Piše: Mirsad ef. Okanović, drugi imam Atik džamije u Bijeljini
Dolaskom Kurban-bajrama ponovo se aktueliziraju pitanja vezana za propise klanja kurbana. Nema sumnje da su propisi o kurbanu utemeljeni na Kur´anu i sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Klanje kurbana je vadžib za svaku muslimansku porodicu koja je u mogućnosti da to uradi, a propisano je riječima Uzvišenog Stvoritelja: “Zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji.“ (El-Kewser, 2). Klanje kurbana ima veliki značaj i vrijednost. To nam najbolje potvrđuju riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: „Čovjek na Kurban-bajram ne može ništa draže Allahu uraditi, nego da pusti krv kurbana. Na Sudnjem danu ona (zaklana životinja) će doći sa svojim rogovima, papcima i runom. Kurbanska krv stiže do Allaha prije nego što padne na zemlju.“ (Tirmizi).
Kurban po svojoj osnovi se kolje za žive ljude. Međutim, kod nas je rasprostranjena praksa da se u velikoj mjeri kolju kurbani za umrle osobe. Čak šta više, pojedinci ne kolju kurban za sebe i svoju porodicu, a zakolju ga za svog umrlog člana porodice.
Kada je riječ o klanju kurbana za umrlu osobu, na samom početku je bitno odrediti tačke ili detalje oko kojih se islamski učenjaci slažu odnosno razilaze. Naime, među učenjacima nema razilaženja da je dozvoljeno klanje kurbana za umrlu osobu ukoliko je umrli ostavio vasijjet odnosno oporuku da se nakon njegove smrti njemu zakolje kurban.
Također, ukoliko je umrla osoba uvakufila imetak iz kojeg će se izdvajati i klati njemu kurban nakon smrti je također dozvoljeno i nema razilaženja među učenjacima. Uz ovo učenjaci pridodaju i zavjet sa kojim se umrla osoba zavjetovala da zakolje kurban, a umrla je prije nego što je ispunila zavjet, odnosno zaklala kurban. I u ovom slučaju je dozvoljeno (obaveza) klanje kurbana od strane njenih nasljednika. U svim pomenutim tačkama ili detaljima tj. ukoliko umrla osoba oporuči, uvakufi ili se zavjetuje, njenim nasljednicima je vadžib da zakolju kurban za nju. Ovdje još možemo i pridodati dobru volju nasljednika da kolju kurban za umrlu osobu, ukoliko su naravno zaklali kurban za sebe i svoju porodicu, a nikako da kolju kurban za umrlog, a da za sebe i svoju prodicu ne zakolju kurban, jer smo već pomenuli da se kurban u osnovi kolje za žive.
Što se tiče vremena kad se kolje kurban, ono nastupa ujutro poslije klanjanja bajram namaza, u skladu sa riječima Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: „Onaj ko je (kurban) zaklao prije bajram namaza, neka ga ponovo zakolje.“ (Mutefekun aljehi). Otuda kurban zaklan prije klanjanja bajram namaza, ni u kom slučaju ne može biti ispravan. To nam potvrđuju i riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: „Ko kurban zakolje prije bajram namaza, zaklao ga je radi sebe, a ko ga zakolje poslije namaza, prinio je pravu žrtvu i potrefio pravi muslimanski običaj.“ (Ahmed).
Kod nas je praksa da se kurban za umrlu osobu kolje dan prije samog Kurban bajrama, što je pogrešno i nema nikakvo uporište kako u praksi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., tako i u mišljenjima i stavovima islamskih učenjaka. Žrtva koja se zakolje dan prije Kurban bajrama ne može se i ne smije nazivati kurbanom. Takva žrtva se može smatrati običnom sadakom. Međutim, neko je u vremenima iza nas ustalio pogrešan adet među našim džematlijama, da se kurban za umrlu osobu kolje dan prije samog Kurban bajrama. Takav adet je pogrešan, i potrbeno je uložiti maksimalne napore kako bi se on uz Allahovu, dž.š., pomoć ispravio.
Na kraju možemo zaključiti da je klanje kurbana za umrlu osobu u suštini dozvoljeno, iako to nije bila praksa Poslanika, s.a.v.s, niti njegovih ashaba.