Imali smo priliku proteklih dana slušati, gledati, ponešto i pročitati u vezi sa protestima na Taksimu, a potom i u drugim gradovima Republike Turske. Nisam siguran da su nam sva ta gledanja, slušanja, čitanja značajno pomogla da razumijemo šta se stvarno događalo i događa, a pogotovo, i tu sam, ipak, siguran ne znamo šta je stvarni povod, razlog iliti sebep za proteste koji su odnijeli četiri ljudska života, u kojima je uništeno preko 800 poslovnih prostora i objekata, računajući i džamije, stotine privatnih automobila i policijskih vozila.
U proteklim godinama navikli smo sa te strane svijeta slušati o ekonomskom uspjehu, o ozbiljnoj politici, o velikim investicijama, o nevjerovatnom razvoju, o fantastičnim uvjetima za turiste, jednom riječju jedna posve pozitivna priča u vrlo nezahvalnom ambijentu, okruženju, istovremeno sa posljedicama svjetske krize koja je, manje više, zahvatila cijeli svijet, a na što ni Turska nije imuna.
Mnogima su posljednji događaji bili iznenađenje, neki su se čudili, neki su posmatrali sa nevjericom, bilo je i nasekiranih, a nije da nije bilo i onih koji su se neizmjerno radovali.
Protesti su krenuli, navodno, zbog regulacionog plana Taksim koji je podrazumijevao izgradnju pješačke zone, parkova, zgrade opere, repliku Osmanlijske kasarne i mnogo drugoga. Kompletan saobraćaj na ovom području bi se odvijao u „podzemlju“. Grupa aktivista je pokrenula proteste u ovom kvartu koji je poznat i kao dio grada sa najviše pripadnika različitih etničkih grupa koje žive u Istanbulu. Kasniji slijed događaja je bio sve osim protest grupe za zaštitu prirode ili kako se već to što oni jesu zove. Uslijedili su politički zahtjevi, nasilje i poziv Erdoganu da podnese ostavku.
Posljednji čovjek u Turskoj koji bi trebalo da podnese ostavku zbog okoliša ili uništavanja okoliša je upravo on. On je gradu u kojem se događaju protesti donio toliko toga da je Istanbul postao ono što danas jeste, metropola koju godišnje posjeti 14 miliona turista. On je Istanbulu vratio ugled svjetske metropole, on mu je obezbijedio snabdijevanje vodom, on ga je učinio čistim, on je izgradio mnoge parkove, a njegov Istanbul danas izdvaja 417 miliona lira za održavanje parkova, hortikulturu, vlada na čijem je čelu je zasadila dvije milijarde i 800 miliona sadnica i sl…Mogli bismo nabrajati unedogled. Ali, to ipak nije dovoljno. Ili, to je nekima bilo previše. U zavisnosti od toga ko i kako gleda na njegov doprinos modernoj Turskoj od 1994. godine od kada je aktivno u politici najprije kao gradonačelnik Istanbula, potom politički zatvorenik i na koncu osnivač Partije pravde i razvoja i premijer već tri mandata, tačnije od 14. marta 2003. godine.
Nisu ovo prvi protesti u Turskoj, pogotovo ne u novije vrijeme. Čuveni Mitinzi Republike bili su po broju učesnika znatno masovniji od ovoga što se sada događa, ali nije bilo ovolikog izljeva mržnje, nije bilo mrtvih ni povrijeđenih, nije bilo nikakve materijalne štete. I nije uopće bilo osporavano pravo bilo kome da organizira proteste u skladu sa zakonom tokom svih ovih deset godina od kada je on premijer ove zemlje.
Zašto je onda meta Erdogan?
Na ovo pitanje se odgovor čini doista lahkim, ali obično naoko lahke stvari znaju biti nevjerovatno teške. Iz onoga što se moglo isčitavati sve ove godine koliko pratim događanja u i oko Turske čini mi se da ne bi bilo zgorega spomenuti ključne razloge izabiranja Erdogana za metu. Nije mi cilj ovdje se baviti unutarnjim ili razlozima izvana, s obzirom da su isprepleteni nego ću ih pokušati poredati onako kako ih ja vidim. A Allah najbolje zna.
1. Mi ćemo presjeći te odvode – bio je predizborni slogan Partije pravde i razvoja tokom izbora 2002. godine. Republika Turska je, unatoč velikom potencijalu, bila na rubu bankrota. Inflacija je dostizala i četvorocifrene iznose, a spoljni dug je stalno rastao. Erdogan je navedenim sloganom ukazao na hronični problem nemilosrdnog krčmljenja državne blagajne i resursa. Zatvarajući odvode ili, kako je on to znao kazati prekidajući „šlaufe“ kroz koje se osipao novac iz državne blagajne i nemilice trošili resursi, vlada je dobila solidnu osnovu da planski razvija državu u svim segmentima. Rezultate toga vide svi, znaju mnogi, raduju se rijetki, neki zavide a mnogi ne mogu podnijeti.
2. Naša je ljubav služenje zemlji a naša snaga je narod. Ovo je bio predizborni slogan na sljedećim izborima 2007. godine. Tokom svog prvog mandata na mjestu premijera Erdogan i Partija pravde i razvoja su sve učinili da ostanu na vlasti. Njegov manevarski prostor je bio vrlo sužen s obzirom da je Predsjednik Ahmet Nedždet Sezer zaustavljao gotovo sve zakone koji bi prošli vladu i parlament, utjecaj vojske je i dalje bio presudan, a sudska vlast je bila još jedan oslonac onih kojima je Ataturk i njegovo nasljeđe trebalo samo kao paravan za ideologiju čiji je talac zemlja bila od 1982. godine i koja joj zbog svoje ideološke matrice nije dala da kroči naprijed. U ovom periodu Abdullah Gul je izabran za predsjednika nakon velikih turbulencija, rovovske političke borbe, i presude Ustavnog suda kojom nije zabranjen rad Partije pravde i razvoja.
3. Treći predizborni slogan Partije pravde i razvoja za izbore 2011. godine je bio Ti si Turska misli veliko. Nakon što je konsolidirao političku situaciju u zemlji vrativši svim institucijama nadležnosti zbog kojih postoje prvenstveno vojsci i sudstvu, te nakon što je preživio tri pokušaja državnog udara, civilnog ili vojnog Redžep Tajjip Erdogan se nakon izbora 2011. godine na kojima je njegova partija osvojila 49,95% glasova, mogao posvetiti daljnjem jačanju zemlje kako na unutarnjem tako i na međunarodnom planu. Pokrenute su ogromne investije kao što je izgradnja trećeg mosta preko Bosfora, izgradnja trećeg aerodroma u Istanbulu, kanala ispod mora koji će spajati azijski i evropski dio Istanbula, veliki projekat Kanal Istanbul kojim se planira spajanje Crnog i Mramornog mora, povezivanje petnaest velikih gradova superbrzom željeznicom i dr.
4. Iskreno i konkretno zalaganje za Palestinsko pitanje i gradnju trajnijeg i stabilnijeg mira na Bliskom istoku. Nije se ustezao da stvari nazove pravim imenom, a „One minute please“ u Davosu je jedna od najznačajnijih i po sadržaju najtežih rečenica u modernoj povijesti.
5. Nije se dao uvući u Sirijsko blato. Iako od početka Sirijske krize nije bilo dileme na čijoj je strani Turska – na strani sirijskog naroda, ipak se Turska nije dala uvući u ovaj sukob, a neki su upravo to priželjkivali. Turska je prihvatila blizu 300.000 sirijskih izbjeglica, podržala sirijsku opoziciju, ali nije se dala uvući u rat iz kojeg bi izlazak bio bolan, ako bi ga uopće i bilo.
6. Historijski sporazum o povlačenju boraca Radničke partije kurdistana i prekidu njenih terorističkih aktivnosti, te izgradnji narušenog povjerenja između dva velika i bratska naroda Turaka i Kurda jedan je od najvećih uspjeha Erdoganove vladavine. Ovaj nametnuti konflikt odnio je 46.000 života i nanio preko 400 milijardi dolara direktne štete Turskoj. Taj veliki projekat političkih meštara upravo ovih dana doživljava slom.
7. Vraćanje i zadnjeg centa duga prema Međunarodnom monetarnom fondu. Dolaskom na vlast 2002. godine Erdoganova vlada je zatekla 26 milijardi dolara duga prema MMF-u. Od 14.maja ove godine Turska više nema ni centa duga prema ovoj finasijskoj instituciji. Taj veliki uspjeh postignut je zahvaljujući državničkoj politici Erdogana u odnosu prema MMF-u i ekonomskoj politici zemlje tokom zadnjih deset godina. MMF-u baš i nije krivo kada mu se duguje, i kada se tone u dužničko ropstvo.
Ovo bi mogli biti neki od razloga zašto je Erdogan meta. Niko nije spominjao njegovu partiju tokom protesta, ni vladu, ni parlament. Samo njega. Znaju majstori političkih kuhinja da Partija pravde i razvoja sa njim i bez njega nije isto. Znaju i oni politički faktori unutar Turske da bi njihove šanse, ukoliko bi se riješili Erdogana, na lokalnim izborima u martu, 2014. godine u tom slučaju porasle.
Erdogan je vratio ponos i dostojanstvo svom narodu, osnažio svoju zemlju iznutra i na međunarodnom planu. Onima vani takva Turska ne treba, a onima unutra, ako govorimo o njegovoj političkoj konkurenciji, treba hitno ozbiljno bavljenje politikom. Nije Erdogan toliko veliki koliko su oni mali i jadno zaglavljeni u svoje ideološke matrice.
Ozbiljna opozicija u Turskoj nasušna je potreba ove zemlje, pa i Erdogana samog. Sa ovakvom opozicijom on može biti na vlasti do smrti. Oni to znaju i zato su frustrirani i bave se sami sobom. U ovih deset godina nikada nisu ponudili ništa kokretno, korektno i smisleno. A oni izvana? Oni su mnogo jači, snažniji i iskusniji u lomljenju svih koji smetaju njihovim zamislima. Erdogan ih je nazvao kamatarskim lobijem, a spomenuta su i neka imena.
Biće zanimljivo pratiti ovu borbu koja će još trajati, a ne tiče se samo Turske i Erdogana i nema nikakve veze sa nekoliko stabale na Taksimu i nekakvom parku Gezi. Erdogan je posljednji veliki klasični političar i državnik svjetskog formata. On svome narodu kao takav treba, ali treba i ostatku svijeta.
Znajući njegov karakter i način na koji funkcionira vjerujem da će i on i Turska izići iz ovoga jači, a time gube samo, kako bi on rekao, berzanski spekulanti i kamatari. Ipak, ovi su prosvjedi dobro došli i njemu, nevjerovatnom majstoru preinačavanja naizgled poraza u sigurne pobjede. Samo ukoliko on i njegova stranka ne priznaju da postoji veliki broj nezadovoljnih ljudi, pogotovo mladih, i ukoliko se ne uspije približiti i njima mogli bismo uskoro imati još veće nezadovoljstvo.
Piše: Remzija Pitić