Kako možemo pomoći dijaspori?

Piše: prof. dr. Enes Karić

Tekst je prilog akademika Karića sa nedavno održanog skupa Rijaseta IZ “Jedinstveni islamski autoritet u Evropi: izazovi, mogućnosti i perspektive”, objavljen u Preporodu 01. marta 2014. godine

I.

U vezi s temom o kojoj danas raspravljamo, dopustite mi da kažem kako pod naslov bosanskohercegovačke muslimanske dijaspore svr­stavam one naše zajednice i džemate koji su se formirali u zemljama Evrope i Zapada (Austrija, Njemačka, Švicarska, Švedska, Norveška, En­gleska, Francuska, zemlje Beneluksa… Sjedi­njene Američke Države, Kanada). Ti džemati i zajednice tamo su uhvatile korijena usljed eko­nomskih migracija tokom 20. stoljeća, naroči­to od šezdesetih godina 20. stoljeća naovamo, ili su, pak, te zajednice posljedica rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. godine. Nes­porno je da većina naših zajednica u ovim spomenutim zemljama sebe smatra dijasporalnim.

Kad su posrijedi bošnjačke muslimanske islamske zajednice i džemati u Republici Sloveniji i Republici Hrvatskoj, rekao bih da je itekako dobro što se pripadnici ovih zajednica i džemata, u nacrtu predloženih amandmana na Ustav Islamske zajednice u BiH, definiraju kao oni koji žive u „domovinskim zemljama“. Ali, dragocjenom smatram mogućnost da naše islamske zajednice i džemati u Republici Sloveniji i Republici Hrvatskoj, s obzirom na svoje intenzivnije iskustvo „Evropske unije“, koje od nas nije „daleko“, daju jedan od ključnih doprinosa kako administrativno, kadrovski, organizacijski, poboljšati rad naše bošnjačke muslimanske dijaspore.

II.

Veoma važnim treba smatrati i to da sama bosanskohercegovačka muslimanska dijaspora, sa svoje strane, definira svoje vlastito viđenje poboljšanja svoga statusa u onom gdje je ta dijaspora organski i integralni dio – u Islamskoj zajednici u BiH. Bilo bi dobro da se prvo čuju prijedlozi iz same dijaspore za organizacijska, administrativna i funkcionalna poboljšanja njezinoga djelovanja. Mi ne možemo znati potrebe dijaspore bez iskustva ljudi iz dijaspore koji su tamo dvadeset, trideset četrdeset i više godina. Kad kažem „ljudi dijaspore“ mislim podjednako na imame i na džematlije, entuzijaste iz reda njih svih, koji su ovu dijasporu održali u životu i koji je razvijali.

Mogućnost da naša bosanskohercegovačka islamska i muslimanska dijaspora u Evropi i na Zapadu ima muftiju smatram legitimnom, uz uvjet da muftija za tu bosanskohercegovačku muslimansku dijasporu bude organski i integralni dio sistema Islamske zajednice u BiH. Ukratko, da taj muftija bude muftija opečaćen od Islamske zajednice u BiH, sa svim odgovornostima, dužnostima pravima koja i drugim muftijama pripadaju, koja i druge muftije oba­vezuju.

K tome, smatram da bi podesan naziv tog muftije mogao biti „muftija za bosanskoher­cegovačku muslimansku dijasporu“. To je, „tematski muftija“, rekao bih, on se bavi mu­slimanskom dijasporom koja je svojim vjer­skim pripadništvom integralni dio IZ-e u BiH. Taj muftija nije „teritorijalni muftija“, on ni­je „evropski muftija“. Iznova podsjećam da bi eventualno instaliranje „muftije za bosansko­hercegovačku muslimansku dijasporu“ moralo biti unutar sadašnjeg sistema Islamske zajed­nice u BiH.

Ovo velim zato jer svi mi imamo dug prema Islamskoj zajednici u BiH. Kako nam je poznato, naša bh. muslimanska dijaspora svoj nastanak, poglavito onaj kadrovski i imamski, zahvaljuje Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini. Svršenici Gazi Husrev-begove medrese i Fakulteta islamskih nauka u velikoj većini su diljem Evrope i Zapada kreirali, razvijali, profilirali i pozicionirali te bosanskohercegovačke džemate i dijasporalne zajednice, dakako, zajedno sa velikim brojem džematlija entuzijasta.

III.

Imam mnoge rezerve spram „krupnih“ naziva, kao što su „evropski muftija“, „muftija za Evropu“ itd. Kad je posrijedi „muftija za Evropu“, „evropski muftija“, o čemu se govorilo i govori u našoj javnosti već nekoliko godina, moje rezerve prema uspostavljanju takve vjersko-administrativne instance vidim u sljedećem:

Prvo, reisu-l-ulema je sve od 1882. godine muftija naš i muftija nās, evropskih muslimana. Ne bih rekao da je reisu-l-ulema „evropski muftija“ „panevropski muftija“, ali bih ustvrdio da je „glavni muftija pripadnika Islamske zajednice u BiH“ koji su, svojom geografijom, poviješću, jezikom itd., i Evropljani. K tome, evropsku pozicioniranost reisu-l-uleme kao muftije evropskih, a prije svih bosanskohercegovačkih muslimana, kao i drugih pripadnika Islamske zajednice u BiH, vidim i u tome što su ga takvim odobrile i učinile legitimnim i legalnim onovremena Osmanska kao onovremena Austro-Ugarska imperija, obje su na svoj način tada bile evropske.

Do 1882. godine Evropa na ovom svom tlu nije poznavala nijednog muftiju u takvim kapacitetima. Ponavljam: te dvije imperije, Austro-Ugarska i Osmanska, bile su, u času instaliranja reisu-l-uleme 1882. godine, i evropske imperije. Koliko je meni poznato, od 1882. godine do danas reisu-l-ulema u Sarajevu je u dugom i nikad prekinutom kontinuitetu – najuočljiviji veliki muftija jednoj velikoj evropljanskoj grupaciji muslimana.

Šejhu-l-islam u Istanbulu je prestao postojati, također, muftije u muslimana iz istočnoevrop­skih zemalja nemaju „evropsku priznatost“, „evropsku afirmiranost“ i „evropsku opečaće­nost“ u mjeri u kojoj takve prerogative ima re­isu-l-ulema iz Sarajeva.

Ne vidim pametnog razloga da se guranjem projekta zvanog „evropski muftija“ zalažemo za nešto što će našu s mukom zatemeljenu i oču­vanu islamsku vjersko-administrativnu vertika­lu sniziti za jednu ili dvije skaline.

Drugo, čak i da se polazno i početno složimo da sveukupna islamska i muslimanska dijaspora (bošnjačka, albanska, arapska, turska, pakistan­ska, bangladeška, indonežanska…) u Evrop­skoj uniji treba imati „evropskog muftiju“, mo­je iskustvo muslimanske scene iz Evrope, iako uglavnom knjiško i simpozijsko, obavezuje me da kažem da je nama mnogo bolje osposobljava­ti svoju, već postojeću ruku, za liječenje svoga svraba i svoje šuge, i ne tražiti sebi druge muke i druge šuge. Kao ni druge boliglave.

Islamske i muslimanske dijasporalne zajedni­ce u Evropi su (za dugo vrijeme) neizlječivo ra­zjedinjene, gdjegdje one su i posvađane, k to­me, one ponekada djeluju naglašeno nacional­no, tribalno, sektaški, mezhebski itd. Na veli­ku žalost, međumuslimanska krvoprolića sa Bli­skog i Srednjeg istoka osujećuju – na dugi rok – namjere dijasporalnih muslimanskih zajednica na Zapadu da se dobro organiziraju, da iskoriste blagodati zapadne liberalne demokratije itd.

Treće, kad je posrijedi „evropska islamska i muslimanska scena“ rekao bih da je nama, pripadnicima Islamske zajednice u BiH, umjesto razgovora o „evropskom muftiji“, kudikamo bolje otvoriti skromne razgovore oko jačanja širokog muslimanskog foruma sa sjedištem u Briselu, kao i osnivanja jednog međumuslimanskog foruma koji bi se, početno, bavio molitvama i dovama za mir među muslimanima. U Asissiju već imamo takav forum za molitve sa kršćanima, budistima i drugim vjernicima. Evropskoj islamskoj i muslimanskoj dijaspori to može poslužiti kao uzor.

IV.

U međuvremenu, bilo bi dobro učiniti ono što možemo odmah što je do nas, a to što odmah možemo učiniti jeste sljedeće:

Prvo, da se naše bošnjačke muslimanske dijasporalne zajednice udruže u programu odabira najboljih učenica i učenika naših medresa od Novog Pazara do „Islamske gimnazije dr. Ahmed Smajlović“ u Zagrebu, kako bi se ti učenici i učenice, u posebnim studijskim programima (u trajanju, recimo, četiri generacije) na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, uz sistemske stipendije Rijaseta, obrazovali za rad u dijaspori naše Islamske zajednice. U Sarajevu bi, dodatno, ove četiri generacije studenata mogle odlično savladati njemački, francuski, engleski…. jezik. Sarajevo ima izvanredne škole stranih jezika, tu je Goethe institut, itd. Plodove ovako iškolovanih generacija ugledali bismo tek kroz desetak petnaest godina.

Drugo, da se organiziraju ljetnji semestri za srednjoškolsku i studentsku populaciju iz naše dijaspore, sve to u saradnji s našim medresama i fakultetima islamskih nauka. Imam u vidu ono što svi znate: Ti srednjoškolci i studenti iz naše dijaspore već su odavno u Evropskoj uniji. Mnogi su od njih jezički, pa donekle i kulturalno, Nijemci, Austrijanci, Francuzi, Holanđani itd. Trebalo bi na neki način raditi na njihovom kulturnom i vjerskom educiranju o Bosni i Hercegovini. Gotovo dva ljetnja mjeseca domovi naših medresa, kao i učionice i predavaonice naših medresa i fakulteta uglavnom zjape prazne. Ljetnji semestri koje predlažem mogu se prigodno lagodno profilirati. Oni bi oživili zanimanje naših mladih dijasporalnih generacija za domovinu njihovih roditelja.

Treće, moguće je tokom školske akademske godine da Rijaset sa svojim obrazovnim institucijama organizira u našim dijasporalnim džematima i zajednicama – različite edukacijske programe o islamu u BiH, o kulturi i civilizaciji muslimana Balkana itd.

Sve ovo su projekti na kojima se može odmah raditi.

(Preporod, 01. mart 2014. godine)