Piše: Ekrem Tucaković…www.preporod.com…
Nije rijetkost da pojedini alimi, kako u prošlosti tako i danas, u pokušaju da ukratko i sažeto objasne, kažu kako je islam cjelovit pogled na svijet i ljudski život koji svojim učenjem, obredima i moralnim normama osigurava pojedincu i zajednici sreću na Ovom i spas na Drugom svijetu.
Treba jasno kazati da ova pitanja istinski brinu muslimane Bošnjake. Oni koji prigovaraju muslimanima Bošnjacima, koji zamjeraju ulemi i Islamskoj zajednici što na njih ukazuju, prije bilo kakvog prigovora trebaju otklonite ove strahove i brige. To će dati razlog da se vjeruje u njihovu dobronamjernost.
Nažalost stanje u Bosni i Hercegovini i položaj muslimana Bošnjaka na Balkanu već veoma dugo nisu takvi da bi se moglo odgovorno očekivati i razložno tražiti od bošnjačke uleme i Islamske zajednice da se bave isključivo vjerskim stvarima. To je tužna realnost koja se skoro svaki dan na neki način potvrđuje i sve nas upozorava. Čak se nekad čini da su vjerska pitanja drugorazrednog, pa i trećerazrednog značaja. Zato bošnjačka ulema može osjetiti zavist prema ulemi koja je u prilici da bezbrižno proučava i analizira stanje duhovnosti naroda kojem služi.
Razlog zašto bošnjačka ulema mora imati u svome aktivnom vidokrugu i pitanja svjetovnog karaktera leži u tome što je za egzistiranje muslimanskog identiteta Bošnjaka neophodno da se prije toga osiguraju uvjeti da Bošnjaci žive i, za razliku od muslimana Španije, fizički prežive svoju evropsku povijest, odnosno da fizički opstanu u punom dostojanstvu svoga nacionalnog i državnog identiteta, tako da im taj identitet bude sigurno utočište i kvalitetna zaštita od svih oluja i vjetrova. Ukoliko muslimani Bošnjaci očuvaju svoj ukupni nacionalni identitet u svojoj državi Bosni i Hercegovini, kao i svaka druga autohtona evropska nacija na svojoj zemlji, bez imalo sumnje bit će zaštićeni i poštovani i kao muslimani. U suprotnom slijedi bespuće i teška neizvjesnost. Prema tome, ključno pitanje muslimana u Bosni i Hercegovini nije vjersko pitanje, nije pitanje tumačenja vjere, nego je temljeno pitanje i ključni problem sadržan u opstanku i razvoju kao nacije u njenom totalitetu i, dakako, razvoju demokratske, slobodne i napredne države Bosne i Hercegovine.
Sljedstveno tome, da bi se Islamska zajednica i ulema adekvatno brinuli o muslimanima i njihovim duhovnim stanjima, prioritet prvog reda jeste da se osiguraju uvjeti da muslimani imaju uslove za fizički opstanak i materijalni razvoj, a to će postići u državi Bosni i Hercegovini i kroz bošnjački nacionalni identitet. Tek kada to bude osigurano, moguće je na miru razvijati sistem duhovne brige i preuzimati punu odgovornost za vjersko stanje. Nažalost, ovu važnu činjenicu neki muslimani ozbiljno ne shvataju, pa svoj nacionalni bošnjački i državni bh. identitet potpuno zanemaruju, dajući prednost isključivo i samo vjerskom identitetu. U bošnjačkom kontekstu takav red stvari je pogrešan i poguban za budućnost islama i muslimana na ovim prostorima, jer kroz nacionalni i državni identitet, koji će im pomoći u otklanjanju uzroka straha i ekonomske ovisnosti, moguće je adekvatno (sa)čuvati i vjerski identitet.
Stoga Islamska zajednica i ulema ne mogu i ne smiju biti ravnodušni i nemarni prema nacionalnim i državnim pitanjima muslimana Bošnjaka, jer bi se na taj način distancirali od gorućih pitanja vjernika, postali nemarni prema njihovoj sudbini i svoj svrsi postojanja. Naime, postoji mnogo racionalnih i vjerskih argumenata, a napose povijesnih iskustava koji mogu poslužiti kao snažna potkrepa naprijed izrečenim tvrdnjama.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. godine, što je dokazano i presudama međunarodnih sudova, sprovedena je kao višestruki udruženi zločinački poduhvat s ciljem fizičkog istrjebljenja Bošnjaka. Zato je tadašnji napor Islamske zajednice i uleme da se sačuva biološki potencijal bošnjačkog naroda bio prioritet prvog reda, a nakon toga došao je razvoj vjerskih institucija. Tamo gdje danas nema Bošnjaka nema ni Islamske zajednice.
Aktuelni podmukli pokušaji brisanja bitnih odrednica nacionalnog identiteta značajnog broja građana Bosne i Hercegovine iz ukupog zbira popisa stanovništva – posve je simptomatično da se to radi u općinama masovnijeg povratka Bošnjaka kao što su Prijedor, Zvornik, Srebrenica, Bijeljina i sl. – daje povod za sumnju u jedan drugi vid udruženog zločinačkog poduhvata istrjebljivanja Bošnjaka olovkom i papirom. Poduhvat koji nije do kraja realiziran u ratu sada se pokušava sprovesti u miru. Ponovo je prioritet prvog reda, između ostalog, i uleme i Islamske zajednice da se onemogući ovaj prljavi plan.
Negiranje bosanskog jezika u obrazovnom sistemu entiteta RS, ponovo zahtijeva odlučan i mudar odgovor. Zar mogu ulema i Islamska zajednica biti ravnodušni i mirni na ovakve drske i agresivne udare na samo biće svojih vjernika.
Zar je moguće da ulema i Islamska zajednica ne budu duboko zabrinuti i odlučno ne traže načine zaštite od verbalnih i fizičkih napada na Bošnjake, imame i objekte Islamske zajednice u Vlasenici, Bijeljini i drugim mjestima, te na prijetnje novim klanjem, protjerivanjem i veličanjem zločina genocida i srpskih zločinaca.
Nadalje, zar je moguće ne biti duboko zabrinut za rješavanje statusa Mostara i izvjesnu opasnost da Bošnjaci dođu u položaj potčinjenosti, da izgube u miru ono što su nadljudskim naporima sačuvali u ratu; posebno ako se ima u vidu ratno iskustvo odnosa prema Bošnjacima u Hercegovini, uključujući i podmukle prevare koje su se ogledale čak i u odvođenju u logore Bošnjaka, pripadnika HVO-a sa linija odbrane. Strah od majorizacije i prevare, koji se temelji i na ponižavajućem poslijeratnom odnosu hrvatskih vlasti u Stocu i Čapljini prema Bošnjacima je sasvim realan i opravdan. Da li čeka Bošnjake Mostara sudbina Bošnjaka Čapljine nije samo retoričko i demagoško pitanje, kao što nije bezazleno ni obilježavanje javnih površina hrvatskim i katoličkim simbolima. Suviše je sličnosti sa sudbinom muslimana u Španiji i lažnim obećanjima španskih katoličkih vladara.
Dakako, sve su to pitanja od vitalnog nacionalnog interesa i fizičkog opstanka, u što, svakako, spada i pitanje zaustavljanja ekonomske propasti mnogih bošnjačkih sredina. Rješenja problema radnika Konjuha iz Živinica, Krivaje iz Zavidovića, uništenih tuzlanskih industrijskih pogona i radnika iz mnogih drugih sredina, bez imalo sumnje pitanja su od vitalnog nacionalnog bošnjačkog interesa, zbog toga što će se kvalitetnim rješenjima onemogućiti svođenje bošnjačkih porodica na sirotinjski štap i ekonomsko roblje.
Svako treba otvoreno istini pogledati u oči i cijelu istinu kazati, a ona nikoga ne bi smjela uznemiravati. Ako neko negoduje zbog istine, očito da ima nekih problemama sa samim sobom ili su mu nečasne namjere. S druge strane, oko pitanja koja se tiču nacionalnog dostojanstva i vitalnog nacionalnog interesa nije se moguće pogađati niti je to briga samo uskog kruga pojedinaca. Bošnjaci se nemaju kuda povlačiti ni šta više davati osim svojih života.
Treba jasno kazati da ova pitanja istinski brinu muslimane Bošnjake. Oni koji prigovaraju muslimanima Bošnjacima, koji zamjeraju ulemi i Islamskoj zajednici što na njih ukazuju, prije bilo kakvog prigovora trebaju otklonite ove strahove i brige. To će dati razlog da se vjeruje u njihovu dobronamjernost. Naivnost se skupo plaća, a ko nije učio iz iskustva svojih predaka, povijest će mu se ponoviti u još katastrofalnijem obliku. Zaista, kako bi se mogla nazvati naivnost nakon genocida i višestrukih udruženih zločinačkih poduhvata?