HUTBA: Vakuf kao socijalni faktor

„I izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi…“. (El-Enfal, 25.)

Cijenjena braćo;

Ajet koji smo uzeli da bude moto našeg današnjeg kazivanja upozorava nas na opasnost od jedne posebne vrste grijeha. To su oni grijesi čije se negativno djelovanje ne odražava samo na onima koji ga čini već se u nekom obliku osjeti i na onima koji ga nisu činili. Takvi grijesi uglavnom jesu odraz kolektivnih propusta ili grijeha koja učinimo spram vlastite zajednice. Jedan od takvih grijeha jeste neosjetljivost na socijalne nevolje u društvu, nebriga za siromašne, obespravljene i marginalizirane članove zajednice. Svaka zajednica koja želi vlastiti prosperitet mora imati osjećaja za socijalno isključene kategorije, one koji su obvladani nevoljama. Nažalost, takvih u našem društvu ima previše što pokazuju i svakodnevn protesti naših sugrađana. Siromaštvo je rak rana našeg društvo koja poput kancera nagriza moralnu osnovu naše zajednice, izjeda pojedinca, porodicu i društva u cjelini.

Siromaštvo je problem po vjeru što nam sugeriše hadis Polanika a.s. „Siromaštvo je gotovo kao nevjerovanje“. Zato je narod izumio izreku kada siromaštvo krene u jedno mjesto nevjerovanje mu kaže povedi i mene sa sobom.

Siromaštvo je problem po moral pojedinca jer ga uvodi u laž i obmanu. Poslanik veli: „Kada je čovjek dužan kaže pa slaže, obeća pa iznevjeri“ (El-Buhari). Neimaština je opasnost i po porodicu što je kondenzovano narodno iskustvo iskazalo u riječima siromaštvo na vrata a ljubav kroz prozor. I na kraju, siromaštvo je opasnost po opstojnost društva u cjelini. A posebno je opasna ona vrsta siromaštva koja nije izraz općeg neimanja već nepravde i zapostavljenosti. Neko je rekao da nesreća nije teška ako je opća ali jeste ako se jednima presipa, a drugi nemaju za preživljavanje. Kada jedni žive u vilama drugi u kolibama. Historija nas uči da nemaju budućnosti one zajednice koje ne stvaraju društvo jednakih šansi, gdje načelo kompetencije i kvaliteta nije mjera uspjeha. U takvim zajednicama buja korov nezadovoljstva. Ona su sklone manipulacijama, stranim utjecajima, opasnim ideologijama i svakovrsnom nemoralu. Koliko destruktivne energije mogu osloboditi nezadovoljstvo i osjećaj obespravljenosti vidjeli smo minulih mjeseci na ulicama naših gradova kada se rušilo i ono što smo životima branili. Još davne 1938. godine „učeni šehid“ Mustafe Busuladžića je rekao da onaj ko riješi socijalno pitanje riješio je sudbinu čovječanstva: „Svaka ona ideologija koja bi mogla pravedno i pošteno riješiti socijalno pitanje…imala bi izgleda na uspjeh i pravo da postane univerzalno učenje ljudi. Njoj pripada budućnost. Upravo islam za tim teži“.

Zaista, u svojoj historiji islam je uspijevao osigurati mehanizme za rješenje socijanog pitanja a jedan od najvažnijih instrumenata socijalne zaštite u islamu jeste vakuf. Korijene vakufa treba tražiti u vrijeme Ibrahima a.s. njega je slijedio u tome Muhammed s.a.v.s., a u naše krajeve tradicija vakufa je prenesena dolaskom Osmanlija u Bosnu. U doba Osmanlija uvakufljavanje je bilo toliko često da se može kazati da je moćno Osmansko carstvo počivalo na snazi vakufa. Snaga vakufa počiva u njegovoj multifunkcionalnosti, činjenici da on ima svoje duhovne, ekonomske, kulturne pa o socijalne dimenzije. Ovo objašnava njegovu trajnost i snagu ali, također, i razloge borbe protiv vakufa od strane mnogih režima.

Ono što predstavlja okosnicu vakufa i njegovu srčiku jeste ideja dobročinstva i rada za opće dobro u ime Allaha dž.š. Vakuf je autentičan izraz filozofije islama koja nije okrenuta samo uređenju svijeta gajba i Ahireta. Vakuf se razvijao onda kada su muslimani više bili okrenuti uređenju Ovog svijeta i uspostavljanju što je moguće više pravde i dobrobiti ovdje i sada. Kada je primarno mjerilo pobožnosti bila korisnost zajednici. „A vi se potrudite da druge u činjenju dobra preteknete“.(El-Bekare, 148.) Ovaj ajet nas motivira da svoju vjeru potvrđujemo konkretnom dobrotom prema onima oko nas a ne besplodnim dokazivanjem onoga što je u nečijem srcu.

Mudrost islamskog koncepta življenja sastoji se u ideji da je najbolji put do Allahove blizine i zadovoljstva upravo preko konkretnog čovjeka. To najbolje iskazuje hadisi kudsijja gdje Milostivi veli: „Uzvišeni Allah će reći na Sudnjem danu: ‘Sine Ademov, bio sam bolestan pa me nisi obišao.’ A on će reći: ‘Gospodaru, kako ću te obići a Ti si Gospodar svjetova?’ Kaže Uzvišeni: ‘Zar nisi znao da je moj rob taj i taj bio bolestan, pa ga nisi obišao, zar nisi znao da si ga obišao da bi Me našao kod njega’? ‘Sine Ademov bio sam gladan zašto me nisi nahranio? Gospodaru kako ću te nahraniti a ti si Gospodar svjetova’? Pa će mu se reći: ‘Zar nije taj i taj bio gladan, da si njega nahranio našao bi mene kod njega. (Muslim). Muslimani su zato svoju vjeru dokazivali dobrim djelima a najbolja vrsta dobrih djela su ona koja su trajna, koja su institucionalizirana, koja teku i nakon što mi odemo sa Ovog svijeta.

Vakuf je bio stoljećima najvažniji institucionalni vid socijalne zaštite i rješavanja konkretnih ljudskih pitanja. Vakufi su osnivali gradove, hranili gladne, liječili bolesne, pojili žedne, smještali putnike, premoštavao rijeke i popravljao puteve i česme. Poznati su česmanski vakufi u Mostaru čija je svrha bila da popravljaju česme koje su pojile žedne putnike u sunčanom Mostara. Drugi su opet osnivali vakufe za miraz siromašnim djevojkama a treći su vakufili imetak za smještaj napuštenih životinja itd. Vakufili su i mladi i stari i muško i ženko i oni koji su bili imućni i oni koji su imali manje. Zajednička nit svih ovih nastojanja jeste ideja da čovjek ne može promijeniti svijet ali može smanjiti nepravdu. Da ne može sve probleme riješiti, ali može učiniti da jedan problem bude manje. Da se ne mogu sve krive Drine ispraviti ali se može jedna krivina popraviti. Kažu da je neki dječak uzeo sebi zadatak da u more baca morske zvijezde i školjke koje je plima izbacila na vreli pjesak. Neko ga je upitao: „Zar ne vidiš da je tvoj posao uzaludan, da toliko zvijezda ima da ih nikada nečeš sve vratiti u vodu i samim tim tvoj posao nema smisla“. Dječak je bacio još jednu zvijezdu u vodu i rekao: „E, za ovu zvijezdu, vidiš, ima smisla“.

Nema dileme da vakuf može učiniti boljim svijet u kojem živimo jer nas približava Allahovoj milosti preko dobročinstva našoj zajednici. Na koncu, Allah dž.š je poručio:„Sve što činite – sebi činite – i dobro i zlo…“ (Isra, 7.). Kazano drugačije, baci niz vodu nači ćeš uzvodu.