ZNALAC

ZNALAC

Bismillah, ve-l-hamdu lillah, ve selamun ala resulillah. Cijenjena braćo i poštovane sestre. Zahvalu upućujemo Sveznajućem, Koji nas je obavijestio da “nad svakim znalcem Znalac ima”, a salavat i selam šaljemo Njegovom miljeniku i poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, koji je svojom pojavom zatvorio vrijeme neznanja, džehaleta, a otvorio vrata znanja, ilma.

Naredivši čovjeku, i to prvim riječima Kur'ana Mudrog, da uči, istražuje, da ponire u beskrajne dubine znanstvenih voda, Bog Dragi je istakao neprocjenjivu vrijednost znanja i spoznaje, ali onog znanja čija duša je vjera i uvjerenje da je to isto znanje od Njega darovano.

O ovome govorimo u vrijeme kada započinje nova mektebska, školska i akademska godina.

Želimo, prije svega, istaknuti činjenicu da je čovjek biće koje je Bog Dragi obdario sposobnošću prijema znanja, darom spoznaje. Jako je teško zamisliti čovjeka koji nije u stanju primiti ni jednu informaciju, jer u sebi ne posjeduje potencijal koji mu to omogućava. To više ne bi bio čovjek. Bilo bi to biće slično životinji, koje bi instiktivno reagiralo na vanjske podražaje, bez mogućnosti da ih analizira i na njih razumno odgovori.

Tog dara Božijeg, koji prepoznajemo kao sposobnost prijema znanja, veliki broj ljudi očito nije dovoljno svjestan. Oni se njime koriste kao gotovom sposobnošću, s kojom se rađaju bez pitanja odakle im i bez posebne potrebe da na tome ikome zahvaljuju. Smatraju da je to nešto “njihovo” i da za to nikome ništa nisu dužni. To je tip Karuna. O njemu Kur'an Mudri kaže:

Karun je iz Musaova naroda bio, pa ih je tlačio, a bili smo mu dali toliko blaga da mu je ključeve od njega teško mogla nositi gomila snažnih ljudi. “Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su obijesni!” – govorili su mu ljudi iz naroda njegova – “i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.”

“Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim” – govorio je on. A zar nije znao da je Allah prije njega uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su bili više nakupili… (El-Kasas, 28/76-78.)

Zanemarivanje činjenice da Bog Dragi daje sposobnost prijema znanja i da On znanje daruje, da On čovjeka podučava onome što čovjek ne zna (El-‘Alek, 96/5.) dovodi do oholosti i obijesti, a one do propasti. Karun propada, zajedno sa svojim bogatstvom, bez obzira na njegovu količinu, jer smatra da je znanje njegovo i da je sve što ima stekao zahvaljujući tom “svom” znanju. Takav stav je izazvao nezahvalnost prema istinskom Izvoru i Darovaocu znanja, a ta nezahvalnost ga je dovela do propasti.

Bogu Dragom se zahvaljujemo što nam je darovao djecu, što ta djeca pune naša obdaništa, osnovne i srednje škole, naše fakultete… Sa svakim prelaskom na naredni obrazovni nivo dijete preuzima novi emanet koji taj nivo sadrži, od najnižeg do najvišeg. Ovaj najviši tako zovemo uslovno. Apsolutno znanje je samo u Sveznajućeg.

Bogu Dragom zahvaljujemo što znanje toj djeci daruje preko onih koji su prošli vertikalu puta dolaska do znanja i dobili priliku da ga prenesu drugima, sve do akademske razine.

Odgajateljima, učiteljima, nastavnicima i profesorima skrećemo pažnju na potrebu produhovljavanja znanja koje prenose djeci, na nužnost ukazivanja na Prvog Darovaoca znanja, kako bi i oni i djeca bili povezani s Njime, Njemu bili zahvalni i prema Njemu osjećali obavezu održavanja te veze. Taj kontinuitet u povezivanju sa Sveznajućim zaštitit će ih od opasnosti koje surova današnjica prema njima šalje, bez obzira na to kako se one zvale: droga, prostitucija, kriminal, korupcija, izdaja, pronevjera…

Djecu pozivamo da u traganju za znanjem i njegovom primanju od onih koji im ga nude, zadrže prirođenu potrebu svoje duše da tim znanjem koračaju ka Božijoj blizini, a ne u suprotnom pravcu.

Kako je samo divan osjećaj prema neopisivom spektru boja, koje se nude iz brižno uređenih cvijetnih površina gradskog parka, ili bašči ljubitelja cvijeća, vidjeti Svemoćnog Koji daje da iz istog centimetra zemlje ponikne toliko različitosti i toliko oblika ljepote! Koliko duhovnog smiraja nude trenuci u kojima, slušajući kako se šumske ptice utrkuju koja će se ljepše oglasiti i mir prirode svojim cvrkutom ukrasiti, čovjek prepozna beskraj Božije milosti što se samo i jedino ljepotom manifestuje!

Kako se širina prostora stvorenog svijeta tako intenzivno osjeća na putu kroz kosmičke sfere ka najbližoj ili nešto daljoj planeti, a kako taj isti osjećaj ulijeva strahopoštovanje prema Stvoritelju tog prostranstva i izaziva poniznost prema Njemu!

Kako, na drugoj strani, nepriznavanje Boga kao Darovaoca znanja i zanemarivanje nužnosti da se u cijelom procesu preuzimanja znanstvenog bogatstva ostaje u vezi s Njim, da se znanje stječe s Njegovim imenom na usnama i u srcu, dovodi do stanja u kojem čovjek, i u vlastitoj sjenci, vidi svog neprijatelja; u ljepoti prirode vidi samo i jedino priliku da ostvari neki svoj niski dunjalučki interes; u raspjevanoj ptici vidi dosadnu životinju koja mu smeta da izračuna dobit; u plavetnilu riječne, jezerske ili morske vode vidi gomile turističkih dolara ili marki; u šarenilu i zelenilu gradskog parka vidi ogromni kontejner u koji može da baca sve što mu je suvišno; u drugom čovjeku vidi opasnog konkurenta koji svakog trenutka može da ugrozi njegov komoditet i suzi mu prostor za uživanje…

Nepriznavanje Boga i neprepoznavanje Njegovog djela u svemu što je lijepo na ovom svijetu dovodi do stanja u kojem se agresija počne zvati oslobađanjem, tiranija dobročinstvom, istina neistinom, kriminal snalažljivošću, laž mudrošću, kič umjetnošću, vjera fantazijom, praznovjerje vjerom… Takvo stanje mjerila kod čovjeka dovodi do situacija u kojima se ni najveći mudraci vremena ne mogu snaći, kada se vapaj očajnikâ ne čuje dalje od njihovih usta; kada hrana gubi svoj bereket, pa ne može utoliti glad; kada voda gubi svoj bereket pa ne može ugasiti žeđ; kada ljudske strasti doživljavaju svoju erupciju i svojom žestinom spaljuju sve što je vrijedno; kada znanje gubi svoj bereket i pretvara se u sredstvo zla.

Pozivamo ove generacije djece da to spriječe. Najveća reforma koju oni mogu da ostvare je ona u njihovim srcima. Pozivamo ih da svoje srce otvore prema Bogu Sveznajućem; da svojim znanjem teže upoznati Ga do mogućeg maksimuma; da svojim znanjem otvore horizonte ljepote i lijepog kao Njegovog dara; da svojim znanjem razviju sposobnosti prepoznavanja manifestacija Božije moći u svemu stvorenom; da svojim znanjem pokažu svijetu da je humanost jedna od najvećih vrijednosti koje vjera u Boga razvija u svom okrilju; i da je čvrsta vjera u Boga jedina sigurna zaštita od sila zla koje hoće, uništavanjem čovječnosti, uništiti i čovjeka i čovječanstvo.

Cijenjena braćo i poštovane sestre.

Bogu Dragom hvala, Koji je našoj djeci dao i intelektualne i duhovne potencijale, kojima oni mogu ostvariti visoke znanstvene, kulturne i civilizacijske domete. Oni to svakodnevno dokazuju širom svijeta. Ono što im je u ovom trenutku potrebno jeste zaštita tih potencijala od virusa poroka koji se svijetom ubrzano širi i razvija, koji se hrani svime što vrijedi i te vrijednosti temeljito uništava.

Oni je mogu naći u vjeri u Boga. S vjerom u Boga njihova znanstvena budućnost ima mogućnost da trajno svijetli. Bez vjere u Boga sve znanje koje steknu bit će svjetiljka koja tami zla označava pravac kretanja ka ostvarenju mračnih ciljeva.

Gospodaru naš, Sveznajući,
nama i našoj djeci, žednoj novih saznanja, olakšaj put do njih,
taj put im osvijetli nurom Tvog sveznanja,
s tog puta im otkloni svaku smetnju koja im ga može otežati,
pomozi nama i njima da znanje do kojeg dođemo u hajr upotrijebimo,
i da njime do Tvog zadovoljstva dođemo.
Amin.

 

Hatib: dr. Sead-ef. Seljubac, pomoćnik muftije tuzlanskog
Hutba je održana u Džamiji Princa Abdulaha, Tuzla, 29. 8. 2014. godine