Bošnjaci i ostali građani Bijeljine pamte 13. mart 1993. godine i strahovite eksplozije uoči tri ramazanska sabaha. Dani ramazanskog ibadeta muslimana postali su mučni dani besprimjerne oholosti ratne vlasti. Na žalost, u periodu 1992-1995 takvi su bili svi dani, dani poniženja, proganjanja, protjerivanja, ubijanja. Istina o tom vremenu još uvijek nije pobijedila, laž još uvijek nije obrisana.
Pamtimo mnogo toga što ostaje da boli i opominje. Dovimo da se takvo vrijeme više nikada i nikome ne ponovi. Pamtimo zabranu ezana, oskrnavljene džamije u koje je bilo zabranjeno ući, a potom vašarišta, parkinge i pijace tamo gdje su stoljećima bile naše džamije. Zapamtili smo pustoš, tamo gdje su bile Allahove kuće.
Minirane i do temelja srušene, pet bijeljinskih džamija nisu nestale u srcima vjernika čije su dove, dobra djela i neizmjerno strpljenje, nadati se, zaslužile Allahovu milost. Oni koji su ovdje ostali pošteđeni progonstva, čuvali su iskru imana koja se rasplamsala u doba mira i povratka. Allah najbolje zna čiji su nijet i iman najčišči.
Medžlis Islamske zajednice Bijeljina i ove godine podsjeća na Dan sjećanja i tuge, 13. mart, kada je ratne 1993. godine počelo i tokom naredne dvije noći se završilo miniranje i rušenje pet bijeljinskih džamija. Od pet bijeljinskih ljepotica u pet bijeljinskih mahala, od svega što je vijekovima služilo vjernicima muslimanima, što je bilo neizbrisivi dio duše ovoga grada, ostao je samo jedan tespih.
Rušenje Atik sultan Sulejmanove džamije
Pronašao ga je i u džepu sakrio jedan od logoraša iz Batkovića koji su dovedeni da na kamione natovare ostatke Atik sultan Sulejmanove džamije. Tespih je negdje u Bosanskoj Krajini kao tužna uspomena logoraša koji je preživio vrijeme zla i zločina, a nakon rata bivši logoraši iz Krajine zauzvrat su u obnovljenu Atik džamiju svojevremeno donijeli 33 tespiha.
Građevinske mašine nakon uklanjanja ostataka Dašnica džamije i vakufske kuće.
Prije dvadeset i jednu godinu, 13. marta uoči sabah namaza, snažne detonacije potresle su grad. Muslimani Bijeljine, ali i njihove komšije drugih vjera, ujutro su vidjeli nedjelo zločinaca. Salihbegovića džamija i Dašnica džamija potpuno srušene. Pripadnici policije uredno su fotografirali, a radnici i logoraši već su raščišćavali ruševine. Prve noći Atik džamija djelimično je srušena, a mineri su u sred bijela dana, pod nadzorom policije, već postavljali eksploziv da naredne noći dovrše rušenje. Uz Atik džamiju, te druge noći srušeni su i mesdžid Janjica i Krpić džamija. Treće noći srušena je munara Atik džamije.
Prazan plac Salihbegovića džamije i vakufska kuća, kasnije srušena
Muk u Bijeljini. Ni glasa osude ni pitanja ni odgovora. Samo suze na mnogim licima i bol u namučenim dušama. Već godinu su Bošnjaci i svi ostali građani Bijeljine nesrpske nacionalnosti živjeli u getu, protjerivani, ponižavani, premlaćivani, ubijani. Nisu ni prestale da peku suze za najmilijima stradalima i nestalima, kad je 13. marta duša ponovo zaboljela. Ako je i bilo nade u opstanak, ako je bilo vjere u ljude, toga dana sve je nestalo. Zar za nas ovdje zaista nema mjesta? Zar će se sve naše ovako izbrisati? Jesmo li zaslužili, jesmo li mogli biti bolji, jesu li mogli biti bolji?
U obnovljenoj Atik džamiji, 13. marta 2015., u hutbi na Džuma namazu, glavni bijeljinski imam Samir-ef. Camić podsjetio je džematlije na ono što je bilo i na ono što biva, na ono što gledamo, što čujemo i što na Allahovom putu činimo za našu i budućnost naše djece, našeg naroda, naših komšija i naše domovine.
Jer, Božija volja je da 13. mart ujedno bude dan tuge, ali i dan ponosa što se zločinački naum uništenja islamskih vjerskih objekata na teritoriji entiteta RS nije do kraja i zauvijek ostvario. Ponovo smo uspravili sve naše munare, a 16. augusta prošle godine svečano smo otvorili našu ljepoticu, Sultan Sulejmanovu Atik džamiju. Bez ijednog incidenta i uz punu kooperativnost lokalne vlasti, građana i policije.
Prvi put od protjerivanja iz Španije, muslimani su se vratili tamo odakle su prognani i gdje je sve muslimansko srušeno. Vratili su se svojoj Bosni. Obnovili smo i obnavljamo i u ovom dijelu BiH, elhamdulillah, a izgradnja vjerskog, etničkog i nacionalnog identiteta i u ovim krajevima naše domovine ostaje prioritet i naš emanet. A Allah, dž.š., najbolje zna.