BIJELJINA – Šestovjekovni grad
Bijeljina se po relevantnim saznanjima, prvi put spominje 1. augusta 1406. godine u pismu ugarskog kralja Sigismunda Prvog, što znači da je Bijeljina kao formirano naselje starija od šest vijekova. Turski historičar Nesri spominje Bijeljinu 1437. godine. Smatra da je prvi siguran pomen naselja Bijeljine onaj od 3. marta 1446. godine, kada je ovdje opljačkan dubrovački trgovac Bogiša Bogmilović od ljudi iločkog bana. Kroz Bijeljinu je prolazio srednjovjekovni put, koji je od Zvornika išao za Mačvu, Mitrovicu i Ilok.
Galerija – kliknuti na bilo koju sliku
Bijeljina u vrijeme turske vladavine
Kada su Turci oko 1521. godine zauzeli područje današnje Bijeljine mjesto je nosilo ime Četvrkovište i ubrzo je postalo sjedištem Bijeljinske nahije. Oko 1572. godine osnovan je Bijeljinski kadiluk, a 1580. godine naselje je proglašeno kasabom. Kasaba je, inače, bilo otvoreno muslimansko naselje, čije se stanovništvo pretežno bavilo gradskom privredom, zanatstvom i trgovinom. Carskom naredbom, Četvrkovište je proglašeno kasabom zbog toga, što se, kako je tada u toj naredbi pisalo, nalazi na putu koji vodi iz Hercegovine, Klisa, Dubrovnika i Bosne, prema Budimskoj i Temišvarskoj krajini i stoji kao der-bend na putu prema Račanskoj skeli, te je potrebno da se u tom mjestu uspostavi pazarni dan i godišnji sajam. Da bi jedno naselje dobilo status kasabe, bilo je potrebno da dostigne odredjeni stepen razvitka, odnosno da postoji najmanje jedan džemat muslimanskog stanovništva, jedna džamija u kojoj se obavlja molitva petkom i Bajramom i da postoji trg tj. da se održava sedmični pazarni dan. Sve do početka XVII vijeka Bijeljina se u turskim izvorima naziva kasabom i kadilukom Četvrkovište, a od tog vremena se naziva imenom nahije Bijeljina. Za vrijeme turske vladavine Bijeljina se sastojala iz dijela grada unutar utvrdjenog zemaljanog opkopa – šarampova i podgradja izvan opkopa. Unutar zemljanog opkopa, približno na mjestu današnjeg trga i južno do gradskog parka, nalazio se administrativni centar-Stara čaršija, centar trgovine i zanatstva i nešto stambenih objekata. U mahalama u podgradju su bili stambeni objekti. Prema tadašnjim gradjevinskim koncepcijama podizani su trgovinski i stambeni objekti od slabog materijala, najviše u takozvanom bondruku, tj. u japiji, drvenoj konstrukciji ispunjenoj nepečenom ciglom – ćerpičem. Krov je bio pokriven daskom tzv. šindrom.
Bijeljina u djelu Evlije Čelebije
Čuveni turski putopisac Evlija Čelebija prolazio je dva puta kroz Bijeljinu. Prvi put 1640. godine, a drugi put 1664. godine. U svojim putopisima iz 1664. godine Čelebija spominje da se Bijeljina sastojala od pet nahija i da se tu nalazio i dvor Ali-paše Čengića. On dalje piše da bijeljinska kasaba ima oko 500 kuća sa drvenim krovovima, mnogo lijepih bašća i zelenila. 1664. godine bio je i u Rači za koju kaže da su joj sve ceste bile potpodjene daskom i balvanima da bi se lakše prolazilo, zbog blata i nanosa rijeke Save.
Katastrofe
20. jula 1867. godine Bijeljinu je zadesio veliki, katastrofalan požar. Ljeto te godine je bilo neobično suho i toplo. Jedne julske noći, kasno iza ponoći, dok je grad spavao, nepažnjom jednog pekara planula je prvo njegova pekara, a zatim se požar silnom brzinom proširio unutar zemljanog utvrdjenja uništavajući centar naselja-Staru čaršiju. Jos sanjivo mjesno stanovništvo se sklanjalo. Pristigli su turski vojnici u pomoć, ali sve je bilo uzalud. Pomanjkanje vode, čak i u zemljanom opkopu, pogodovalo je širenju požara na sve strane. Staroj čaršiji nije bilo spasa. Prema službenom izvještaju, kojeg je donijela sarajevska “Bosna” u svom 73. broju do podne narednog dana vatra je progutala čitav centar, a narednog dana vatra je uništila čitav centar Bijeljine. Izmedju ostalog, uništila je zgradu Konaka (tu je bilo i tursko sresko načelstvo i sva njegova arhiva), zatim Medresu, 70 trgovačkih i zanatskih radnji, 7 magaza… Odmah poslije požara Bijeljinu je pohodio i štete razgledao Topal Šerif Osman-paša, koji je iz vilajetskih sredstava dodijelio prvu pomoć oštećenom stanovništvu, ali je šteta bila tako velika da ju je bilo teško nadoknaditi. Mnogi su trgovci preko noći pali na prosjački štap. Bijeljinu su pratile i druge nesreće. Navedimo poplavu 1896. godine kada je nabujala Drina srušila oko 60 kuća, a bilo je mnogo mrtvih. Zbog uništene žetve zaprijetila je glad.
Ah moj djogo dobri djogo
Za ime Bijeljine i znamenitih Bijeljinaca vezan je i nastanak poznate pjesme “Ah moj djogo- dobri djogo”. Naime, u Šapcu 1901. godine održavala se čuvena trka. Stigli su vlasnici konja sa tada poznatim grlima iz svih krajeva. Bio je tu i iločki grof Skalki sa do tada nepobjedljivim konjem, i mnogi drugi, kao i ponos Bijeljine – grlo Djogo, Mustajbega Salihbegovića- Like. Konkurencija je bila izuzetno jaka, a pobijedio je konj Djogo sa jahačem Begom Kotarevićem. Bilo je to veliko slavlje. To se ponovilo i na naredni Ilindan, 1902. godine. Tako je nastala pjesma posvećena Mustajbegu Salihbegoviću i njegovom konju, a spjevao ju je čuveni pjevač Andalija Cicvarić.
Hanovi-hoteli
Prvi pisani trag o hotelima, odnosno hanovima u Bijeljini, ostavio je francuski diplomata Kikle, koji je 1658. godine proputovao kroz Bijeljinu. On pominje Kočin han na ulazu u grad, a kasnije se pominje čitav niz takvih hanova. Pred kraj turske vladavine uradjeni su Hadži-Džanin han na Pašinim baščama, han Ahmet-age Krpića u Janjici čaršiji i han braće Muratbegovića u Staroj čaršiji. Za vrijeme stare Jugoslavije radili su i Ćatin han, Nišića han i čuveni Arapov han, svi na Pašinim baščama. Prvi hotel u Bijeljini otvoren je za vrijeme vladavine Austro-Ugarske i zvao se Kron-Princ Rudolf. On je kasnije srušen, a na njegovom mjestu podignut je hotel “Nacional” 1900. godine. Najvažniji hotel u to doba bio je hotel “Drina”, sagradjen 1892. godine. Srušen je 1972. godine. Rušenje tog hotela je sigurno anticivilizacijski i antikulturni čin, jer je taj hotel bio godinama centar kulturnog i zabavnog života Bijeljine.
Gradski park
Odlukom Zemaljske vlade u Sarajevu 1889. godine odredjena je lokacija za gradnju gradskog parka, i to na području Pašića meraje. Nadaleko poznati stručnjak za hortikulturu Johan Kajzer iz Beča, uz pomoć vrsnog tehničara Buh Majera, je izmedju 1890. do 1893. godine projektovao i zasadio moderan park koji je do pred ovaj rat bio ponos grada. Bila je tu i staklena bašča koja je kasnije srušena. 28. juna 1928. godine strašno nevrijeme je oštetilo park i uništilo više od 1/4 stabala. Druga velika nesreća koja se sručila na ovaj park, desila se krajem II svjetskog rata, kad su neprijateljski vojnici uništili svo crnogorično drveće u parku, pa čak i najveća debla, praveći od njih jelke za Božić. Od toga se gradski park nije nikada oporavio. I na kraju da spomenemo još nekoliko važnijih datuma iz prošlosti Bijeljine. Prije 86. godina Bijeljina je dobila prvo kino i po tome je bila jedna od prvih u BiH. Prva pozorišna predstava u Bijeljini je održana čak 1873. godine. Izvelo ju je čuveno pozorište Fatija Ilinčića iz Novog Sada. Prva čitaonica-kiraethana, otvorena je 1865. godine. Prva štamparija je osnovana 1895. godine, prvi časopis 1922. godine, prva škola 1838. godine i radila je punih 75 godina. Prva banka je počela sa radom 1889, a prva pošta 1867. godine. Prva stalna vojna ambulanta, u kojoj su liječeni civili, otvorena je 1868. godine i u njoj je radio čuveni doktor iz tog vremena Jakob Kohut. Prva apoteka je otvorena 1880. godine i nju je otvorio Antol Ćapo-madjar iz Debricina. Uz sve to, Bijeljina je nekad imala zgradu pozorišta, gradsko kupatilo, javni wc, čuvenu čjetnu baštu u gradskom parku..
Izvor: Mustafa Grabčanović