Piše: Jusuf Trbić
Svi lijepi gradovi imaju jednu istu karakteristiku: ne mijenjaju se. To jest, čuvaju svoje starine, po svaku cijenu, da bi ostavili trag u vremenu. Zato ljudi iz cijelog svijeta dolaze da vide stare građevine Rima, Pariza, Praga, a malo koga interesuju novi dijelovi tih gradova, stambene zgrade i soliteri. Kod nas zadivljujuće izgledaju stare jezgre Sarajeva, Trebinja, Jajca, Travnika. Na žalost, u Bijeljini su primitivci na vlasti porušili sve što su mogli, a taj varvarski stampedo počeo je davno, još šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, kad je vlast donijela nevjerovatnu odluku: da se ruši cio stari dio grada, pa da se tu iznova gradi, umjesto da su novogradnju izmjestili van grada, prema Obriježi, pa tamo napravili moderan novi grad, sa širokim ulicama, parkovima, trgovima, sportskim objektima, šetalištima… Rušenje se nastavlja i dalje. Svojevremeno je Zavod za zaštitu istorijskog i prirodnog naslijeđa RS- stavio pod zaštitu 32 objekta samo u gradskoj zoni Centar, ali to kao da nikoga ne obavezuje, pa su neke od tih zgrada već srušene, među njima i Vanekov mlin i kuća Mage Živanović, koja se urušila sama, a zaštićena graditeljska cjelina u današnjoj Karađorđevoj ulici više ne liči na sebe.
U tom brutalnom ubijanju prošlosti možda je najveći zločin, ako ne računamo uništavanje svih džamija 1993. godine, bio rušenje starog, velelepnog hotela Drina, velilčanstvenog zdanja izgrađenog 1892. godine. To nekadašnje “bijeljinsko čudo” srušeno je 1972. godine, da bi se na njegovom mjestu izgradila ružna autobuska stanica, i to u samom centru grada.
A u Bijeljini je nekad postojala i tekija, “kuća” derviša, koja je služila i za obavljanje zikra – molitve i vjerskih obreda, ali i za učenje, obrazovanje, druženje i život derviša. Nalazila se u nekadašnjoj Ulici JNA, u tadašnjoj Jukić mahali. Bila je to tekija derviškog reda halvetija, a podignuta je kad je u Bijeljinu došao šejh Sejfulah Abu-Leis Zade Iblizović, zvani šejh Sejfija. On je bio rodom iz Sarajeva, gdje je radio kao turbetar Jediler turbeta. U Bijeljinu je došao na početku austrougarske okupacije, bježeći od vlasti, jer se istakao kao učesnik Hadži Lojine bune. Bio je izuzetno učen čovjek, imao je mnogo učenika i murida (sljedbenika), a napisao je i prvu bijeljinsku knjigu pjesama – divan od hiljadu strana, u duhu sufijske poezije. Šejh Sejfija je podigao halvetijske tekije u Bijeljini, Višegradu, Rudom i u Tuzli, gdje je i umro 1889. godine. Bijeljinska tekija je ukinuta odlukom vlasti 1927. godine, a srušena je 1933. godine.
Pomenimo još i dvije nekadašnje bijeljinske znamenitosti: mezar “dobre” Šeće i turbe bimbaše Sadi-age.
Šećin mezar je godinama bio mjesto hodočašća ljudi iz čitavog regiona, koji su ovdje dolazili, najčešće vikendom, da pale svijeće i traže zdravlje od čudotvorke, nepoznate djevojke Šeće, koja je tu bila sahranjena. Mezar se nalazio u blizini današnjeg vodotornja, na desnoj strani nekadašnjeg velikog muslimanskog harema (groblja), pored Janjica džamije. O Šeći je kružila legenda da je to bila plemenitaška djevojka, koja je poginula u borbi s Austrijancima. Saud Grabčanović, sin bijeljinskog hroničara Mustafe Grabčanovića, istražujući prošlost Bijeljine došao je do austrijskih vojnih dokumenata koji prikazuju zauzimanje Bijeljine 1716. (ili 1717.) godine, u kojima je učestvovala i kćerka nekog bijeljinskog velikaša. Ona je pucala sa kule i teško ranila majora Štrajhera, ađutanta glavnokomandujućeg austrijskih trupa generala Maksimilijana von Petraša, koji je ubrzo preminuo, a i ona je poginula u tim borbama. Saud Grabčanović je utvrdio da je to mogla biti unuka čuvenog gazije Ali-paše Čengića, koji je poginuo u bici kod Svetog Gotharda u Austriji. (O njegovom je dvorcu – odžaku pisao je i Evlija Čelebija).
Šećin mezar je, prilikom izgradnje glavnog gradskog trga, premješten u harem na Brčanskoj malti, ali više nikad nije bio mjesto hodočašća, kao nekad.
Slična je bila i sudbina turbeta bimbaše Sadik-age, koje se nalazilo u blizini nekadašnje zgrade pozorišta na današnjem trgu, uz kuću Imamovića. Turbe je bilo pravougaonog oblika, sa dva mala prozora s demirima i drvenim vratima, sa tri kabura unutra, i takođe je bilo mjesto svojevrsnog hodočašća. Rekonstruisano je 1854. godine, a sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka je srušeno i premješteno u dvorište Atik džamije. U Bijeljini je dugo živjela legenda o Sadik-agi, kao vođi obnove Bijeljine, nakon povratka Bošnjaka 1839. godine, ali Saud Grabčanović dokazuje da se radi o šehidu, janjičarskom borcu, koji je poginuo prilikom oslobođenja grada od Austrijanaca 1737. godine. To potvrđuje i tarih koji je stajao iznad ulaznih vrata starog turbeta: “Gradnja ovog časnog objekta dosuđena je bimbaši Sadik-agi. Ovaj lijepi kabur je dio dženetske bašče i mjesto za šehida. Allahu, ovom šehidu dodijeli dženetsku bašču. U godini pobjede pisar Huršid izreče i napisa ovaj tarih.” Turbe je, po tadašnjim običajima, izgrađeno na mjestu pogibije bimbaše i njegova dva saborca, i zbog toga Sadik-aga nije ukopan u haremu džamije, gdje su sahranjivani zaslužni građani koji umru prirodnom smrću.
U varvarskom talasu uništenja svih muslimanskih vjerskih objekata, koji dokazuje genocidnu namjeru režima Radovana Karadžića, pored Atik džamije uništeni su: turbe bimbaše Sadik-age, s mezarima još dvije djevojke i dva ograđena mezarja. U jednom su bili pokopani Begzadići, današnji Salihbegovići, a u drugom Mujaga Hadžibeganović, Abdullatif ef. Bulić, muallim, i Hadži Mešo, imam Atik džamije. Uz lijevu stranu džamije bili su mezari sa nišanima dvojice bijeljinskih muderisa, Hasana ef. Muslimovića, rođenog u Orahovici kod Gračanice (umro 1905.) i Salih-Rifki ef. Hadžijusufovića iz Zvornika (umro 1933). Do njih je bio mezar Hase Muradbegovića, čijeg su oca Ibrahimbega ubili četnici 1942. godine na najgrozniji način. Do njihovih nogu je bio mezar Muradbega Pašića, koga su partizani ubili u Zagonima 1943. kao uglednog građanina, a nakon što je tijelo pronađeno, ukopan je 1944.
Slično se dogodilo i u Janji, kad su, uz janjarsku Atik džamiju, uništeni i mezari Kulin kapetana i Mula Alije Sadikovića. Inače, i u Janji je, kao i u Bijeljini, oduzeto i uništeno veliko mezarje, na kojem je izgrađen zanatski centar sa novom samoposlugom. U Bijeljini su, kao što se zna, na mjestu gdje je bilo mezarje i Janjica džamija podignuti neboder, vodotoranj, dok je sa desne strane Atik džamije, na vakufskom zemljištu, sagrađen Dom omladine, danas Centar za kulturu, a sa lijeve strane zgrada Suda.
Otišla je tako u zaborav jedna duga i lijepa prošlost, jer je zasmetala krojačima nove stvarnosti. Nama ostaje samo da se sjećamo. Dok još možemo.