Piše: Jusuf Džafić
Evlija Čelebija o ikavici bosanskog jezika
Sljedeći navodi iz Evlijine Sejahtname treba da potkrijepe tvrdnju o ikavici tih stanovnika, odnosno tvrdnju o njihovom bošnjaštvu:
1 – Evlija spominje da su stanovnici Beograda i raja i beraja (povlašćeni sloj) Srbi (Putopis, 91). Zatim piše da im je jezik sličan bošnjačkom (Putopis, 92). Onda donosi spisak dvadesetak navodnih srpskih riječi i izraza Beograđana. Pritom je među tih dvadesetak riječi, spomenuo četiri koje su karakteristika bosanskog jezika i koje se uopće ne upotrebljavaju u srpskom jeziku ni danas, kako među Srbima Srbije, tako i među Srbima Hrvatske, Crne Gore i Bosne. To su dvije ikavske riječi: čovik (srp. čovjek i čovek) i svića (srp. svijeća i sveća), te riječi kruh (srp. hljeb i sl.) i janje (srp. jagnje). (Putopis, 92)
Očito da ikavski govor Beograda pobija Evlijin navod da su svi Beograđani, i raja i beraja Srbi. Najvjerovatnije da je beogradska raja bila srpska, dok je većinska beraja, odnosno muslimansko stanovništvo bilo pretežno ikavsko bošnjačko, te djelimično ikavsko hrvatsko, pošto je, za razliku od Bošnjaka, mali broj Hrvata prešao na islam.
2- Evlija piše o bosansko-turskom rječniku Makbuli Arif, pisca Muhameda Hevai Uskufija, te citira njegov odlomak. Ovaj rječnik važi ne samo za najstariji bosanski rječnik, već i za najstariji rječnik na nekom od južnoslavenskih jezika uopće. Rječnik je napisan 1631. godine na bosanskoj ikavici. U citiranom odlomku zamjećuju se četiri osobeno ikavske riječi: živiti, sime, korin, biži (ijekavski živjeti, sjeme, korijen, bježi):
“Učenjaci i pjesnici šeher Sarajeva napisali su jedan rječnik na bosanskom jeziku u stihovima po uzoru na perzijsku knjigu Šahidi iz koga su ovdje prenena dva metruma.
Na metar fa'ilatun:
Bog tanrı, jedno bir-dir, hem jedini vahdeti,
Duša can-dır, čovik adam dirliği-dir živiti,
Hem ferişte anđel oldu, göklere de nebesi,
Raj cenet, rajniki oldu demek ceneti,
Moma kız-dır, prah toz-dur, trag iz-dir, put, yol
Visoko-dir yüksek olan, niže alçak olan ve hem niziti.
Drugi metar mutefa'ilun:
Tohuma sime, ada de ime, baliğa riba, baliği satan,
Ana de ribar dedi borca dug, dahi velilik satan prorok,
Dahi hem dağa dediler gora, çam ağacina derler bora,
Ve sanobere dahi de jela, sikili gnjeten, orula, pleten.
Šilo dedi bize, dahi dikmeğe dedi sašiti, dahi poslovati dede išlemeğe,
tunja ayva-dir, duda murva, hem dedi lan keten.
Köke (de) korin, duboko derin, široko vasi, ve dugo uzun,
Vodno sulu, çamura kalu, çamura batan ana de blatan.
Kazin adi hem dahi ördegin biri patka-dir, biri guska-dir,
Eri ždral adi turmanin dahi čaplja-dir, baliği yutan,
Golub de hem guvercine, krilo kanat ve muhur pečat,
Gemi lađa-dir ve more deniz, utonut olan boğulup batan,
Neće bit junak ko biži te se obzire, srce meće
Olmaz yiğıt kaçan kişi, geriye bakan yureği atan.” (Putopis, 120-121)
3- Riječ vira (ijekavski vjera) u govoru Bošnjaka koji su predali Mlecima tvrđavu Klis 1648. godine i povukli se u Livno i dublje u Bosnu:
“Potom su i borci koji su bili u tvrđavi predali neprijatelju grad na viru vičući aman! Kako je neprijatelj ostao vjeran zadatoj rijeli i vjeri, posada se povukla i otišla u svoj zavičaj.”
Podgorice koju je Evlija donio u izvornom ikavskom obliku:
4 – Ikavsko ime grada Bila Stina. Danas je to selo Bijela Stijena kod Okučana između Novske Gradiške i Nove Gradiške u Slavoniji. (Putopis, 231, 232, 269)
5 – Ikavsko ime današnjeg grada Bijeljine koje je glasilo tada Bilina. (Putopis, 271, 405, 479)
6 – Riječ vira (ijekavski vjera) u govoru Podgorice koju je Evlija donio u izvornom ikavskom obliku:
“Mi smo željeli da iz ovog grada odemo na viru u mletački grad Kotor da bi ga razgledali, ali vojnici gradske posade na to nisu pristali, jer su s Kotoranima bili pokvarili poštivanje zadane vire.” (Putopis, 335)
(Vidi o karakteristikama govora podgoričkih muslimana, među kojima je i ikavica: Adnan Čirgić, Karakteristike govora podgoričkih muslimana (na osnovu starih rukopisa), Almanah, 27-27/2004, str. 89-115)
7 – Ikavsko ime današnje srbijanske rijeke Đetinje – Ditina. Đetinja izvire podno planine Zlatibor, protiče kroz Užice i Požegu, pa zajedno sa Golijskom Moravicom formira Zapadnu Moravu. Pod uticajem crnogorskih i vlaških doseljenika, te iseljavanjem ikavskog bošnjačkog življa, prvo je promijenila ime u Djetina, a onda u današnje Đetinja. Evlija spominje Ditinu pri opisu kasabe Požegadžik, tj. Male Požege (danas Požega, Putopis, 377), kasabe Banja kod Čačka (danas Ovčar Banja, Putopia, 379) i šehera Užice (Putopis, 382, 383).
8 – Ikavsko ime današnje rijeke Ćehotine – Tihotina. Rijeka Ćehotina izvire pod planinom Stožer kod Bijelog Polja, teče kroz Pljevlje, te se kod Foče uljeva u Drinu. Promijenila je ime iz Tihotina u Tjehotina, a odatle u Ćehotina. Evlija ju je spomenuo izričito kao Tihotinu kad je opisivao i Pljevlje (Putopis, 394) i Foču (Putopis, 401).
Pogovor
Kao što smo u uvod ovoga rada Evlija Čelebija o Bošnjacima spomenuli, ovaj rad ima jedan cilj: predstavljanje Evlije Čelebije i njegovog odnosa sa Bošnjacima toga doba.
Stoga, u skladu sa zadanim ciljem obrađivali smo sljedeće tematske cjeline-poglavlja: Evlijina biografija, Proučavanje Evlije Čelebije i njegovog Putopisa u svijetu i kod nas, Pregled sadržaja Sejahatname, Sejahatnama kao izvor za proučavanje bošnjačke historije sredine XVII stoljeća, Značaj Evlijine Sejahtname za proučavanje biografija znamenitih Bošnjaka Osmanlija, Lista Bošnjaka jugoslovenskih prostora spomenutih u Sejahtnami, Lista bošnjačkih porodica jugoslovenskog prostora spomenutih u Sejahtnami, Evlija o bošnjačkom narodu i bosanskom jeziku, Evlija o ikavici bosanskog jezika.
Nadamo se da smo koliko-toliko obradili odnos Evlije Čelebije sa Bošnjacima, te podstakli na daljnja proučavanja Evlijine Sejahtname, pogotovo onih dijelova koji se odnose na Bošnjake, bez obzira radilo se tu o južnoslavenskim prostorima, Unđurovini ili našim uglednicima, koji su namjesnikovali i gradili zadužbine u Egiptu, Šamu, Arabiji, Iraku, Kavkazu, Anadoliji… Mislimo da je krajnje vrijeme da Evlija Čelebija i njegov putopis zauzmu zasluženo mjesto u bosanskoj i bošnjačkoj historiografiji.
LITERATURA:
Ovo je spisak opće literature. Ostala literatura spomenuta u tekstu.
1. Evlija Čelebija, Putopis, Svjetlost, Sarajevo, 1967.
2. Evliya Çelebi Seyahatnamesi, Ikdam, Istanbul, 1896-1900, sv. 1-6, Türk tarih encümeni kurumu, Istanbul, 1928, sv. 7-8, Ma'arif Vekaleti, Istanbul, 1935, sv. 9, 1938, sv. 10.
3. John Freely, A History of Ottoman Arhitecture, Witt Press, Boston, 2011.
4. Joseph von Hammer, Narrative of Travels in Europe, Asia and Africa in The seventeenth Century by Evliya Efendi, Oriental Translation Fund for Great Britain and Ireland, London, sv. 1 u dva dijela 1834, 1848, sv. 2, 1850.
5. Marta Andrić, Simpozij o Evliji Čelebiji, Scrinia slavonica, 12/2012, str. 377-380.
6. Robert Dankoff, Ottoman Mentality. The World of Evliya Çelebi, Brill, Leiden-Boston, 2006.
7. Robert Dankoff-Klaus Kreiser, Materialien zu Evliya Çelebi II (uključuje: A Guide to the Seyahat-name of Evliya Çelebi and Bibliographie raisonnée, Brill, Leiden, 1992.
8. Robert Dankoff-Semih Tezcan, An Evliya Çelebi Bibliography, www.bilkent.edu.tr/~ tebsite/evliya.pdf, 16.11.2013, 20:45.
3.10.2014., Bijeljina – Jusuf Džafić