Piše: Edin Memić…
Premda se zemlja bosanska zasijava svakog proljeća, stručnjaci ipak upozoravaju da je to daleko manje od potrebnoga.
Tako npr. prema podacima Vanjskotrgovinske komore BiH naša zemlja je samo u januaru i februaru ove godine uvezla kupusa, mrkve, krastavaca, graha i jabuka u vrijednosti većoj od 2.3 miliona maraka, a uvoz nabrojanih namirnica u 2013.g. premašio je vrijednost 18.5 miliona maraka. Sve skupa ukazuje na to da će uvoz ovih namirnica u tekućoj godini preći vrijednost od 20 miliona. Istina je da domaća proizvodnja poljoprivrednih dobara od strane države prema onima koji o tim dobrima brinu nema adekvatnu „poticajnu injekciju“, ali je i istina da na mikro-planu mnoge naše bašče ostaju nezasijane i neiskorištene, bez obzira gdje se one nalazile. Govorim dakle o sijanju za sebe, za potrebe svoje porodice, a ne o aktivnosti koja zahtjeva ogromna ulaganja. Za tu malu aktivnost nisu nam potrebne državne subvencije niti poticaji koje resorna ministirstva daju. Potrebni su nam poticaji druge prirode o kojima ovdje želim govoriti.
…čovjek od onog što zasije (u vidu različitih vrsta plodova) ili zasadi (u vidu različitih sadnica) imati nagradu (sevap, ar. sevab) kad god od tih plodova ili voćki uzme čovjek, životinja, ili insket.
Kako se prenosi u vjerodostojnim predajama, jedne prilike Muhammed a.s. uzeo je svojom rukom ruku svoga ashaba Muaza ibn Džebela i pitao ga, pokazajući žuljeve na Muazovom dlanu, „šta je ovo, o Muaze“?, a Muaz mu odgovori kako je to posljedica napornog rada u njegovoj njivi koju obrađuje kako bi on i njegova porodica imali od čega živjeti, na šta mu Alejhisselam reče: „Ove (ili ovakve) ruke neće doticati džehennemska vatra!“ A zašto ih neće, te i takve ruke, doticati vatra džehennemska? Zato što su te ruke „prljave“ od posla, ali čiste od harama, zato što se na njima oslikava trud Muazov i borba da se zbrinu oni koji su pod njihovom/njegovom vlašću, zato što svaki imetak kojeg one i njima slične druge, odnosno iste, zarade za sebe i svoju porodicu Muhammed a.s. naziva „najvrjednijom sadakom“ koju čovjek može udijeliti. Obrađivanje zemlje u svrhu njenog „oživljavanja“ od strane nas zasijavanjem iste za naše potrebe samo je jedna od aktivnosti kroz koju Muhammed a.s. slikovito objašnjava da ono što radimo za sebe i svoje porodice, čistog nijeta, a samo po sebi je čisto, bez primjesa harama, donosi nam dobrobiti na oba svijeta: na ovome u vidu određenih prihoda, rezultata, uspjeha, a na onom, u formi sevapa, tj.konačne nagrade. Baš kao što od klanjanja namaza, posta ramazana (ili posta mimo ramazana), čovjek ne stječe samo nagradu na onom svijetu, već koristi/nagrade i na ovom svijetu, isto tako i sa svojim radom, ali u obrnutom smijeru, čovjek/žena plodove svoga zanimanja od kojeg živi on i njegova porodica, pod uslovom čistoče samog posla, vidjet će i na ovom i na onom svijetu. U tom smislu Muhammed a.s. podstičući ashabe onovremenski, a samim tim i nas, njegove sljedbenike, ovovremenski, kaže da će čovjek od onog što zasije (u vidu različitih vrsta plodova) ili zasadi (u vidu različitih sadnica) imati nagradu (sevap, ar. sevab) kad god od tih plodova ili voćki uzme čovjek, životinja, ili insket. Premda čovjek isključivo zasijava zemlju zarad svojih egzistencijalnih potreba on često nije ni svjestan koliko je puta tim svojim postupkom dao sadaku, pa makar s njih uzimali mrav, pčela ili bilo koji drugi insekt. A kamoli kada se od njih nahrani neka veća životinja, ili čovjek. Gotovo je sigurno da su ovih poticajnih riječi koje je izgovorio Muhammed a.s. u „pustinjskom ambijentu“ itekako bili svjesni njegovi sljedbenici u drugim plodnijim i klimatsko uslovnijim područjima do kojih su one doprijele, kao što je naša domovina Bosna i Hercegovina. Otuda su naši (pra)djedovi s toliko ljubavi i požrtvovanja prilazili zemlji (i plugu), zavrnutih rukava k'o kad abdest uzimaju, zasijavajući i kalemeći je uzduž i poprijeko, ostavljajući tako na njoj trajne rezultate svoje žrtve od kojih i mi danas imamo koristi kad god uberemo voćku sa stabla kojeg su oni uzgojili. Osvrnemo li se oko sebe uočit ćemo zemlju ili bašču u vlastitom posijedu koju godinama ne obrađuje niko a koja vapi za čestitim rukama koje će je „oživjeti“. Vratimo se njoj i ona će uzvratiti nama. Namirimo joj ono što se godinama od nje uzima. Zasijmo plodnu zemlju bosansku berićetnim sjemenom kojeg ona ima. Obnovimo njena pluća novim sadnicama, jer se njene šume eksploatišu često bez ikakva reda i pravila. I naposlijetku, obnovimo sebe radom i dobrim djelima. Za tim svime ova zemlja bosanska već godinama vapi.