Mramorno more sa svoja dva prirodna bisera, Bosfor i Dardaneli, bilo je tokom povijesti mjestom mnogih sukoba i ratova. Posljednji se odigrao u vihoru Prvoga svjetskog rata. Bio je to, po geopolitičkim ulozima i izazvanim posljedicama, jedan od najsudbonosnijih i najkrvavijih sukoba dviju vojski. Na uskom prostoru sudarile su se tadašnja najmoćnija vojna sila Engleska, i jedna iscrpljena, siromašna, urušavajuća zemlja, kakva je bila Osmanska carevina.
U evropskim udžbenicima iz historije to je čuvena Bitka na Galipolju, o kojoj su napisane desetine knjiga, čak su snimljeni i igrani filmovi, ali koja je, opet, ostala nedovoljno istražena. Te 1915. godine, zapadni svijet je ustao ostvariti svoj višestoljetni i frustrirajući san: “trebalo je anadolskog tigra baciti na koljena te tako ostvariti osvetu sakupljanu u njedrima Evropljana”. Upravo je te riječi izgovorio general Hamilton u trenucima samoljubive opsjenjenosti veličinom flote kojom je komandovao.
“Stani, putniče. Došao si nesvjesno. Ova zemlja je mjesto gdje je potonula jedna era.”
Cijenu svoga opstanka turski narod morao je platiti sa 253.000 poginulih. Ali, da nije bilo takvog otpora, današnji bi svijet, sigurno, mnogo drugačije izgledao.
Među žrtvama bilo je dosta i Bošnjaka, kako onih porijeklom iz Bosne i Hercegovine i iz Sandžaka.
Osmanlijska država, koja je vodila borbe na Srednjem istoku, Balkanu, Kavkazu, te na još mnogim ratištima, i pored natčovječanske borbe i miliona poginulih i stradalih zauzimala je mjesto u redovima gubitnika. Međutim, uprkos svemu, vezanost balkanskih muslimana za Osmanlije trajala je i tokom Prvog svjetskog rata.
Osmansko carstvo je nakon poraza u Balkanskim ratovima napustilo Bosnu. Uslijedio je Prvi svjetski rat. I pored toga što su veze Bošnjaka sa Osmanlijama bile naglo pokidane, na hiljade Bošnjaka dobrovoljno je pristupilo redovima osmanlijske vojske te na Galiciji ratovalo protiv Rusa. Oni preživjeli prešli su u Anadoliju, priključili se Oslobodilačkom ratu i nastanili se u raznim dijelovima zemlje. Tek mali dio njih uspio je vratiti se u Bosnu. Broj bosanskih dobrovoljaca koji su došli na ratište Čanakale, a koji su i nakon toga ostali da se bore, iznosi oko 15.700 ljudi. Svi oni bili su mlađi od dvadeset četiri godine.
Danas se o bošnjačkoj žrtvi u bitci za Čanakkale, nažalost, jedva da se ikoliko zna. Zato, ovaj dio historije, svakako predstavlja jedan veliki značaj za Bošnjački narod.
Tako je na ideju poznatog Turskog (Bošnjak) biznismena Ismeta Çalışkana, vlasnik firme KROMEL, te njegovih poslovnih saradnika iz firme za pejzaž Zelena grup, čiji je vlasnik Sinan Duman (takođe Bošnjak), kao znak sjećanja na sve Bošnjake-šehide iz Bosne i Hercegovine i domovinskih zemalja, koji su poginuli u bici na Čanakalama, podignut spomenik.
Tekst i fotografija: M. Camić