Sve je bilo mirno. U mektebu je tekao jedan uobičajen dan. Stojeći u holu mekteba posmatrala sam možda poslednje zrake sunca kako se provlače kroz debela stakla ulaznih vrata. Svuda napolju vladala je tišina, bez cvrkuta ptica i šapata kestenovog lišća. Zelenilo grada ustupilo je mjesta njegovom sivilu. Nisam bila još ni došla do vrata, kada mi drugarica reče: ” U učionicu za minut. Zove nas efendija. ” Krenula sam čudeći se. Šta bi to sada moglo biti? Nisam ni pomišljala na prijedlog koji su nam iznijeli ef. Samir Camić i ef. Mirsad Okanović. Prijedlog da zajedno odradimo jedan projekat i da zajedno odemo u Istanbul na odmor. Svi smo oduševljeno prihvatili. Odmor i jedno istinsko osvježenje na čistom zraku, zaista nam je bilo potrebno. I tako je počelo…
Monotonija mektebska je nestala, hodnicima je sada zavladala gužva i spremanje. Odlučili smo da pravimo zajednička sjela,kako bi sakupili novac za naš put.
Naše prvo sijelo je proteklo u duhu starobosanske tradicije. Htjeli smo da spojimo lijepo i korisno, da se prisjetimo upravo te stare bosanske tradicije, a da pri tome podstaknemo nas mlade na druženje i prikupljanje potrebnog novca za odlazak u Istanbul.
Svaki početak je težak, samim tim je bio i ovaj naš. Mnoge su nam se prepreke našle na putu, mnogi problemi, nesuglasice, … ali uz Allahovu dz.š. pomoć sve smo mi to zajedno prebrodili.
Naš prvi zarađeni novac, donjeo nam je neopisivi osjećaj, te samim tim ulio nam je nadu za dalji rad i da ćemo uskoro i vidjeti prelijepi Istanbul. Svake druge sedmice spremali smo donatorske večere,gdje je svako od nas morao da donosi hranu. Uz raznovrsnu i ukusnu hranu, gosti su mogli da uživaju uz preljepu muziku, i da uživaju u atmosferi koju smo mi napravili.
Kako su mjeseci odmicali, uz određene donacije, koje smo dobijali ( za koje su se pobrinule naše efendije ), i uz zarađeni novac, od zajedničkih večera, polahko smo stigli do našeg cilja. Naš zajednički san se ostvario. Na tom putu, neki članovi su odustali, a ostali su oni koji su vjerovali u sve ovo, i koji nisu dozvolili drugima da ih sputavaju na tom putu.
Konačno je osvanuo taj 16.04.2011.godine! Iako smo, već svi bili u busu, još uvijek nismo bili svjesni da smo ostvarili naš cilj i da smo krenuli u Istanbul. Ispunili smo ono o čemu smo sanjali, i tek tada smo shvatili da se naš trud isplatio, uz Allahovu dz.š. pomoć. Uputili smo Allahu dz.š. dovu, i krenuli smo.
Istanbul je grad koji se treba vidjeti, grad koji se ne može opisati riječima, već se treba osjetiti srcem. U cijelom Istanbulu ima 5000 džamija. Posjetili smo par najpoznatijih džamija u Istanbulu, među njima Bajazitovu džamiju, Fatihovu, Plavu džamiju i Aja Sofiju, koja je sada muzej. Ali pored preljepih džamija, imali smo priliku da uživamo u ljepoti Bosfora, u nezaboravnoj vožnji brodom.
Večeri u hotelu su također bile nezaboravne, provodili smo ih u preljepim sjelima i druženjima uz muziku.
U poslednjem trenutku stigla nam je iznenadna vijest da smo pozvani na druženje u Ada Pazar. Bili smo iznenađeni njihovom gostoprimljivošću, time kako su zadržali Bosanski jezik i tradiciju i kulturu, koji njeguju pored Turskog jezika. Proveli smo nezaboravnu noć i dan kod tih divnih ljudi koje definitivno nikad nećemo zaboraviti. Rastanak je bio veoma težak kao da se poznajemo čitavu vječnost, a ne samo dva dana.
Mnogi od njih su plakali, a to je sve nas veoma dirnulo, tako da je nama samima rastanak bio težak. Ali očekujemo ih uskoro kod nas, jer imamo namjeru da ovo druženje učinimo što dužim, trajnijim i ljepšim.
Ovu ekskurziju ćemo pamtiti cijeli život, jer se, kao što smo rekli, ovo treba samo doživjeti.
I na kraju,želimo da se zahvalimo ef. Samiru i ef. Mirsi na svemu što su nam omogućili i na ovom predivnom iskustvu i nadamo se ako Bog da da će i sledeći projekat biti ovako uspješan.
Amela Hujdurović