Od pojave točka, moglo bi se kazati, internet je u civilizacijskom smislu jedan od značajnijih, pa možda i najznačajniji izum. Prostor ove kolumne je više nego neznatan da se i u najosnovnijem smislu opiše značenje, značaj, korist i svaka druga mogućnost ovog izuma. Oni koji ga koriste uglavnom znaju o čemu se radi, a koliki je obim ili mogućnost tog izuma, to opet mnogo bolje znaju oni koji se značajnije ili, pak, profesionalno bave internetom i virtualnim mogućnostima.
No, jedna je stvar više nego jasna: internet je postao predominantan medij. On polahko, ali zasigurno šalje u povijesnu ropotarnicu printani medij. Pod tim se naravno podrazumijevaju sve papirne medijske forme. Drvo će sve više služiti za mnogo toga, samo za papir sve manje. I najveća svjetska novinska imena svoju printanu varijantu skoro pa upolovljavaju, a i sa knjigama je slična situacija. Davno je prošlo vrijeme ogromnih tiraža, sada se uglavnom sve mjeri u klikovima, lajkovima, view-ima, seen-ovima, dakle, broju pregleda i downloud-ova. Danas su u trendu i relevantni su samo mobilni telefoni s velikim ekranima (displayima), iPadi, Tableti itd. To su, dakako, instrumenti savremenog svijeta.
Još krajem prošlog stoljeća, a to nije bilo tako davno, da bi se nešto novo naučilo, saznalo, da bi se obrazovalo, informiralo itd., išlo bi se u knjižaru kupiti knjigu koja govori o zadatoj temi; ili, pak, ako bi se htjela pročitati dobra kolumna, pratiti dešavanja u zemlji i svijetu itd., išlo bi se u trafiku po novine, časopise, magazine i dr. Ukratko: danas se to više ne radi. Danas se zbog svega toga, obrazovanja, učenja, informisanja, „zabave“ u najširem smislu riječi, jednostavno odlazi na internet. Riječ je o velikim mogućnostima i ogromnom prostoru, za kojeg samo dragi Allah zna gdje su mu granice.
No, što se tiče nas, tjst. Islamske zajednice, izgleda da mi ovo baš i nismo najbolje shvatili. Zato što nas jednostavno nema na internetu! Objasnit ću to podrobnije u nastavku kolumne.
Po zakonu u Bosni i Hercegovini, vjerom/vjerama se bave vjerske zajednice. Tako je i Islamska zajednica, ali i mimo ovog zakonskog okvira, jedina pozvana da se bavi vjerom i da je tumači. No, ona je taj ogromni prostor (internet) prepustila nekome drugome ili nekima drugima da se bave i tumače vjeru. Otuda između ostaloga i postoji problem i stalna „upala“ koju boluju naši džemati. Govorim o žarištu koje stvara upalu.
Mladi je svijet, koji klanja u našim džamijama i koji po defaultu slijedi bh. imame, u ogromnoj konfuziji i koliziji – između onoga što mu imami govore u džamiji i onoga što on u slobodnom vremenu, provedenom uglavnom na internetu, vidi, sluša pa i slijedi kao instrukciju, koju je dakle pokupio u virtualnom svijetu na internetu.
Neki su drugi muderrisi „zagospodarili“ virtualnim prostorom i haraju, a mi još uvijek oklijevamo. Nažalost, moram konstatirati da smo se previše zaogrnuli akademskim islamom koji je vrlo često „sterilan“, ljudima jedva razumljiv, a onda i slabo interesantan. I koji je neefikasan i „razoružan“ u pragmatičnom smislu. Zapravo, mi se dajemo u one obrasce koji su prohujali s vihorom, a internet smo prepustili svima, samo ne sebi. Internet je kao nevažan, nažalost, samo našu.
Prestanimo se obmanjivati i manimo se i one druge priče da je internet opasan! On i jeste opasan samo za one koji ga uporno ignoriraju i ne žele preuzeti dio odgovornosti. A vrijeme prolazi. I djeca odlaze.
No, u kontekstu teme, sljedeća su pitanja više nego implicitna: zašto naših muderrisa, muftija i imama nema internetu?, gdje su njihovi dersovi, tekstovi, predavanja, objašnjenja i virtualne aktivnosti?, zašto naše muftije ne snimaju svoje fetve u formi video klipova i ne postavljaju ih na YouTube kanalu?, gdje su vazovi naših imama?, gdje su virtualni džemati naših imama na društvenim mrežama?, zašto se na internetu ne mogu besplatno downloudirati svi naši ilmihali, talimul-islam, ilmuddin, fikhul-ibadat, hanefijski fikh, sufare i dr.? (Ovo zadnje pitanje je možda i najvažnije!)
Konačno, zaključit ću sa sljedećim konstatacijama i pitanjima. Sasvim je jasno ko u Bosni i Hercegovini ili, pak, kod Bošnjaka treba da tumači islam – to treba da radi Islamska zajednica. No, nedopustiva je situacija da ko god može platiti salu ili napraviti bilo kakav web portal – da može tumačiti islam i prosipati fetve (obavezujuća mišljenja), kao sjeme u proljetnu zemlju. Vrlo često su ta mišljenja tako jasno uperena i protiv Islamske zajednice, a koliko su protivna svukupnoj bošnjačkoj egzistenciji – ne treba ni govoriti.
Zato, treba uvesti red, legalno i legitimno, kako u javnom prostoru tako i na internetu, svi koji žele tumačiti vjeru moraju se skrasiti pod okrilje i imati dozvolu i saglasnost institucionalnog učenja (tjst. Islamske zajednice). To je uvjet jedinstva, islaha i konačno opstanka. U protivnom, ako se ne poduzmu hitni koraci po ovom pitanju, imat ćemo fesad u saffu, rasulo u da'wi i misiji, a na djelu će biti sve žešće vrbovanje naših ljudi, kako od strane isključivih i rigidnih selefija (dakle, tekfirovaca i haridžija), tako i od perfidnih šija.
A na gubitku ćemo biti svi mi koji se kao Bošnjaci i muslimani (ehlisunnetskog određenja) deklarišemo, bez izuzetka, s bradom il’ bez brade.
Muhamed Velić
(Preporod)