Stopama Božijeg Poslanika, a.s. – hidžra

Poslanik nije bio fatalist niti je bio nemaran. Njegovo povjerenje u Boga bilo je apsolutno, ali to nikada nije uzrokovalo da se on prepusti valovima događanja. Objava ga je podsjećala da ne smije zaboraviti reći „inšallah“ (ako Bog hoće) kad planira neku aktivnost i da sjećanje na Boga mora biti udruženo s poniznošću (posebno kad je u pitanju moć njega kao ljudskog bića).

Ovo nikako ne podrazumijeva da bi trebao zaboraviti pokazati odgo­vornost i dalekovidnost u svojim izborima u svijetu ljudskih stvorenja. Tako je Muhammed, a. s., planirao svoju seobu u Medinu (hidžru) skoro dvije godine i ništa nije prepušteno slučaju.

Tek nakon inteligentnog i temeljitog korištenja svojih ljudskih sna­ga prepustio se božanskoj volji, razjašnjavajući nam značenje tevekkula (pouzdanja u Allaha, dž. š., oslanjanja na Njega): odgovorno uposliti sve kvalitete (intelektualne, duhovne, psihološke, sentimentalne i dr.) koji su svakome od nas dati i ponizno se sjetiti da samo Allah, dž. š., može učiniti da se dogodi nešto izvan onoga što je ljudski moguće.

Ovo učenje je potpuno oprečno zovu fatalizma: Bog će djelovati tek nakon što ljudi, na svom nivou, ulože i iscrpe sve potencijale djelovanja. To je dublje značenje kur'anskog ajeta: „Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.“[1]

S Ebu Bekrom

Muhammed, a. s., i Ebu Bekr su odlučili napustiti Meku noću i krenuti prema Jemenu kako ne bi privukli pažnju. Ebu Bekr je Muhammedu, a. s., nabavio devu po imenu Kasva. Poslanik je insistirao da je on plati, jer je želio da ova seoba bude samo njegova i da bez dugova dođe u Jesrib. Isto tako je odbio poklanjanje komada zemljišta koje su dva siročeta željeli darovati kad je stigao u grad koji će otada biti poznat kao Medina (u znače­nju grad), Medinetur-Resul (Poslanikov grad) ili El-Medinetul-Munevvera (Grad svjetlosti).

Pošto su krenuli prema jugu, nekoliko dana su se krili u pećini Sevr (Garu Sevr). Ebu Bekrov sin Abdullah skupljao je informacije o kurejšij­skim namjerama i donosio ih ocu i Muhammedu, a. s. Ebu Bekrove kćerke Esma i Aiša su pripremale hranu i noću je tajno dostavljale u pećinu. Tako je Ebu Bekr mobilizirao svu svoju djecu, djevojčice kao i dječaka, uprkos ozbiljnoj opasnosti koju je situacija nosila sa sobom, posebno za njegove kćeri. Uvijek je imao jednak tretman u postupanju prema sinovima i kćeri­ma, vođen Poslanikovim uputama.

Uprkos svim mjerama, grupa Kurejšija, sumnjajući na varku, krenuli su južno da traže Poslanika. Došli su pred pećinu i kanili ući u nju. S mjesta gdje se nalazio, Ebu Bekr ih je mogao vidjeti, pa je usplahireno rekao Po­slaniku da će ih ljudi, samo ako pogledaju unutra, sigurno vidjeti. Muha­mmed, a. s., ga je šapatom tješio: „Ne brini se, Allah je s nama!“[2] Potom je dodao: „Šta misliš o dvojici s kojima je Allah kao treći?“[3] Te riječi su utje­šile Ebu Bekra. Pred pećinom, grupa je primijetila da je paučina pokrivala ulaz, a i golubica je položila jaja: činilo se očitim da se bjegunci ne mogu skrivati unutra, pa su odlučili potražiti ih drugdje. Još jednom su Poslanik i njegov drug, uprkos pažljivo planiranoj strategiji, prolazili kroz kušnju ranjivosti. Životi su im bili sačuvani tanušnom paučinom; pouzdanje u Boga (tevekkul), na koje je u tom trenutku Poslanik podsjetio Ebu Bekra, tako je dobilo svoje puno značenje i snagu. Samo Bog ima moć da sačuva svog Poslanika. Kad je Muhammed, a. s., selio, pazio je da nikome ništa ne duguje (odbio je poklone, izmirio dugovanja i vratio pologe koje je držao), ali je također znao da sve duguje Jedinome i da su dug i obaveza prema Njemu beskrajni.

Sama hidžra je prvenstveno ova suštinska pouka koja je bila u srži Po­slanikovog iskustva: pouzdanje u Boga koje iziskuje potpunu nezavisnost od ljudi, bez ikakve arogancije i ponizno priznavanje apsolutne zavisnosti o Bogu.

Ebu Bekr je unajmio nemuslimana beduina Abdullaha ibn Urejkita da ih vodi prema Jesribu putem koji nije uobičajen i koji neće izazvati sumnju. U vrijeme dogovoreno za odlazak, on je došao do pećine s devama, pa su krenuli na zapad, potom na jug, prije nego što su konačno krenuli sjeverno prema Jesribu. Bilo je to neizvjesno putovanje i ako bi Kurejšije uhvatile trojicu putnika, sigurno bi ih ubili i time okončali Muhammedovu sub­verzivnu aktivnost. Poslanik i njegov drug su se pouzdali u Boga, ali nisu oklijevali angažirati beduina koji im je, mada je dijelio uvjerenja njihovih politeističkih neprijatelja, bio dobro poznat po svojoj povjerljivosti i svojoj vodičkoj spretnosti (znao je bolje od bilo koga drugoga bespuća kojim ih je vodio). Iznova nalazimo pristup koji je prisutan tokom cijelog Poslani­kovog života: muškarci i žene koje je imao pored sebe možda nisu dijelili njegova uvjerenja, ali su mu bili poznati po svojim moralnim kvalitetima i/ili ljudskim sposobnostima. Muhammed, a. s., poput onih koji su došli poslije njega, nije oklijevao da se osloni na njih.

Džamije

Putovanje do Kubaa trajalo je 20 dana. Poslanik i Ebu Bekr su naposljetku stigli do tog seoceta nadomak Jesriba. Ljudi su ih dočekali srdačnom dobro­došlicom. U selu su proveli tri dana i tu počeli gradnju prve džamije[4]. Poslanik će na isti način produžiti u svakoj od tri faze putovanja u Jesrib. Napustivši Kuba, krenuo je prema Jesribu i u podnevskom vremenu se zaustavio u dolini Ranuna, gdje je s ashabima klanjao prvu džumu: i tu je počela gradnja dža­mije. Potom je krenuo ka središtu grada. Mnogi su ga zaustavljali, pozivajući ga da odsjedne kod njih. On je tražio da puste Kasvu, njegovu devu, da ne­smetano ide, jer će ona pokazati tačno mjesto gdje bi se trebao nastaniti. Ona je krivudala kroz gužvu, da bi se na kraju zaustavila u blizini zemljišta koje je pripadalo dvojici siročadi. Kako smo ranije kazali, Poslanik im je platio zemlji­šte. Na tom mjestu je odmah počela gradnja džamije i stana.

Gradnjom ovih triju džamija, Poslanik je ukazao na važnost i centralnu ulogu džamije u odnosu s Bogom, s prostorom i ljudskom zajednicom. Grad­nja mesdžida (mjesta gdje se čini sedžda) ustanovljava specifičan posvećen prostor unutar primarne i suštinske posvećenosti cijelog svemira; Poslanik je to izrazio riječima: „Čitava zemlja mi je učinjena mesdžidom.“[5] Nakon grad­nje, džamija postaje centralni prostor muslimanske duhovne zajednice u kojoj se nalazi, ali također izražava i realnost nastanjenosti (urbanosti), prihvatanja prostora koji ugošćuje, koji se potom pretvara u nečiji prostor, u dom. Uisti­nu, prisustvo džamije navještava da je neki prostor prihvaćen kao dom i da je vjerujuća svijest „kod kuće“ jer je ustanovljeno mjesto bogoslužja, podsjetnik na smisao. Poslanikov ponovljeni akt je sam po sebi pouka: ma kakav egzil ili putovanje da je po srijedi, ma kakva seoba ili odlazak, nikad se ne smije iz vida izgubiti smisao i smjer. Džamije kazuju o smislu, smjeru i nastanjivanju. Jesrib je postao Medina.

Egzil: smisao i pouke

Poslanik i svi njegovi ashabi morali su napustiti Meku zbog progona i neprijateljstva svoje braće i sestara iz istih rodova. Situacija je postala ne­podnošljiva: jedni su umirali, drugi su mučeni, a Kurejšije su na kraju od­lučili da se otarase i samog Muhammeda. Seoba je, prije svega, objektivna realnost vjernika i vjernica koji nisu mogli slobodno ispoljavati svoju vjeru i koji su odlučili napraviti jasan raskid zarad svojih uvjerenja. S obzirom na to da je, kako to Kur'an veli, „Božija zemlja prostrana“, odlučili su ostaviti svoju domovinu, raskinuti sa svojim univerzumom i navikama i iskusiti izgnanstvo, sve zbog svoga vjerovanja.[6] Objava će pohvaliti hrabrost i od­lučnost tih vjernika koji su, čineći takav težak i ljudski zahtjevan korak, izrazili svoje pouzdanje u Boga:

„One koji se isele Allaha radi, nakon što su bili progonjeni, Mi ćemo još na ovom svijetu na lijepo mjesto smjestiti; a nagrada na onom svijetu biće još veća, kad bi oni samo znali! Onima koji budu trpjeli i u Gos­podara svoga se uzdali.“[7]

Progonstvo je, dakle, još jedna kušnja pouzdanja. Svi poslanici su inten­zivno iskusili ovu kušnju srca, kao i vjernici koji su ih slijedili. Koliko su daleko spremni otići, koliko sebe i svog života su spremni dati za Jedinoga, Njegovu istinu i ljubav? To su vječita pitanja vjerovanja, koja prate svako vremensko i historijsko iskustvo vjerujuće svijesti. Hidžra je bila jedan od odgovora muslimanske zajednice datih u osvit njenog postojanja.

Ustvari, seoba je tražila da prvi muslimani nauče ostati vjerni smislu islam­skih učenja uprkos promjeni mjesta, kulture i memorije. Medina je značila nove običaje, nove tipove društvenih odnosa, potpuno drugačiju ulogu žene (koja je bila društveno daleko prisutnija nego u Meki), kompleksnije međuplemenske odnose, kao i utjecajno prisustvo jevrejske i kršćanske zajednice, što je za muslimane bilo nešto novo. Još od ranog perioda zajednica vjernika je, slijedeći Poslanikov primjer, trebala razlikovati šta spada u islamske princi­pe, a šta je više dio mekanske kulture. Ostajali su vjerni prvome, učeći se na fleksibilan i kritički pristup svojoj izvornoj kulturi. Čak su morali pokušati reformirati neke svoje stavove, koji su bili više kulturni nego islamski. Ha­zreti Omer je to na vlastitom primjeru morao naučiti kad mu je supruga, prema kojoj se ponio grubo, a ona mu odgovorila (što je bilo nezamislivo u Meki), potom ljutito rekla da to mora podnositi i prihvatiti baš kao što to čini i Poslanik. Bilo je to za njega teško iskustvo, kao i za druge koji su, možda, dolazili u iskušenje da pomisle da su njihove navike i običaji sami po sebi islamski: hidžra je otkrila da to nije slučaj i da moraju preispitati svaku kulturnu praksu, kako bi bili vjerni islamskim principima i kako bi bili otvo­reni prema drugim kulturama i obogatili se njima. Naprimjer, saznavši da se održava svadba među medinskim muslimanima (ensarijama), Poslanik im je poslao dvije djevojke koje su pjevale, jer, kako je rekao, ensarije vole pjesmu.[8] Tako on nije samo prepoznao kulturno obilježje ili ukus koji nije sam po sebi protivan islamskim principima, već ga je integrirao kao obogaćivanje svog vlastitog ljudskog iskustva. Hidžra je, dakle, bila i kušnja inteligenciji, podstičući potrebu de se napravi razlika između principa i njihovih kulturnih manifestacija. Nadalje, ona je implicirala otvaranje prema novim običajima, novim načinima bivstvovanja i razmišljanja, novim ukusima. Tako se univer­zalnost principa stopila s potrebom raspoznavanja raznolikosti načina života i kultura. Egzil je bio najneposrednije i najdublje iskustvo svega toga, jer je po­drazumijevao odvajanje od svojih korijena uz ostajanje vjernim istom Bogu, istom smislu, u različitim životnim okolnostima.

Hidžra je i iskustvo oslobođenja, i historijskog i duhovnog. Musa, a. s., je oslobodio svoj narod od faraonovog tlačenja i izveo ih u vjeru i slobodu. Su­ština hidžre je potpuno iste naravi: progonjeni zbog svog vjerovanja, vjerni su odlučili raskinuti sa svojim tlačiteljima i otići u slobodu. Čineći to, naglasili su da ne mogu prihvatiti tlačenje, da ne mogu prihvatiti status žrtve i da je stvar u osnovi jednostavna: javno izgovarati ime Božije podrazumijeva ili biti slobodan ili osloboditi se. Ovu poruku je Poslanik, a potom i Ebu Bekr, pre­nosio svim robovima u Meki: njihov ulazak u islam znači njihovo oslobađa­nje i sva učenja islama ukazuju na kraj ropstva. Ubuduće, sveobuhvatni poziv je upućen muslimanskoj duhovnoj zajednici kao cjelini: vjerovanje iziskuje slobodu i pravdu i mora se biti spremno, kao u slučaju hidžre, platiti ličnu i kolektivnu cijenu toga.

Duhovna dimenzija tih učenja je također tu, nadohvat, ona počiva iza njih i obogaćuje ih smislom. Od prvih objava, Muhammed, a. s., je pozivan da izbjegne svojim progoniteljima i zlu: „I otrpi ono što oni govore i izbjega­vaj ih na prikladan način“[9] Potom: „I kumira se kloni!“[10]

Ibrahim, a. s., zauzima isti stav kad se obraća svom narodu:

„'Vi ste’, reče on, ‘mimo Allaha kumire prihvatili da biste u životu na ovome svijetu međusobne prijateljske odnose održavali, a poslije, na Sudnjem danu, jedni drugih ćete se odricati i jedni druge ćete proklinja­ti, vatra će vaše boravište biti, i niko vam u pomoć neće moći priteći.’ I Lut mu jedini povjerova! A Ibrahim reče: ‘Ja se selim onamo kuda mi je Gospodar moj naredio (Inni muhadžirun ila Rabbi), jer je On, uistinu, silan i mudar.'“[11]

Hidžra je bijeg savjesti i srca od lažnih božanstava, otuđenja svake vrste, od zla i grijeha. Udaljavanje od idola vremena (moći, novca, pokazivanja itd.), napuštanje laži i neetičnog načina života, samooslobađanje od svih privida slobode paradoksalno nametnutih našim navikama kroz iskustvo raskida s njima – to su duhovni zahtjevi hidžre. Kasnije je, na pitanje o naj­boljoj hidžri, Poslanik odgovorio: „Napustiti sve što je loše.“[12] Ovaj zahtjev duhovnog egzila ponavljat će se u različitim oblicima.

Stoga su muslimani koji su iselili iz Meke u Medinu, ustvari, iskusili cikličnu dimenziju islamskih učenja, jer su trebali dosegnuti novi povratak sebi, seobu srca. Njihovo fizičko putovanje u Medinu bilo je duhovni egzil ka njihovoj nutrini, napuštajući svoj grad i svoje korijene, oni su se vratili sebi, svojoj bliskosti s Bogom, smislu svojih života izvan historijskih doga­đanja.

Fizička hidžra, utemeljiteljski čin prve zajednice muslimana i osa njenog iskustva, sad je gotova i neće se ponovo dogoditi, kako je to Aiša objasnila onima u Medini koji su htjeli oživjeti iskustvo. Omer ibn Hattab je kasnije odlučio da ovaj izuzetni događaj označava početak islamske ere, koja po­činje 622. godine. Ono što ostaje i što je otvoreno i dostupno svima kroz vrijeme i do vječnosti jeste iskustvo duhovnog egzila, koje pojedinca vraća samome ili samoj sebi i oslobađa ga/je svojih i ovosvjetskih iluzija. Egzil zarad Boga u suštini je serija pitanja koju Bog pita svakoga pojedinca: Ko si? Šta je smisao tvoga života? Kamo ideš? Prihvatiti rizik takvog egzila, pouzdati se u Jedinoga, znači odgovoriti: Kroz Tebe, ja se vraćam sebi i slobodan sam.

Nastanjivanje i sporazumi

Poslanikove prve riječi po dolasku u Kuba muslimane su izvijestile o njihovim temeljnim odgovornostima: „Širite mir (selam), hranite gladne, poštujte rodbinske veze, klanjajte dok drugi spavaju – ući ćete u džennet u miru (selam)!“[13] Dva spominjanja mira, na početku i na kraju ovog obraća­nja, ukazuju na to kako je Poslanik želio da njegovi ashabi razumiju svoje nastanjivanje u svom novom gradu. Briga za siromašne i poštivanje rodbine podsjetnik su na etičke temelje muslimanskog prisustva, koje svaki mu­sliman mora stalno uvažavati. Noćni namaz – „dok ljudi spavaju“ – služi duhovnom egzilu koji smo spominjali, te srcu daje snagu i smirenost u vjeri koji mu omogućavaju da ostvari zahtjeve poštovanja etike i širenja mira. Ovo traganje za unutrašnjim mirom (u samoći, ali u toplini porodič­ne ljubavi) put je koji vjernik mora slijediti kako bi bio spreman širiti mir u svijetu i služiti najsiromašnijima.

Ova učenja su bila prisutna tokom Poslanikovog života, pa i u svim fa­zama njegovog boravka u Medini. Stižući u Medinu, on je već posjedovao simboličku i političku moć koju niko od gradskih uglednika nije mogao ignorirati. Mnogi stanovnici Jesriba su prihvatili islam i priznali ga kao Božijeg poslanika. Bilo ih je i iz Evsa i iz Hazredža, plemena koja su dugo bila u ratu. Poruka islama bila je dovoljno jaka, kao što je to bio slučaj i u Meki, da nadiđe ranije podjele i ujedini ljude iz različitih rodova, različitih društvenih slojeva i različitog porijekla. Ovo novo prisustvo su kao prijet­nju vidjeli samo oni koji su imali neku moć prije Poslanikovog dolaska. Slično tome, jevrejska i kršćanska plemena, dugo nastanjena u tom područ­ju, mogla su zauzeti stav iščekivanja i posmatranja, jer su bila razdijeljena između priznavanja sličnosti islamske monoteističke poruke i zapitanosti u pogledu namjera novog Poslanika, kojeg oni, naravno, nisu priznavali takvim (jevrejski lideri su se o tome izjasnili čak i prije nego što je došao). Muhammed, a. s., je, naravno, bio svjestan kompleksnosti situacije i vjer­skih, društvenih i političkih posljedica koje je imalo njegovo nastanjivanje u Medini.

On je odmah sačinio ugovor o uzajamnoj pomoći između muslimana i Jevreja koji su živjeli u oazama.[14] Uvjeti ugovora bili su prvenstveno zasno­vani na priznavanju različitih pripadnosti i nisu tražili nikakvu promjenu vjere. Principi pravde, jednakosti i dostojanstva svih potpisnika (bilo da se radi o Jevrejima ili muslimanima, medinskim starosjediocima iz Evsa ili Hazredža ili doseljenicima iz Meke,) navedeni su u njemu. Govoreći o Jevrejima, tekst propisuje: „Oni imaju ista prava i iste obaveze“ (lehum ma lena ve alejhim ma alejna), što praktično podrazumijeva da oni u potpunosti i ravnopravno spadaju u lokalnu zajednicu (ummet),[15] Također izjavljuje da će svi braniti prava svakog pojedinca, a ako dode do sukoba s politeistima, svi će se držati zajedno i neće ulaziti u zasebna saveznišrva ili mirovne ugovore.[16] Tekst određuje da je u slučaju spora Poslanik odgovoran za striktnu i pravičnu primjenu ovog sporazuma. Poslanikovo priznavanje vrijednosti takvih odnosa zasnovanih na ugovoru bilo je konstanta u njegovom životu i učenjima. Ugovor određuje okvir, on potvrđuje autonomiju i priznanje svih uključenih strana (ukoliko se poštuje njegova suština) i omogućava da se, a posteriori, uspostave načini reguliranja i procjene. Ugovor (sporazum, ahd) će u islamu imati centralnu ulogu, od braka do društvenih ili trgovač­kih ugovora ili onih kojima se rješavaju sukobi ili ratovi.[17]Objava objašnja­va važnost ugovora i potrebu pridržavanja njihovih uvjeta: „I ispunjavajte obavezu, jer će se za obavezu, zaista, odgovarati!“[18] Poslanik u tom smislu veli: „Muslimani su dužni pridržavati se uvjeta (koje su dogovorili).“[19]

Odnosi s Jevrejima

Objava, uvjeti sporazuma i Poslanikov odnos prema Jevrejima od mo­menta dolaska u Medinu bili su faktori koji su odredili opći okvir odnosa između vjernika dviju religija. Prije svega, priznata je veza: isti Bog je poslao i Musaa, a. s., i Muhammeda, a. s. Jevreji su, zajedno s kršćanima, „sljedbenici Knjige“ (ehlul-kitab), oni koji su primili objavljenu poruku od Boga. Kur'an jasno izražava ovo priznavanje: „Allah je – nema boga osim Njega – Živi i Vječni! On tebi objavljuje Knjigu, pravu istinu, koja prethodne potvrđuje, a Tevrat i Indžil objavio je još prije, kao putokaz ljudima…“[20]

Kad se nastanio u Medini, Poslanik nije ni od koga tražio da se preobrati i jasno je dao do znanja da želi da odnosi u novom društvu budu zasnovani na jednakosti. Kasnije, kad su izbili sukobi i izdato savezništvo, situacija se pro­mijenila i odnosi s pojedinim jevrejskim plemenima su se uveliko pogoršali. Ipak, takav razvoj situacije ni u kom slučaju nije utjecao na principe na koji­ma počivaju odnosi muslimana i Jevreja: uzajamno priznavanje i uvažavanje, kao i pravednost pred zakonom ili pri rješavanju sukoba među pojedincima i/ili grupama.

Naprimjer, nekoliko godina kasnije, kad su muslimani bili u latentnom sukobu s jevrejskim plemenom koje su sumnjičili za prijetvornost i izdaju, neki musliman je pomislio da može izbjeći odgovornost za krađu koju je počinio svaljujući krivicu na nekog Jevreja. Objava od osam ajeta osuđuje oz­biljnu prevaru koju je počinio musliman i otkriva nedužnost Jevreja.[21] Griješ­nost muslimana je nedvojbena: „A onaj ko kakav prestup ili grijeh počini pa time nedužna čovjeka potvori natovario je na sebe i kletvu i grijeh očiti.“[22]

Ma kakvi sukobi s drugim grupama se pojavili, neotuđivi principi po­štovanja i pravednosti ostaju i nadilaze historijske datosti, zahtijevajući da se muslimanska savjest ne povinuje slijepim strastima i mržnji. Kur'an izjavljuje da bilo kakva mržnja koja može nastati kao posljedica rata ne smije obesnažiti principe kojima vjernici moraju biti vjerni:

„O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!“[23]

Muhammed, a. s., je pravio razliku između situacija i ljudi umiješanih u njih, pokazujući krajnje poštovanje prema pojedincima i njihovom vjerova­nju. Godinama mu je jedan mladi Jevrej pravio društvo i posvuda ga slijedio, jer je volio Poslanikovo društvo. Poslanik nikad nije tražio da ovaj napusti svoju vjeru. Na kraju je mladić ozbiljno obolio i na samrtnoj postelji je tražio od oca da mu dozvoli da prihvati islam, ali je sve vrijeme koje je bio uz Posla­nika ostao ono što jeste i uživao Poslanikovu ljubav i poštovanje.

Jednom prilikom je pored mjesta gdje su sjedili Poslanik i grupa ashaba prolazila pogrebna povorka i Poslanik je ustao da ukaže poštovanje prema umrlom. Iznenađeni, muslimani su ga izvijestili da je to sahrana nekog Jevre­ja. Poslanik je jasno i s uvažavanjem odgovorio: „Zar nije u pitanju ljudska duša (biće)?“ Učenje ostaje isto, uprkos teškoćama, izdaji i ratovima: niko nije primoravan da se preobrati, razlike su poštovane i svi su trebali biti ravnopravno tretirani. To je ključna poruka Objave i srž Poslanikovog djelovanja, svi kasniji kur'anski ajeti koji govore o sukobima, ubijanju i borbi moraju se čitati u kontekstu njihovog objavljivanja (muslimani su bili u ratu i trebali su se braniti) i ni u kom slučaju ne mijenjaju suštinski kontekst poruke kao cjeline.

Licemjeri

Uprkos ovom ugovoru, uprkos Muhammedovom, a. s., nastojanju da uvjeri različita plemena i vjerske vođe, daleko od toga da je situacija bila jednostavna. Trebalo je izaći na kraj s ljubomorom, pohlepom, borbom za moć jednih i frustracijama drugih. Poslanik je bio suočen sa stavovima koje je rijetko imao priliku upoznati u Meki, gdje je prihvatanje islama tražilo takve žrtve da je moglo doći samo iz srca koja su iskrena i duboko vjeruju. Ovdje je stanje bilo drugačije. Društvena konfiguracija u Medini, različiti centri moći i sama priroda Poslanikove uloge – koja je imala tako očit utje­caj na srca i društvene prilike podjednako – u potpunosti su promijenili situaciju: neki pojedinci su vidjeli priliku da zadobiju moć (kvazipolitički interes) obznanjujući svoje prihvatanje islama. Kur'an u prvoj suri objavlje­noj u Medini ukazuje na pojavu munafika, licemjera, koji su najveća opa­snost jer muslimansku zajednicu napadaju iznutra.[24] Kako to veli Ibn Kesir u svom komentaru Kur'ana, četiri ajeta na početku sure El-Bekare govore o iskrenim vjernicima, samo dva spominju nevjernike, ali 13 dugih ajeta spominju stavove i riječi licemjera, pune dvoličnosti i izdajstva.[25]

„Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!’- a oni nisu vjernici. Oni nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajući, samo sebe varaju.“[26]

Nadalje:

„Kad susretnu one koji vjeruju, govore: ‘Vjerujemo!’ a čim ostanu nasamo sa šejtanima svojim, govore: ‘Mi smo s vama, mi se samo rugamo.'“[27]

Opasnost je bila stvarna i postat će stalna. Neki od tih ljudi su rasplam­savali stare razmirice između Evsa i Hazredža, a jedan od tih pokušaja bi skoro i uspio da ih jedan pripadnik nije na vrijeme upozorio na superiornu prirodu njihovog islamskog bratstva. Jedan od pripadnika plemena Ha­zredž, Abdullah ibn Ubejj, prihvatio je islam, ali se mnogim vjernicima činio kao neko ko pravi probleme, tipična ličnost licemjera kakav je pred­stavljen u Objavi. Ebu Amir iz Evsa je doživljavan na sličan način, toliko je potpirivao sukob. Protiv njih nisu poduzimane posebne mjere, ali su ljudi upozoreni na njih i pazili su da ne upadnu u klopku koja bi dovela do po­djela među muslimanima.

Ugovor o bratimljenju

Kako bi se ojačale veze među muslimanima, posebno među onima iz Medine (ensarijama) i onima koji su doselili iz Meke (muhadžirima), Poslanik je odlučio uspostaviti formalni ugovor o bratimljenju (muahah) među muslimanima. To je značilo da je svaki muhadžir ugovorom povezan s jednim ensarijom, koji će mu pomoći da se nastani, dijeliti imetak s njim i osigurati mu najbolje moguće životne uvjete u Medini. Na širem nivou, njihovi odnosi su bili zasnovani na bratstvu, dijeljenju i uzajamnoj duhov­noj pomoći (muslimanski prognanici iz Meke će naučiti svoju braću i sestre iz Medine onome što oni znaju). Ovaj sporazum je novoj muslimanskoj zajednici u Medini trebao dati posebnu snagu i jedinstvo. Stvorene su kraj­nje duboke veze među vjernicima koje će kasnije svjedočiti o intenzitetu njihove uzajamne ljubavi u ime Boga. U jednom hadisi kudsijju, Poslanik je ovu ljubav predstavio kao vrhunac bratstva u vjeri, a njegovi ashabi su nastojali da je dostignu u svakodnevnim postupcima i odnosima: „Na Sud­njem danu, Bog će reći: ‘Gdje su oni koji su se voljeli radi Moga Veličan­stva? Danas ću ih zakloniti svojim hladom, kada nema drugog hlada osim Mojega!'“[28]

Način na koji su muslimani postupali u mnogim bolnim, teškim i opa­snim situacijama pokazuje da su dostigli određen stepen bratstva i povjere­nja koji nikakve nedaće ne mogu razoriti. Te veze su predstavljale duhovnu i društvenu snagu muslimanske zajednice i u tome je njen uspjeh pred Bo­gom i pred ljudima: vjera u Boga, ljubav prema roditeljima, bratstvo među ljudima i etika u službi univerzuma i svih bića.

Ezan – poziv na namaz

Kako su prolazili mjeseci, postepeno su ustanovljavani obredi: svjedo­čenju vjere i namazu dodati su post mjeseca ramazana i zekat (davanje u društvene svrhe koje ima za cilj čišćenje imetka i posjednika). Muslimani su se sastajali u određeno vrijeme i zajednički klanjali.

Poslanik je tražio načina za pozivanje vjernih na namaz. Razmatrao je mogućnosti oponašanja jevrejskih i kršćanskih praksi sa zvonima ili rogom. Međutim, jednog dana mu je došao Abdullah ibn Zejd, koji je učestvovao u drugom sporazumu na Akabi, ispričavši mu san u kojem ga je neki čovjek podučio kako da druge pozove na namaz. Poslanik ga je saslušao i odmah shvatio da je njegov san posebne naravi. Poslao je po nekadašnjeg roba Bila­la, koji je imao izuzetno lijep glas, naredio mu da se popne na najvišu kuću u blizini džamije i pozove na namaz.

Ovaj isti, nepromijenjeni poziv, utemeljen na potvrđivanju Božije veli­čine (Allahu ekber) i svjedočenju vjerovanja (ešhedu en la ilahe illallah, ešhe­du enne Muhammeder-resulullah – Svjedočim da nema boga osim Allaha, svjedočim da je Muhammed Allahov poslanik) i pozivanju na namaz i na uspjeh na ovom i budućem svijetu skoro 15 stoljeća odjekuje musliman­skim selima i gradovima. U različitim intonacijama, ritmovima i glasovima, ovaj poziv svojom muzikalnošću izražava jedinstvo vjere i ljepote, duhov­nosti i estetike – baš kao što je to Poslanik želio kad je Bilala izabrao za muezzina. On je podsjetnik na Jedinog Boga koji voli ljepotu i koji, pet puta na dan, izražava dobrodošlicu onima koji se odazivaju na poziv koji ih zove na susret s Lijepim (Džemil).[29]

(Poglavlje iz knjige „STOPAMA BOŽIJEG POSLANIKA, Pouke iz života Muhammeda a.s.“, Izdavač: Udruženje ilmijje Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 2010. god.)