Ajvatovica

Ajvatovica

Ajvatovica je najveća tradicionalna vjersko-kulturna manifestacija Bošnjaka. Danas se početak Dana Ajvatovice obilježava organizovanjem različitih naučnih i kulturno-sportskih sadržaja. Tradicionalni ceremonijalni dio Ajvatovice počinje paradom konjanika i pješadije. Obično travnički muftija biva u vrhu kolone zajedno sa okićenim jahačima. Bajraci, konji, tekbiri, ilahije su sastavni dio duha Ajvatovice. Povorka se približava šehidskim mezarjima iz doba sultana Fatiha i uči fatihu. Na Čardak-han povorka izbija u vrijeme sabah-namaza. Nakon klanjanja sabaha uči se i Ja'sin prusačkim šehidima i svim šehidima Bosne i Hercegovine.Zatim se nakon vrućeg čaja ili kahve vrši prozivka bajraka i formiranje ajvatovačke povorke. Na čelu je, kao i uvijek, bajrak Ajvaz-dedin, a iza njega ostali bajraktari, pješaci i konjanici. Uče se ilahije i tekbiri cijelim putem sve do Ajvaz-dedine stijene na kraju koje se povorka zaustavlja. Tu se uči sura Feth i dova. Po završetku ovog dijela puta povorka izbija na ajvatovičku livadu na vrhu koje se nalazi pripremljena bina sa koje opet prigodni program izvode horovi ilahija i kasida. Ova posebna prilika se koristi za obraćanje uglednih vjerskih ličnosti. Podne namaz predvodi Reisu-l-ulema nakon čega je završen ovaj tradicionalni dio Ajvatovice.

Nadamo se da ćete naše programe i projekte vezane za Ajvatovicu podržati te uzeti učešće u istim.
Sve vaše primjedbe i sugestije ćemo rado razmotriti, iste možete slati na našu kontakt adresu.

TRADICIONALNO PREDANJE O AJVAZ DEDI

Ajvaz-Dedo, po kojem su vrelo i okolica dobili ime Ajvatovica, došao je u današnji Prusac s Istoka poslije turskog osvajanja Bosne.

Bio je učen i nadasve poduzetan čovjek koji je neumorno radio na unapređivanju svog novog zavičaja i prosvjećivanju naroda.

Kroz Prusac teče rijeka Prensa (nekadasnji naziv i samog naselja), koja ni u to vrijeme nije bila za piće, a niti brojni bunari dovoljni za potrebe mjesta.
Predaja kaze da je Ajvaz-Dedo nedaleko od Prusca našao snažno vrelo, ali prema mjestu zakrčeno stijenom dugom 74 metra i visokom oko 30 metara.

Stijena je ometala provođenje vodovoda, pa se ovaj poduzetni i pobožni dobrotvor 40 dana uzastopce ranim sabah-namazom obraćao Svevišnjem da stijenu rastavi. Četrdeseto jutro učeći nakon namaza Ajvaz-Dedo zaspi i usnije da su se dva bijela ovna sudarila i rastavila stijenu. Prenuvši se iz sna, ugleda stijenu rastavljenu. Duž nastalog koridora kroz stijenu, polozene su uskoro drvene cijevi kroz koje je potekla voda u Prusac.

U znak Božije blagodati ljudi su počeli pohoditi mjesto gdje se desilo raspuknuće stijene.

Ne zna se pouzdano kada je prvo »pohođenje Ajvatovici« održano. Zanimljivo je da »pohod Ajvatovici« svoje periodično vremensko određenje nalazi u tradiciji zemlje Bosne, budući se početak ne vezuje niti za hidžretski kalendar niti za jedan od dva jedina konstitutivno određena muslimanska blagdana. Naime, obilježavanje Dana Ajvatovice pada u svaki sedmi ponedjeljak po Jurjevu (ili Jujrevu).

 

IZVODI IZ KNJIGE «PRUSAC I NJEGOVO DOVIŠTE AJVATOVICA» autora MULE HADžIĆA (objavljena 2005. godine)

 

A J V A T O V I C A

NJENE PRVE NAZNAKE

Kontinuitet kultnih mjesta

Elementi kulta, u islamu u Bosni, najevidentnije se očituju u kontinuitetu kultnih mjesta.

Ta, inače brojna kultna mjesta koja su prije islamizacije služila ranijim kultovima, mogu se sistematizirati kao:

  • Visovi,
  • Stara groblja i hramovi,
  • Izvori vode i vrela,
  • Pećine i stijene,
  • Rijeke i jezera,
  • Crkve i džamije

Jedan izvor  jedno vrelo kultnog značaja jeste i vrelo na Ajvatovici, sedam kilometara udaljeno od starog grada Prusca.

Kultni značaj imaju i pećine  stijene. Opet najznačajnija stijena je  Ajvatovica, koja se poslije učenja dove od Ajvaz-dede raspukla i omogućila dovođenje pitke vode u grad.

Ta raspukla stijena nosi ime po legendarnom Ajvaz-dedi. Njemu se pripisuje da je preveo sve ljude sela Vesele na islam, kao i da je doveo vodu drvenim cijevima kroz stijenu za grad.

Čini se, međutim, da je vjerovatnije, ako se uzme da je Ajvaz-dedo živio u drugoj polovini XVII stoljeća i kult Ajvatovice poznijeg postanka i tog vremena.

Dova se na Ajvatovici činila sedmog ponedjeljka poslije Jurjeva, uz prisustsvo više hiljada hodočasnika koji bi dolazili pred stijenu organizovano pod bajracima.

Ovo je ustvari i početak vjerovanja, molitve i učenja Ajvatovice.

Jedna priča o Uvejz-dedi (Ajvaz-dedi)

Poslije smjene Mehmed-bega i dolaska u Bosnu Skender-bega, odnosno poslije osvajanja Bosne, u ove krajeve došla je jedna osoba pohvalnih svojstava iz krajeva Anadolije, po imenu Uvejz-dede. Tom prilikom naselio se u kasabu Prusac, koja se u to vrijeme ubrajala među veće kasabe.

Godinama je ulagao veliki trud u vjersko prosvjećivanje stanovništva pomenute kasabe i širio islamsko obrazovanje. On je bio taj uzrok prelaska stanovnika tog kraja na islam.

Svo kršćansko stanovništvo sela Vesele, u spomenutom kadiluku, primilo je islam zahvaljujući poticajnom djelovanju spomenutog učenjaka. I njihov svećenik po imenu Panča učio je pred Ajvaz-dedom i u jednoj godini uspio naučiti napamet časni Kur'an, pa su ga tamo postavili za muallima u mektebu. On je Boga molio da njegovi potomci, s oca na sina, budu muslimani. Zaslugom spomenutog učenjaka, muslimansko stanovništvo navedene kasabe prilično se uvećalo, a i dalje se širilo. Budući da nije bilo dovoljno vode za piće, mjesno stanovništvo se mučilo i oskudijevalo vodom u Pruscu. Nije bilo u blizini izvora koji bi se tamo doveo, a u mjestu Ajvatovici, pet čejreka sata hoda udaljenoj od spomenute kasabe, izvornu vodu pregrađivala je jako velika stijena. Ova potreba stanovništva, koja se prenosi predajom, zadovoljena je pokretanjem duhovnih snaga spomenutog šejha. On se sklonio pod okrilje Božijeg spasa i svakog jutra, prije izlaska sunca, na spomenutoj stijeni, izlazio je na brežuljak i tu boravio u pobožnosti, moleći da se spomenuta stijena Božijom svemoći, raspukne. Tako je činio punih četrdeset dana. Četrdesetu noć usnio je da se stijena rascijepila i da voda teče. U zoru se digao i sa muridima i učenicima otišao do spomenute stijene i vidio kako je, uistinu, stijena raspukla po sredini i voda teče. Tamo je uzvišenom Bogu iskazao veliku zahvalnost učeći dovu, a onda je u znak velike radosti ispaljeno iz pušaka. Iza toga napravljeni su čunkovi i voda dovedena u kasabu Prusac.

Treba naglasiti da je voda iz stijene kao opomena i sjećanje. Opomena na Allahovu svemoć, a sjećanje na srce i dovu, što bješe jače od kamena. Izvor koji se pije i na kome se žeđ ugasi, žeđ koja je potekla iz duše željna spoznaje, željna potvrde za istinom. Historija je to koja se ne piše, nego očima osvjedočava. Susret je to najtvrđeg i najmekšeg, kamena i duše čovječije.

Ovdje vrijeme kao da nema vrijednost. Sve je dio vječnosti pred kojom ljudski um stoji i prelazi u sfere koje ga nadmašuju. Vjera je to čovječe, vjera koja nema ogradu niti granice…

Eto, to je Ajvaz-dedo, to je bistri izvor vode, to je Ajvatovica  dovište vjernika muslimana koje se ne zaboravlja nikada, pa ni onda kada je bila zabranjena.

Muslimani su, kao uspomenu na Ajvaz-dedu i dovođenje vode u grad, počeli posjećivati Ajvatovicu i učiti dove, poklanjajući se tom čovjeku i Bogu uz zahvalnost što je uradio.

Konjanici, razna šarolika bosanska nošnja, učenje illahija, organizovanje bajraktara i povorki, molitve za mir, za kišu i sunce, za dobru rodnu godinu, poštivanje i čuvanje vrela i vode, zelenila i svega što čovjeku treba, postalo je vrijednost Ajvatovice.

Nisu za dane Ajvatovice bili samo bajraktari i konjanici, niti samo učenje dova. U danima Ajvatoavice održavaju se razne kulturne, naučne i sportske manifestacije.

Sjećanje Rušćuklija Ćazima, Kladanj

(«Novi behar» – Sarajevo)

 

O Ajvaz-dedi

Naš narod iz srezova Travnik, Bugojno, Prozor, Konjic i Duvno zove «siromašnom Kjabom» jedan mekam koji leži u srezu bugojanskom, a to je Ajvatovac, na koju svake godine, sedmoga ponedjeljka po starom Jurjevu, sila islamskog svijeta zijareta (hodočasti) kako iz obližnjih tako i iz daljih krajeva Bosne i Hercegovine.

Ime Ajvatovice planine, koja se ranije zvala «Trine» kao i postanak ovoga zijareta, narod izvodi po nekom Ajvaz-dedi, koji je bio pravi ehli kešf (dobri).

Do njega (Ajvaz-dede) prije nije bilo tekuće vode u Pruscu, koji se je nekoć zvao i Biljurom, a poslije fetha (pada) prevodno prozvan od Turaka Akhisarom (bijelim gradom). Istina, bila je neka voda do koje je jako teško bilo doći zbog strmog i krševitog puta. Ova voda nije mogla dolaziti u Prusac, jer joj je zaprekom bilo jedno brdo. Na njega je išao Ajvaz-dedo sedam ponedeljnika po starom Jurjevu i Bogu dovu činio da se to brdo rastopi, pa da kroza nj voda u Prusac dođe. Taman kad je navršio «erbein» (četrdeset jutarnju dovu), viđe na snu, gdje se dva ovna sudariše pa odmah rastaviše. Sjutradan, kad je opet došao, našao je taj kamen na dvije strane rastupljen, te nije više vodi priječio. Ona i sada teče kroz tomruke (vrsta vodovoda) u Prusac, te se njome služe. Do prije 30-35 godina čuvao se je u jednoj prusačkoj kući jedan takav čunjak kao kaka teberrukj (relikvija) zajedno s njegovom čevrom, koja se je upotrebljavala pri tešku porođaju, kad žena ne samo u Pruscu, nego i po drugim mjestima, ne može da rodi. Precizno je bilo određeno, koliko će se platiti od ovog dohotka, nešto bi dopalo i fukari, ili bi se dalo za potrebe kakve bližnje džamije i mekteba. I tako se je ova čevra usljed premetanja (munavebe) zagubila. Slična možda kob i tomrak (čunjak) snađe.

Po napomenutoj čudesnoj zgodi, koja se je dogodila na Ajvatoavici, postalo je od tuda zijarećenje na to mjesto svakog sedmog ponedeljka po starom Jurjevu, gdje se skupi velika masa naroda. Poslije pak svršene dove, tu se đumbuša i teferiči. Mladež se tada baca «kamena s ramena», te bi se i druge narodne igre mogle izviđati, da je samo mjesto zgodno, jer mu fali za to nužna širina. Od prije bi obično praštile puške kao sô pri čemu se ipak,kako narod veli, nije nikad kakvoi zlo dogodilo, što se to nekom čudu pripisuje, pa ako bi se bila već kakva nezgoda i slučila, to narod na razne uzroke preokreće. Pokraj toga, da se ovom zijarećenju dade što nabožniji karakter, to se mnoge imućnije kuće radi većeg sevaba iznosile po cijele tovare zahire (jela), pa bi je davle da narod jede i rado bi hodočasnike ukonačivale.

Još nam narodni tevatur (tradicija) kazuje, da niže onog kamena na 200 metara ima zemlja, koja se još tada otpučila da se više nikad nije sastala.

Nadalje nam predaja veli o Ajvaz-dedi, da je za to uzeo ime «dedo» – iz poniznosti, jer je bio sasvim krasan i pristao (jak i šikli) da ga se nije mogao čovjek od ljepote nagledati. Po tome se on prozvao dedom, da se što više ponizi. Ali opet mu jedni i tako ime izvode od turske riječi «dede», što znači pobožna i dobra čovjeka, koji u tekiji samom Bogu ibadet čini. Bilo kako bilo, ovo ime «dedo» među muslimanima je popularno postalo, po čemu se može misliti, da li to ne dolazi kao deminutiv od Derviš, te se u nježnom smislu upotrebljuje isto, kao što na primjer od MehmedaMeho, od Saliha-Salko itd.

Ajvaz-dedo nikada se nije u svom životu naljutio, niti mu je tko čuo ružna kjelama (besjede) a odmah nekako iza one zgode bio je merhum (preminuo je).

Koje mu je bilo rodno mjesto, narod različito priča. Dok jedni hoće da je iz Bosne, drugi kažu da je pravi Azijata iz mjesta Ajvaza, odakle da mu potječe i samo ime. U Bosnu je došao sa vojskom sultana Fatih Mehmeda, koji je poveo, kad je pošao na Bosnu, četrdeset šejhova, pa kad je Bosnu posjeo, ostavio ih je po raznim mjestima da islam preporučuju, te tako njega zapadne Prusac jedan od cvjetajućih tada gradova. Kako mu je ova misija išla za rukom sva  Vesela (mjesta u bugojanskom kotaru) pod vodstvom svoga dušobrižnika, imenom Panđe, primi jednoga dana islam. Nakon toga je rečeni Panđa dolazio svaki dan Ajvaz-dedi na pouku u vjeri, te je za godinu dana postao hafiz, stoga mu je Ajvaz-dedo hajir dovu (blagoslov) ostavio, da u njegovoj porodici vazda hodža bude. Koliko je Ajvaz-dedo bio bogu podložen, njegovi su zemljaci Ajvazlije prije Dedina rođenja, bili veliki silnici i nabodice (tebabiri), bili su pravi našljednici čuvenog Hadžadži Zalima  a za Dedina vremena svi se popravili i postali ispravni i čestiti ljudi.

Pripominjemo nauzgredno da imade jedna istoč. Pravoslavna porodica u Mostaru, koja se zove Ajvaz, kao što ima i jedna kula u Livnu na Cervenima, koju neki zovu «Ajvaz-kula». Mjesto pak, gdje je sahranjeno njegovo tijelo, nalazi se u prusačkom kabristanu Handanagine mahale blizu kuće Ibrahimage Kišije. Turbe mu je podigao, kao što i tomruke (čunjke) potamirio rahmetli Ibrahimbeg Firdus iz Lijevna nazad 90-100 godina. Povod tom bio je neki strani šejh, koji je došao Ibrahimbegu na konak. On se šejhu potužio, kako nema muškog svoga čeda, premda je imao dvije svoje supruge. Tad ga je taj šejh savjetovao da sagradi turbe na Ajvaz-dedinu mezaru. Tim njegovim himmetom,m dok je beg turbe sagradio i čunjke popravio, jedna mu se žena (kako se priča) kroz noć obliznila, zatim jedna bedevija oždrijebila i jedna bika otelila, sve muškim porođajem.

Još imade lijepih i interesantnih priča u narodu o Ajvaz-dedi, ali ih radije narod pridaje šejh Mustafi, čiji ćemo životopis poslije iznijeti, te ga narodu prikazati, da ga zapamti.

Ajvaz-dedo i njegova kasida

Provala mađarskog kralja Matije Korvina opjevana je u Ajvaz-dedinoj kasidi  najstarijoj bošnjačkoj alhamijado pjesmi. Vojska Kovrina je 1480. godine u jesen prešla Savu kod Kostajnice i uz rijeku Vrbas došla do pod samo utvrđeno Jajce. Poslije toga, konjica kojom su komandovali Vuk Jajčanin i Petar Docija, prodrla je sve do Sarajeva.

Bitke su se vodile i pod Pruscem, gdje je poražen jedan odred Vuka Jajčanina.

I ovdje je, kako predanje kaže, svojom dovom pomogao pobjedu Bošnjaka Ajvaz-dedo, kao što je pomogao i dovođenje vode u Prusac.

U knjizi «Zbornik alhamijado književnost»1) nalaze se riječi pjesme koju ovdje citiramo:

AJVAZ-DEDO GOVORI,                 U SARAJEVO DOHODI,

NIMAC SAVU PREHODI,               SARAJEVO KAVGA BI

BANJOJ LUCI DOHODI,                 KABANICE KRV BOJI

I U LUKU UHODI,                            KONJIMA KRVCA DO KIČICE,

TE U JAJCE DOHODI,                     A JUNACIMA DO MIŠICE

KOSTAJNICU PROHODI,               MART JE VADA, JURJEV KAVGA

I U PRUSAC DOHODI,                    AJVAZ-DEDO GOVORI

DESET DANA NE BUDE,                BU KASIDE KO UČI

NJEGA AJVAZ IZGONI,                  NEKA DEDI RAHMET PROUČI,

AJVAZ-DEDO GOVORI,                 NEK SE NIKO NE MUČI,

NIMAC BOSNU OSVOJI,               AJVAZ-DEDO GOVORI.

Nepoznati pjesnik, kako se vidi, ponovo je dao veliki značaj Ajvaz-dedi, koji je imao i najveće zasluge za širenje islama u ovim krajevima.

 

Zabilježio: učitelj Džemal Hamidović

 

Ajvaz-dedo  – Ajvatovica

Ajvaz-dedo došao je u Bosnu sa njenim osvojiteljem sultanom Fatih Mehmedom II 1463. godine i dobio zadatak da u Skoplju širi Islam i naše djedove koji su primili Islam upoznaje sa vjerskim propisima. (Do toga doba naši djedovi pripadali su bogumilskoj vjeri koja je bila mnogo raširena u Bosni).

Poznato je da se ovako delikatne službe daju samo spremnim učenjacima, pa je prema tome jasno da je i Ajvaz-dedo bio dobar i spreman učenjak. On se  nastanio u Pruscu kao glavnom gradu u Skopaljskom polju, i svoju misiju je odlučno izvršio.

Pored svoje redovne dužnosti Ajvaz-dedo brinuo se i za napredak samoga mjesta i mještana. Do tada Prusac se snabdijevao vodom iz bunara, ili sa rijeke, koja teče odmah ispod samoga Prusca. Ajvaz-dedo je znao da voda iz rijeke i iz bunara nije dovoljno čista, a prema tome ni zdrava, pa je tražio način i sredstva da bi mjesto opskrbio sa zdravom (pitkom) vodom.

Pod planinom Šuljagom, 6 km daleko od Prusca, u krasnoj četinarskoj šumi našao je dobro vrelo. Nedaleko od samoga vrela nalazi se stijena duga 74 m, a visoka oko 30 m. Narodna predaja kaže: «Ova stijena ometala je provođenje vodovoda i radi toga je Ajvaz-dedo išao 40 dana svako jutro do te stijene i tu klanjao sabah namaz, te molio Boga da se stijena rastavi kako bi mogao provesti vodovod. Četrdeseto jutro kada je klanjao sabah namaz, počeo je učiti i učeći zaspao. U snu je vidio kako su se dva bijela ovna sudarila i stijenu rastavila. Kada se probudio vidio je stijenu zaista rastavljenu…»

Razmak (šupljina) u ovoj stijeni je gotovo svukud bila 4 m. Ajvaz-dedo izgradio je vodovod i proveo ga kroz ovu stijenu. Ovaj vodovod pravljen je na principu današnje gradnje vodovoda, što dokazuje da je Ajvaz-dedo poznavao i fizičke zakone. Jedina razlika između njegovog vodovoda i današnjeg modernog vodovoda kojeg je napravio Higijenski zavod iz Banja Luke 1931. godine bila je ta što su cijevi bile drvene i položene po površini zemlje. Narod je po Ajvaz-dedi nazvao ovo vrelo «Ajvatovica», a stijenu «Ajvaz-dedina stijena», te od onoga vremena otkad je prvi put vodovod proveden kroz stijenu, počinju muslimani iz bliže i dalje okoline svake godine sedmoga ponedeljka iza Jurjev dana posjećivati ovo mjesto. Tako se i hodočašće po Ajvaz-dedi prozvalo «Ajvtovica».

Iza smrti Ajvaz-dede, koliko je ovaj vodovod bio u ispravnom stanju nije poznato, ali se zna da je prvi opravak vodovoda izvršio jedan domaći sin, rođeni Pruščanin, naš poznati učenjak Hasan Kjafi ef. Cijeneći velike zasluge Ajvaz-dedine, Kjafi ef. je podigao i turbe nad njegovim mezarom (Ajvaz-dedino turbe). Ajvaz-dedino turbe kao i vodovod opravio je po drugi put Ibrahim-beg Firdus, djed Alibega Firdusa. Ovaj vodovod izdržavao se  iz Ajvaz-dedina vakufa, a ukoliko se nisu mogli troškovi podmiriti od pomenutog vakufa, mještani su međusobno sakupljali i namirivali troškove. Prije možda pedeset godina, žena Hadži Alibega Hasanpašića darovala je svoje imanje koje se nalazi 4 km više Prusca na putu za Ajvaz-dedinu stijenu, a zove se «Han», za održavanje vodovoda. Kako je 1931. godine Higijenski zavod iz Banja Luke napravio moderni vodovod, tako je i pomenuto zemljište pripalo vakufu. Ovo zemljište, koje je služilo kao zaklada vodovoda, sada se vodi pod imenom Hadži Alibegov vakuf, a u sastavu je Ajvaz-dedina vakufa.

 

Zabilježio: prof. Husein Čepalo

 

Ajvatovica i njene dove

Ajvatovica je specifičan islamski običaj, ima autohtoni karakter, prerastao iz bogumilskih molitvi za kišu, plodnost i zaštitu ljetnih usjeva, kao dokaz da i dova na Ajvatovici sadrži elemente proljetnih molitvi za dobru godinu, može se navesti okolnost što nakon održane dove pojedini težaci hodočasnici, obijaju i kupe prašinu sa Ajvaz-dedine stijene, da bi njome posuli svoje njive i livade, «kako bi rod što bolje ponio». I legenda o Ajvaz-dedi spominje sušne godine.

Ajvaz-dedo je taj koji je pred pećinom dovu činio, pa je stijena  raspukla i Prusac dobio vodu. Polazeći od toga da su ova godišnja dovišta izvorno bogumilska, onda se uklopila u religiozni sistem bosanskog islama, a tokom vremena gubili su bogumilski običaji i preovladali islamski.

Dovišta su i prije islamizacije služila kao moliltvištva i za pripadnike crkve Bosanske, koji su praktikovali podizati kapele na grobljima. O tome saznajemo iz Testamenta Koste Radina. On ostavlja «Za hram i za grob, gdje mu kosti budu «legu 140 dukata». Vjerovatno temelji ovakvog bogumilskog hrama Hiže nalaze se na velikom greblju na Musali u Pruscu. Pored najčuvenije Ajvatovice kod Prusca, trebalo bi spomenuti još neka muslimanska svetilišta, kao što je Djevojačka pećina, u Bratovljevićima kod Kladnja.

Značajno svetilište Muslimana Centralne Bosne je Karadedina džamija u Karićima kod Vareša. Tu se svake godine održava dova modificirana u odnosu na ranija vremena. Džamija je napravljena isključivo od drveta. U bližoj i daljoj okolini oko džamije nema muslimanskog stanovništva. Selo je nastanjeno Srbima. Po narodnoj tradiciji Ajvaz-dedo i Kara-dedo su bila braća.

Ajvatovica je 6 km udaljena od Prusca, nalazi se pod planinom Šuljagom, u lijepoj četinarskoj šumi.  Ajvaz-dedo je tu pronašao dobro vrelo. Prusac se do tog vremena snabdijevao vodom iz bunara ili sa rijeke koja teče odmah ispod Prusca. Kada je nastala velika suša u bunarima je nestalo vode. Nositi vodu u fučijama iz rijeke strmim putem bilo je dosta naporno. Ajvaz-dedo je počeo razmišljati kako da dovede vodu u Prusac.

Nedaleko od samog vrela spriječila mu se stijena duga 74, a široka 30 metara. Narodna predaja kaže: «Ova stijena ometala je sprovođenje vodovoda i  radi tog je Ajvaz-dedo išao 40 dana svako jutro do te stijene i tu klanjao sabah-namaz, te molio Boga da se stijena rastavi, kako bi mogao provest vodovod. Četrdeseto jutro, kada je klanjao sabah-namaz, počeo je učiti i učeći zaspao. U snu je vidio kako su se dva bijela ovna sudarila i stijena se rastavila. Kad se probudio vidio je stijenu zaista rastavljenu. «Ajvaz-dedo je 1467. sagradio vodovod od drvenih tomruka (cijevi) i proveo kroz ovu stijenu.1)  Od tog vremena kad je vodovod proveden, muslimani iz bliže i dalje okoline svake godine sedmog ponedeljka po Jurjevu počinju posjećivati Ajvatovicu. Ovaj vodovod sa drvenim tomrucima služio je Pruščanima sve do 1931. godine. Te godine higijenski zavod iz Banja Luke napravio je moderan vodovod. Jedina razlika između Ajvaz-dedina vodovoda i ovoga današnjeg što su cijevi bile drvene i položene na površinu zemlje. Vodovod je bio vlasništvo vakufa, sve do 1978. godine, a danas vodovod održava Mjesna zajednica. Iza smrti Ajvaz-dedine, koliko je ovaj vodovod bio u ispravnom stanju nije poznato,  ali se zna da je prvi opravak vodovoda izvršio Hasan Kjafija Pruščak. Ibrahim B. Salih iz Prusca, napisao je  bilješku u kojoj kaže da je bosanski namjesnik Miralem-paša, početkom 1785. godine, obnovio vodovod Ajvatovicu u gradu Pruscu, da je od rijeke do Musale bilo poredano 3.560 tormuka (drvenih cijevi) koji su iznosili po 7 pedljeva i da je svakih 10 tormuka povezano u jedno uže. Godine 1828. Ajvaz-dedino turbe, kao i vodovod, opravio je Ibrahim-beg Firdus iz Hlivna, djed Alibega Firdusa. Povod tome bio je neki dedo  šejh, koji je došao Ibrahim-begu na konak. Beg se potužio kako nema muškog evlada, premda je imao dvije žene. Tada ga je taj šeih savjetovao da opravi turbe na Ajvaz-dedinu mezaru i Ajvaz-dedin vodovod. Dok je beg opravljao turbe i vodovod, kako se priča, jedna mu se žena obliznila, zatim jedna bedevija oždrijebila i jedna bika otelila, sve muškim potomcima1). Narod priča Pruščani su napravili drvene tomruke, ali nisu imali para za željezne spojnice, pa je beg Firdus dao za to pare. Po tome stariji ljudi danas u Pruscu željezne halke nazivaju «firdusovke». Ovaj vodovod se izdržavao od Ajvaz-dedina vakufa. Ukoliko se nisu mogli troškovi podmiriti od pomenutog vakufa, mještani su sakupljali pare. Pred I svjetski rat, žena hadži-Alibega Hasanpašića iz Travnika uvakufila je svoje imanje koje se nalazi iznad Prusca, a zove se Han za održavanje vodovoda. Sada se vodi pod imenom Hadži-Alibegov vakuf. Do prije 10 godina brigu o Ajvaz-dedinu vodovodu vodile su mutevelije prusačkih džemata. Preko 50 godina sujoldžije ovoga vodovoda bili su Huso Began i Mustafa Burek, a poslije rata Muharem Began.

 

Kišne dove

Predanja, a i defteri govore, da je muslimansko stanovništvo, prije svega u selima, obavljalo molitve za kišu i to na šehitskim mezarima ili na starim muslimanskim grobljima, koja se često nastavljaju na nekropole stećaka.

Pored kišnih dova u BiH održavane su na više mjesta godišnje dove, koje su održavane pod vedrim nebom, godišnje jedanput i to većinom utorkom. Dove su se održavale od prvog utorka po Jurjevu, pa sve do aldžuma.

Samo dova na Ajvatovici, u drevnom Pruscu, obavljala se sedmog ponedjeljka po Jurjevu.

Polazeći od toga da su dovišta izvorno bogumilska, onda se uklopila u religiozni sistem bosanskog islama, mora se uzeti u obzir da se u toku vremena njihov bogumilski značaj izgubio i preovladao islamski. Kišne dove održavale su se povremeno i prema ukazanoj potrebi, s tim što su se mjesta sporazumno utvrđivala. Kišne dove u sušnim ljetnim periodima prakticirale su se u Pruscu sve do 1956. godine. Koliko nam je poznato, posljednje kišne dove obavio je u Pruscu Muharem ef. Omerdić 1974. godine. U međuratnom i poslijeratnom periodu, kišne dove obavljali su: Nur hodža Mehmedagić, hafiz Nazif Heljo, Hasin hodža Džonlo, hodža Meho Sijamija, Salih hodža Čepalo, Mehmed hodža Učambarlić, Šerif hodža Silajdžija, Salih hodža Čizmo, hafiz Hamdo Elkaz, hafiz Zakir Kaniža, hafiz Numo Kulaš, Mehmed hodža Hadžiabdić, hafiz Tahir Džonlo. Hodže su, na čelu sa djecom iz mejtefa i ostalim narodom, polazili ispred džamija, učeći do određenih šehitskih mezara, gdje bi se proučila dova. U ovim kišnim dovama, u prijeratnom periodu, učestvovali su i pravoslavni seljaci iz Pribrače i Urije.