

Živana Delić, rođena Doknić, rodom je iz semberskog sela Čengić. U prostranoj porodičnoj kući u bijeljinskoj mahali Živana i Redžo lijepo su živjeli u mješovitom braku sa tri sina i dvije kćerke. Policajac Nebojša Narandžić 3. aprila ‘92 došao je po sinove Sulejmana, Berzada i Beriza. Redžo je rekao da i njega vodi. Živana ih više nije vidjela. Samo Sulejmanovi posmrtni ostaci su pronađeni i sahranjeni kako dolikuje. Ostali se vode kao nestali. Nebojša Narandžić je napustio Bijeljinu i živi negdje u Srbiji, a Živana se nada da će krivce stići kazna. “Samo mi je kasno sve. Mrtva glava ne govori i bolje mi je da ćutim. Ne da se ja nekoga bojim, ja se samo dragoga Allaha bojim i više nikog.”

Zločin bez kazne
Početkom aprila ‘92 ubijeni su Bisera Bišanović, njene kćerke Nermina i Mirsada, unuk Damir Danović (16), koji je bio kod nane u gostima, te Radmila Novaković, podstanarka kod Bišanovića. Psa rase “dalmatinac” Arkanovci su zaklali.
Sahranivši najmilije, Damirova majka Jasmina Danović, sa suprugom Jusufom odlazi u Njemačku. Poslije rata vraćaju se u Hadžiće, a 2000. u Bijeljinu. Kćerka Dijana ostaje da živi u Holandiji. Nakon smrti supruga i svekra, Jasmina živi sama. Veli da se vratila tamo gdje su njeni ukopani.
“Dobijam 150 maraka kao civilna žrtva rata. Navodno su htjeli da ga, da vade ih, pa da se to ispituje. Ne dolazi u obzir da se prenosi, nema od toga ništa. Gdje je ukopan, tu nek’ leži i gotovo.” Arkanovci Marko Pejić Ciganin, Vladimir Homa Rus, Nebojša Đorđević Šuca, Srđan Golubović Maks, te izvjesni Bojke i Bokser, iza sebe su ostavili krvavi trag. Ne zna se njihova sudbina, ali za zločine im nije suđeno.

Zvanični spisak 40 ubijenih, koji je objavio SDS-ov krizni štab, dovoljno govori ko je i kako ubijan.

“U prva četiri dana aprila 1992. godine ubijeni su: Ziberi Ajruš (1968.), Maid Sinanović, Salko Nargalić Ćosa (1960.), Ešef Beganović (1960.), Alija Mujkić (1927.), Sead Krajnović, Bejtula (1956.), Hamijeta (1953.) i Abdirami (1954.) Pajaziti, Husein Dizdarević (1941.), Sabit Arifović (1935.), Redžep Šabanović, njegova žena Tifa i sin Admir, Husein Geljo (1933.), Haso Imširović (1929.), Feriz Karasuljić (1959.), u mrtvačnici zaveden pod rednim brojem 77, Bisera Bišanović (1933.), njene kćerke Nermina (1954.) i Mirsada (1962.) i unuk Damir Danović (1976.), podstanarka kod Bišanovića Radmila Novaković, maloljetna braća Ibrahim i Almir Belkić, Ivica Vrhovac (1945.), Mirjana Ilić, Dževad Osmanović (1978.), Dževad Jašarević (1956.), Elmazi Mersim (1969.), Muhamed Mulabdić (1964.), Majda Izić (1929.), Bego Šindrić (1942.), Huso Benić i jedna neidentificirana osoba.

Hosting by

© Medžlis Islamske zajednice Bijeljina

Na vrh