Piše: Nedim Begović…
Kur’an izrazito negativno kvalifikuje one koji rade na rušenju džamija i onemogućavanju obavljanja ibadeta i ostalih aktivnosti vjernika u njima:
Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim hramovima ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se oni poruše? Takvi bi trebali u njih samo sa strahom ulaziti. Na ovome svijetu doživjeće sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!
(El-Bekare, 114)
Džamije (ar. mesdžid, pl. el-mesadžid) se u Allahovoj Knjizi spominju uvijek u vezi sa imenom Božijim:
Mnogobošci nisu dostojni da Allahove džamije održavaju;
(Et-Tevbe, 17)
Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju;
(Et-Tevbe, 18)
a da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije, u kojime se mnogo spominje Allahovo ime;
(El-Hadždž, 40)
džamije su Allaha radi, i ne molite se, pored Allaha, nikome,
(El-Džinn, 18)
što na najbolji način ukazuje na počast i vrijednost koju imaju kod Uzvišenog Allaha. Kao Allahu najdraža mjesta, kao ustanove koje imaju za svrhu ostvarivanje čovjekovog susreta sa duhovnom zbiljnošću kroz različite vidove ibadeta, kao institucije koje predstavljaju centralno mjesto okupljanja zajednice muslimana – džemata i njenog duhovno-vjerskog, odgojno-obrazovnog i kulturnog uzdizanja, džamije, nesumnjivo, predstavljaju nezaobilaznu sastavnicu egzistencije svakog praktičnog vjernika. Šerijat, kao kodeks vjerskih, pravnih i moralnih normi koje svoje izvorište imaju u vahju – Božanskom otkrovenju, sadrži odgovarajuće norme i propise koji se odnose na džamije, aktivnosti koje se sprovode unutar njih i obrasce ponašanja kojih se vjernici imaju pridržavati u vezi sa džamijama. Predmet ovog rada jeste koncizna i pregledna analiza tih propisa čiju praktičnu vrijednost nalazimo u činjenici da svaki musliman i muslimanka imaju potrebu i dužnost da poznaju šerijatske propise o džamiji i džematu i odgovarajući kodeks ponašanja u njoj te da ih se pridržavaju u svome životu.
IZGRADNJA I ODRŽAVANJE DŽAMIJE I MESDŽIDA
Izgradnja džamije i mesdžida
Izgradnja džamije ili mesdžida, u vjerskom smislu, predstavlja vrijednu potvrdu čovjekovog uvjerenja u milost i nagradu Uzvišenog Allaha i brige za susret sa Njim na Danu polaganja računa za ovozemaljsko bivstvovanje i djelovanje. Ona predstavlja nadgradnju na temeljne stubove islama koje je bosanskomuslimanska tradicija uobičajila nazivati islamskim šartima. U tom smislu Uzvišeni Allah poručuje:
Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji molitvu obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na Pravome putu.
(Et-Tevbe, 18)
Podizanje džamije u praktičnom smislu znači otvaranje prostora za okupljanje džemata – zajednice muslimanskih vjernika i raznoliko djelovanje na vjerskom, odgojnom, obrazovnom, kulturnom i socijalnom planu unutar te zajednice. Na kulturno-civilizacijskom planu, ono predstavlja uspostavljanje fokusne tačke identiteta muslimanskog naselja, bez obzira da li se radi o ruralnoj ili urbanoj sredini.
O važnosti podizanja džamija kao centralnih ustanova muslimanskog društva najbolje govori postupak Muhammeda, s.a.v.s., koji je, neposredno nakon Hidžre (preseljenja) iz Mekke, sagradio džamiju u mjestu Kuba nedaleko od Medine, a po dolasku u samu Medinu učinio je isto.
Izgradnjom džamija postiže se dvostruka korist: na ovome i budućem svijetu. Otuda Muhammed, s.a.v.s., kaže: “Allahu su džamije najdraža mjesta.”1
Podsticaj podizanju džamija nalazimo u hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: “Ko sagradi džamiju, želeći time postići samo Allahovo zadovoljstvo, Allah će mu sagraditi sličnu u Džennetu.”2
U drugoj predaji Poslanik, s.a.v.s. ukazuje na to da će Uzvišeni Allah podići u Džennetu kuću čovjeku koji sagradi džamiju, makar toliko malenu koliko je čapljino gnijezdo. Time, zapravo, Poslanik ukazuje na to da se veličina djela mjeri prema namjeri, tako da onaj ko učestvuje u izgradnji džamije makar sa jednom ciglom, iskreno u ime Uzvišenog Allaha i zarad Njegovog zadovoljstva, može se nadati izuzetnoj nagradi na Budućem svijetu.
Važno je napomenuti da izgradnja džamije mora biti utemeljena na čistoj i iskrenoj namjeri (nijjetu) da se time postigne zadovoljstvo Uzvišenog Allaha i dobrobit zajednice muslimana. Ukoliko se džamija gradi radi unošenja razdora unutar zajednice te ukoliko je ona izraz sukoba i nesporazuma među muslimanima, ona ne može ispuniti svoju temeljnu svrhu i u tom slučaju je bolje obustaviti njeno podizanje. Ponekad se, upravo u našim džematima, dešava da se, uslijed nesporazuma i sukoba među muslimanima, nepotrebno podižu dvije džamije u jednom mjestu te se na taj način cijepa džemat a odnosi među ljudima pogoršavaju.
Kur’an osuđuje one koji grade džamije kako bi osnažili nevjerstvo ili unijeli razdor među muslimane:
A oni koji su džamiju sagradili da bi štetu nanijeli i nevjerovanje osnažili i razdor među vjernike unijeli, pripremajući je za onog koji se protiv Allaha i Njegova Poslanika još prije borio, – sigurno će se zaklinjati: “Mi smo samo najbolje željeli” – a Allah je svjedok da su oni pravi lažljivci. Ti u njoj nemoj nikada molitvu obaviti! Džamija čiji su temelji, već od prvoga dana, postavljeni na strahu od Allaha zaista više zaslužuje da u njoj obavaljaš molitvu. U njoj su ljudi koji vole da se često peru, a Allah voli one koji se mnogo čiste.
(Et-Tevba, 107-108)
Kur’an izrazito negativno kvalifikuje one koji rade na rušenju džamija i onemogućavanju obavljanja ibadeta i ostalih aktivnosti vjernika u njima:
Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim hramovima ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se oni poruše? Takvi bi trebali u njih samo sa strahom ulaziti. Na ovome svijetu doživjeće sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!
(El-Bekare, 114)
Održavanje džamije i njenog dvorišta
Obaveza je džemata da brine o održavanju džamije i njenog dvorišta (harema) te da vodi računa o njenoj čistoći i funkcionalnosti. S obzirom na zahtjeve koje islam postavlja čovjeku u pogledu higijene, kako na nivou pojedinca, tako i na nivou zajednice, kao i značaju koji temeljna vrela islamskog načina života i islamskog svjetonazora pridaju čistoći (tuhr)3, jasno se može zaključiti o važnosti održavanja čistoće i urednosti u džamijama kao “Allahu najdražim mjestima” kako ih atribuira Tradicija Allahovog Poslanika, s.a.v.s. U ovom kontekstu hzr. ‘Aiša, r.a., kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s. naredio “da se podižu džamije u mahalama, da se čiste i osvježe mirisom”.4 Od Enesa, r.a. prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s. rekao: “Predočena mi je nagrada moga ummeta, čak i nagrada za prljavštinu koju bi čovjek iznio iz džamije.”5 Ovdje se misli na neznatnu prljavštinu koju neko iznese iz džamije za što će imati nagradu kod Uzvišenog Allaha, jer to predstavlja čišćenje Allahove kuće i odstranjenje onoga što uznemirava vjernike. Iz ovoga proizlazi da će onaj ko unese u džamiju neku prljavštinu biti odgovoran za taj postupak.6
AKTIVNOSTI U DŽAMIJI
Namaz u džematu
• Pravna kvalifikacija obavljanja namaza u džematu
Osnovna aktivnost u džamiji jeste zajedničko obavljanje namaza. Islamski pravnici su iznijeli različite pravne kvalifikacije zajedničkog (skupnog) obavljanja namaza. Hanefijski pravnici smatraju da je to pritvrđena praksa Allahovog Poslanika, s.a.v.s., (es-sunnetu-l-mu’ekkede) koja, inače, obuhvata djela i postupke koje je on redovno izvršavao, izostavljajući ih samo u rijetkim situacijama. Malikijski i hanbelijski pravnici smatraju da je obavljanje namaza u džematu pojedinačna obaveza (fard-i ‘ajn) svakog punoljetnog i mentalno zdravog muslimana, slično kao i šafijski pravnici. Dakle, prema hanefijskom mezhebu, ako se dvije osobe zajedno nađu i svaka od njih samostalno obavi namaz, on je ispravan, ali su grješni zbog toga što su propustili namaz u džematu.7 Allahov Poslanik, s.a.v.s., ukazuje na to da je vrijednost namaza u džematu dvadeset i sedam puta veća od pojedinačno obavljenog namaza. Štaviše, postoje namazi koji se mogu obaviti samo u džematu, kao što su džuma i bajram-namaz.
Fakihi navode određene situacije u kojima je opravdano izostavljanje namaza u džematu:
– vremenske neprilike (npr. jaka kiša, velika hladnoća, sna-žan i hladan vjetar i sl.),
– nesigurnost na putu do džamije,
– bolest koja onemogućava dolazak do džamije (npr. paraliza tijela), kao i njegovanje bolesnika,
– zgotovljen i postavljen obrok u slučaju gladi ili fizološka potreba.8
Ovome treba dodati i situaciju u kojoj vjernik nije u mogućnosti napustiti radno mjesto i obaviti namaz u džamiji.
• Ezan – poziv na namaz
Riječ ezan jezički znači: oglas ili poziv. Terminološki se može odrediti kao oglas o namaskom vremenu određenim riječima.9
Ezan je propisan nakon Hidžre, kada su muslimani osigurali uvjete da se slobodno okupljaju radi zajedničkog obavljanja namaza. Tada se javilo pitanje o načinu njegovog oglašavanja. Izneseni su različiti prijedlozi, ali je prevagnuo onaj da to bude ljudski glas. Tekst ezana došao je u snu dvojici ashaba Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ‘Abdullahu ibn Zejdu i Omeru ibn el-Hattabu, r.a.
Ezan je sunnet kod dnevnih namaza za muškarce, dok je za žene pokuđen (mekruh). Ezan se ne uči kod obavljanja bajram-namaza, vitr-namaza, dženaza-namaza i nafila. Ezan se, inače, uči bez obzira da li se namaz obavlja u svom mjestu ili na putu, pojedinačno ili u džematu, na vrijeme ili se isti naklanjava.10 No, ukoliko se namaz obavlja u svojoj kući, ezan se može izostaviti.
Za vrijeme učenja ezana, treba prekinuti sa govorom, makar to bilo i učenje Kur’ana, bez obzira da li se zateklo u džamiji, kod kuće ili na nekom drugom mjestu. Pri tome treba slušati riječi ezana i ponavljati ih. Kada mujezin kaže: hajje ‘ale-s-salah (hajde na namaz) i hajje ‘ale-l-felah (hajde na spas), slušalac će kazati: la havle ve la kuvvete illa billah (nema snage ni moći bez Allaha). Kada čuje na sabahskom ezanu mujezinove riječi: es-salatu hajrun mine-n-nevm (namaz je bolji od spavanja), kazat će: sadekte ve bererte ve bi-l-hakki natakte (istinu si rekao, dobro učinio i istinu zborio). Omer ibn el-Hattab, r.a. prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s. rekao da će onaj ko iskrenim srcem bude ponavljao riječi ezana ući u Džennet.11
Nakon ezana uče se salavati na Allahovog Poslanika, s.a.v.s. i dova čiji tekst od Poslanika prenosi Džabir ibn ‘Abdullah: Allahumme Rabbe hazihi-d-da’veti-t-tammeh, ve-s-salati-l-ka’imeh, ati Muhammedeni-l-vesilete ve-l-fadileh, veb’ashu mekamen mahmudenillezi ve’adteh. Inneke la tuhlifu-l-mi’ad (“O Allahu, Gospodaru moj, učini ovu dovu potpunom i namaz koji ću obaviti, daj Muhammedu vesilu (počasno mjesto u Džennetu) i prednost, i spremi mu hvale vrijedno boravište koje si mu obećao. Ti, doista, ne iznevjeravaš obećanja”).12
• Uvjeti za formiranje džemata
Džemat kod dnevnih namaza mogu sačinjavati svega dvije osobe od kojih će jedna predvoditi namaz. Na džuma-namazu, pored imama, potrebne su još barem tri osobe, a ako su uz imama dvije ili jedna osoba, klanjat će podne-namaz, ali ne i džumu.
Kada dvije osobe klanjaju namaz u džematu, imam će postaviti lice koje klanja sa njim sa svoje desne strane. Ukoliko džemat, pored imama, sačinjavaju još dvije osobe, one mogu stati sa imamove lijeve i desne strane ili pak, iza imama.
Nije preporučeno da žene same formiraju džemat, ali ukoliko to učine, namaz će biti ispravan. Pri tome će žena koja predvodi namaz klanjati u prvom safu zajedno sa ostalim ženama, odnosno neće stajati naprijed (kao imam muškarac). Da žene mogu samostalno formirati džemat, premda je to pokuđeno, razumije se iz predaje od hzr. Aiše, r.a., supruge Allahovog Poslanika, s.a.v.s.13
• Uvjeti za imama
Da bi neko bio imam, tj. onaj koji predvodi ljude u namazu, mora ispuniti sljedeće osnovne uvjete:
– pripadnost islamu,
– punoljetstvo,
– muški spol (ukoliko u džematu ima muških lica).
Pored navedenih općih uvjeta, napomenut ćemo da lice bez isprike ne može klanjati za osobom sa isprikom (sahibi uzur)14, dok osoba sa isprikom može predvoditi namaz drugoj osobi koja ima ispriku iste vrste.15
Na osnovu uputa sadržanih u sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., islamski pravnici su ustanovili kriterije na osnovu kojih se bira osoba koja će predvoditi namaz u džematu:
– Među ljudima približne učenosti dat će se prednost onome koji najbolje poznaje sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s., računajući da će dotična osoba klanjati namaz onako kako je to činio sam Poslanik i tražio od drugih da se u tome ugledaju na njega.
– Sljedeći po rangu je onaj koji najbolje zna učiti Kur’an i koji zna najviše iz Kur’ana napamet, što znači da se prednost daje hafizu Kur’ana.
– Naredni kriterij jeste pobožnost, a razlog tome je što imam ima zadaću da podučava i savjetuje ljude tako da je očekivati da se postupci pobožnije osobe više podudaraju sa njenim riječima.
– Među džematlijama približnih intelektualnih i moralnih vrlina prednost se daje starijoj osobi.
– I konačno, peti kriterij jeste lijep ahlak i ponašanje.16
Ovdje je potrebno napomenuti da se namaz može klanjati i za imamom grješnikom (ukoliko se radi o malim grijesima). Takav namaz je ispravan, a sam imam snosi posljedice svojih eventualnih grijeha, odnosno nepoštivanja nekih islamskih propisa.
• Formiranje safova
Po dolasku u džamiju radi obavljanja namaza u džematu vjernici moraju naročito povesti računa o formiranju safova (redova). Pri tome muškarci trebaju nastojati da klanjaju u prvim safovima ukoliko je to moguće, budući da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., to preporučio. Vrijednost prednjeg safa jasno je istaknuta u sljedećem hadisu: “Kada bi ljudi znali kakve su vrijednosti u pozivu na namaz i u prvome saffu, oni bi – kad to ne bi mogli postići na drugi način osim bacanja kocke – bacali kocku za to. Isto tako, kada bi znali kakva je vrijednost poraniti na namaz, zasigurno bi se utrkivali u tome.”17
Naše džematlije često griješe u džamijama kod formiranja safova. Pravilo je da se saf (red klanjača u namazu) formira od sredine, a ne počevši od desne strane. Dakle, prva osoba koja pristiže staje u sredinu, sljedeća s njegove desne strane, naredna s njegove lijeve strane i tako redom. Safovi u namazu moraju biti popunjeni i poravnati. Popunjen saf znači red klanjača u kome nema praznog mjesta, tako da se međusobno dodiruju ramenima, a poravnat saf znači red klanjača u kome vrhovi njihovih nožnih prstiju stoje u jednoj liniji. Prema mišljenju Ebu Hanife ravnanje i popunjavanje safova je sunnet, što je stanovište i Malika i Šafije. No, ima pravnika koji smatraju da je ravnanje i popunjavanje safova farz, odnosno vadžib. Pravilnim redanjem safova, namazu se daje vanjski sklad i ljepota. Ispravno formirani safovi odaju sliku kompaktnog i disciplinovanog džemata, dok neuredni safovi predstavljaju odraz aljkavog i nemarnog džemata. Naši ljudi često oklijevaju da poslušaju uputu imama te da popune i poravnaju safove, pod izgovorom da ”nema potrebe da se tiskaju kad ima prostora u džamiji”. No, imami ne trebaju posustati u upozoravanju na važnost pravilnog formiranja safova i insistiranju da muktedije to i urade prije nego što tekbirom otpočnu klanjanje namaza. Oni trebaju imati na umu da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., stalno upozoravao ashabe na ravnanje i popunjavanje safova kao vid upotpunjavanja namaza. S druge strane, muktedije trebaju imati na umu da je Poslanik, s.a.v.s., upozorio da Allah, dž.š. zapostavlja i unazađuje one ljude koji odugovlače i oklijevaju sa popunjavanjem safa. Ukoliko se, nakon donošenja tekbira i vezivanja ruku, ukaže prazno mjesto u safu koji se nalazi ispred, klanjač koji stoji iza tog mjesta napravit će korak naprijed i popuniti prazno mjesto bez odvezivanja ruku i prekidanja namaza.
• Pristupanje džematu i slijeđenje imama
Lice koje klanja za imamom u džematu naziva se muktedi (muktedija). On je dužan da u namazu slijedi imama. Od Enesa ibn Malika, r.a., prenosi se da je Muhammed, s.a.v.s. rekao: “Imam predvodi namaz i treba ga slijediti. Kada izgovori tekbir, izgovorite ga i vi, kada učini sedždu, i vi je učinite, kada ustane, ustanite i vi, a kada izgovori: ‘Semi’allahu li men hamideh’, vi recite: ‘Rabbena ve leke-l-hamd’. Ako imam klanja sjedeći, tako klanjajte i vi!”18 Muktedija će u namazu učiti sve što uči i imam, izuzev fatihe i sura na kijamu (stajanju). Nije mu dozvoljeno da čini pokrete (npr. ide na ruku’ ili se diže sa sedžde) prije imama.
Lice koje zakasni na jedan ili više rekata u džematu naziva se mesbuk. Njegovo uključivanje u namaz i dalji postupci uslovljeni su vrstom namaza i dijelom namaza u kome se nalazi imam. Tako, npr., ako se zakasni na dženazu-namaz, zanijetit će se i čekati dok imam donese sljedeći tekbir, pa onda pristupiti džematu. Nakon selama proučit će se ono što je propušteno. Ako se, međutim, pristupa nekom od dnevnih namaza, nijjet i tekbir se mogu učiniti momentalno i na taj način prisupiti džematu. Pravilo je da je mesbuk stigao na rekat ukoliko je pristupio džematu na stajanju (kijamu) ili pregibanju (ruku’u). Nakon što imam preda selam, mesbuk će nadoknaditi propušteni dio namaza.19
Ostali ibadeti
Pored zajedničkog obavljanja namaza, džamija je mjesto namijenjeno za obavljanje drugih vidova ibadeta: nafila (dobrovoljnih namaza), učenja Kur’ana i slušanja njegova učenja, zikrova, i’tikafa…20
Odgojno-obrazovne aktivnosti
Džamija je kroz historiju islama bila ne samo mjesto gdje se obavljaju namazi i ostali ibadeti već i mjesto gdje se stječu i proširuju znanja i spoznaje, gdje se podučava i odgaja. Ona, zapravo, odražava brigu muslimana za permanentno obrazovanje o čijoj neophodnosti i važnosti se mnogo govori danas. Naime, džamija je svojim programima (mektebom, predavanjima, katedrama i dr.) omogućavala stjecanje i proširivanje znanja osobama svih životnih uzrasta. U džamijama su nastali prvi muslimanski univerziteti na kojima su se izučavale i predavale kako islamske znanosti (kelam, fikh, tefsir, hadis, kira’et i dr.), tako i druga aktuelna područja znanja (lingvistika, poezija, književnost, historija, prirodne nauke itd.). Aktivnosti na polju obrazovanja i odgoja u džamiji vode porijeklo od prakse Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i ashaba na tom planu.
U određenim razdobljima i određenim prostorima dolazilo je do stereotipije i stagnacije u formama i sadržaju obrazovanja koje se nudilo u džamijama. Druge institucije su potisnule ulogu džamije na tom polju. Danas, kada mnogo veći procenat naših džemata sačinjava mlada populacija nego što je to bio slučaj prije rata, treba raditi na obogaćivanju obrazovnih sadržaja u okviru džamija kako bi one odgovorile svojoj obrazovnoj i odgojnoj svrsi.21 U tom smislu bilo bi korisno ostvariti saradnju između muftijstava i medžlisa sa našim kulturnim i obrazovnim institucijama i kvalitetnim predavačima i stručnjacima iz različitih naučnih oblasti kako bi se osmislili i realizirali različiti programski sadržaji.
Nedozvoljene aktivnosti u džamiji
Postoje određene aktivnosti koje nisu u službi vjerskog, kulturnog i odgojno-obrazovnog uzdizanja džemata ili, čak, predstavljaju prepreku istom te, stoga, nisu dopušteni u džamijskom prostoru. Tako trgovina u džamiji nije dozvoljena na osnovu hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: “Kada vidite nekoga ko prodaje ili kupuje u džamiji, recite mu: ‘Ne dao ti Allah, dž.š., da zaradiš u svom trgovanju.’”22 Ona odvraća pažnju klanjača i potencijalni je izvor nesporazuma i svađa. Trgovina u sklopu zgrade džamije ili džamijskog kompleksa, a izvan samog prostora namijenjenog za obavljanje namaza dozvoljena je. Ona je u tom slučaju obično izvor prihoda za finansiranje džamije i aktivnosti unutar nje. Promocija i distribucija vjerske i obrazovne literature u džamijama, uz odobrenje imama, ne može se tretirati kao klasična trgovina i u službi je vjerskih i odgojno-obrazovnih ciljeva koje džamija treba ostvarivati.
U džamiji je dozvoljeno voditi razgovor i diskusiju, ali nije dozvoljeno podizati glas, svađati se i prepirati, a pogotovo ne tući se i razračunavati međusobno, na temelju predaje Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koju bilježi Munziri.23
PONAŠANJE U DŽAMIJI
Priprema i odlazak u džamiju
Uzvišeni Allah upućuje vjernike da se lijepo obuku kada idu u džamiju, što znači da obuku lijepu i čistu odjeću koju posjeduju:
O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete mo-litvu obaviti!
(El-A‘raf, 31)
Samo kretanje prema džamiji radi obavljanja namaza predstavlja dobro djelo za koje Uzvišeni obilno nagrađuje čovjeka. Naime, Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s. rekao: “Onome ko uzme abdest kod svoje kuće i zatim se uputi ka nekoj Allahovoj kući radi obavljanja jednog od Allahovih propisa (namaza), svakim njegovim jednim korakom bit će mu grijesi brisani, a svakim drugim stepeni uvećavani.”24
Poslanik, s.a.v.s. savjetuje svoje sljedbenike da bez žurbe, lagahnim hodom idu prema džamiji. Od Ebu Katadea se prenosi: “Taman kad smo se spremali stupiti u namaz s Allahovim Poslanikom, s.a.v.s,. začu se nekakav metež i on nas u čudu zapita: ‘Šta vam je!?’ Rekoše mu: ‘Požurismo radi namaza.’ Poslanik im odgovori: ‘Ne činite to! Ako ste došli radi namaza, prilazite smireno. Obavite dio na koji ste prispjeli, a nadoknadite dio na koji ste zakasnili!’”25
Ulazak u džamiju, klanjanje nafile
tehijjetu-l-mesdžid i izlazak iz džamije
U džamiju se ulazi najprije desnom nogom. Pri tome je sunnet proučiti dovu koju je preporučio Allahov Poslanik, s.a.v.s.: Allahummeftah lije ebvabe rahmetike (“Allahu moj, otvori mi vrata Svoje milosti!”).26
Po ulasku u džamiju preporučeno je (mendub) klanjati dva rekata nafile koja se zove tehijjetu-l-mesdžid, na osnovu preporuke Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koju prenosi Ebu Katade, r.a.: “Kada neko od vas uđe u džamiju, neka ne sjeda dok ne obavi namaz od dva rekata.”27
Iz džamije nije dozvoljeno, bez prijeke potrebe, izlaziti neobavljenog namaza nakon što se prouči ezan, na osnovu hadisa koji prenosi Ebu eš-Ša’sa, r.a.28
Pri izlasku iz džamije prednost se daje lijevoj nozi, a mendub je pri tome proučiti sljedeću dovu: Allahumme inni es’eluke min fadlike (“Allahu moj, molim Ti se za dobrotu Tvoju!”).29
Ukoliko džamija ne posjeduje posebne ulaze za muškarce i žene, lijepo je da se prilikom ulaska džemata u džamiju da prednost muškarcima, a prilikom izlaska ženama, s obzirom na raspored safova.
Neometanje drugih klanjača
Da bi boravak u džamiji bio prijatan i da bi se osigurali optimalni uvjeti za koncentraciju vjernika prilikom obavljanja ibadeta, Allahov Poslanik, s.a.v.s., tražio je da se džamije namirišu petkom prije obavljanja džume, a da se vjernici okupaju.30
Također, Poslanik je tražio od svojih sljedbenika da ne ulaze u džamiju ukoliko su jeli crveni ili bijeli luk i prasu, kako bi se iz džamije eliminisali neprijatni mirisi koji bi mogli uznemiravati druge klanjače.
Prilikom obavljanja namaza i učenja Kur’ana vjernik treba voditi računa o tome da ne ometa druge klanjače i ne remeti red u džamiji. Nije dozvoljeno prolaziti ispred osobe koja klanja u džamiji, što znači da je treba zaobići ili sačekati dok ona preda selam. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao je: “Kada bi prolaznik ispred klanjača znao šta ga čeka (od kazne), bolje bi mu bilo da sačeka četrdeset, negoli da prođe ispred njega.” Ebu en-Nadr, r.a., rekao je: “Ne znam da li je kazao: četredeset dana, četrdeset mjeseci ili četrdeset godina.”31
Slušanje učenja Kur’ana i hutbe hatiba
Često se dešava da ljudi međusobno razgovaraju u džamiji dok imam ili neko drugi uči naglas Kur’an. Ovakvo ponašanje je suprotno naredbi Uzvišenog Allaha Koji kaže:
A kad se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani.
(El-A‘raf, 204)
Razgovor u džamiji nije dopušten također u vrijeme hutbe, jer se na taj način poništava sevap i nagrada za džuma-namaz. Allahov Poslanik, s.a.v.s. kaže: “Ako, dok imam petkom uči hutbu, kažeš svome drugu: ‘Šuti!’, postupio si neprilično.”32
Kada se oglasi klanjanje namaskog farza ikametom, nema klanjanja drugog namaza (nafile i sl.) niti razgovora, već je obaveza pristupiti džematu i obaviti propisani namaz. Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Kad se prouči ikamet, nema klanjanja drugog namaza osim propisanog.”33
U džamiji nema rezervisanih mjesta
Već smo ukazali na propise oko formiranja safova u džamiji ili mesdžidu. Na osnovu tih propisa i hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: “Neka čovjek ne podiže drugu osobu sa mjesta gdje je sjela da bi on tu sjeo, nego napravite mjesta i raširite se međusobno”34, možemo zaključiti da u džamiji nema rezervisanih mjesta za klanjanje, već da su vjernici dužni da naprave prostora jedni drugima a ne da “čuvaju svoje mjesto” zarad vlastitog komoditeta i nauštrb pravilnog obrazovanja safova i drugih klanjača.
ZAKLJUČAK
S obzirom na to da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., nakon učinjene Hidžre (seobe iz Mekke u Medinu), u okviru aktivnosti na planu izgradnje i učvršćenja zajednice muslimana (umme), prednost dao izgradnji džamije, možemo zaključiti da je podizanje dža-mija i održavanje njihove funkcionalnosti kolektivna obaveza zajednice muslimana. Iz Kur’ana i prakse Allahovog Poslanika, s.a.v.s., proizlazi da ne treba odobriti izgradnju džamija koje imaju za cilj razbijanje i rastrojstvo džemata.
Džamije su, prije svega, objekti u kojima se organiziraju i sprovode različiti vidovi ibadeta, prije svega zajedničko obavlja-nje namaza i učenje Kur’ana. Pored toga, džamije imaju zadaću da podignu nivo naobrazbe kod muslimana, kako na područjima islamskih znanosti tako i u svim drugim vidovima korisnog znanja te da djeluju na odgojnom i kulturnom uzdizanju zajednice (džemata).
U džamijama je neophodno stvoriti optimalne uvjete za skon-centrisano i skrušeno obavljanje ibadeta i zikra, kao i za stjecanje i obogaćivanje znanja. Stoga vjernik ima obavezu da, poštivanjem šerijatskih normi ponašanja u džamiji, održava red i disciplinu unutar nje omogućavajući tako i sebi i drugim članovima džemata ostvarenje ciljeva namaza i ostalih ibadeta i aktivnosti koji se odvijaju u džamiji.
Bilješke:
1 Muslimova zbirka hadisa (sažetak), sažetak sačinio: Zekijuddin el-Munziri, prijevod: Muhamed Mrahorović (…), El-Kalem, Sarajevo, 2004. str. 126.
2 Buharijina zbirka hadisa (sažetak), sažetak sačinio: Abdullatif ez-Zubejdi, prijevod: Mehmedalija Hadžić, El-Kalem, Sarajevo, 2004. str. 139.
3 Dovoljno je spomenuti ajet u kome Uzvišeni kaže: Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste (El-Bekare, 222) i ukazati na brojne hadise posvećene pitanjima čistoće, abdesta, gusula itd.
4 Muhammed b. Isma’il es-San’ani, Subulu’s-selam, preveo: Omer Nakičević, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2003., tom I, str. 499.
5 Ibid, str. 518.
6 Ibid.
7 Ibrahim Džananović, “O imamu i džematu”, Muallim, Ilmijja Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1994., br. 26, str. 12.
8 Abdulhamid Mahmud Tuhmaz, Hanefijski fikh, prijevod: mr. Zuhdija Hasanović…, Haris Grabus, Sarajevo, 2002., tom I, str. 320-321.
9 Ibid, str. 80.
10 Ibid, str. 81.
11 Muslimova zbirka hadisa (sažetak), str. 108.
12 A. M. Tuhmaz, nav. djelo, str. 85.
13 I. Džananović, “O imamu i džematu”, str. 12.
14 Sahib-i uzur je osoba kojoj stalno iz tijela izlazi nešto što kvari abdest. To je slučaj sa ženom koja ima istihazu, odnosno krvarenje mimo menstruacije i poslijeporođajnog krvarenja, osobom kod koje neprestano curi krv iz nosa ili rane, osobom koja ne može držati mokraću, osobom koja ne može kontrolisati ispuštanje vjetrova i sl. Uvjet je da uzur (isprika) potraje cijelo jedno namasko vrijeme, tako da ne bude dovoljno vremena da se obave abdest i namaz a da se u njemu ne pojavi ono što kvari abdest. Dotična osoba će se smatrati sahibi – uzurom sve dotle dok joj se u svakom namaskom vremenu bude javljao uzur, pa makar jedanput.
15 A. M. Tuhmaz, nav. djelo, str. 144-145.
16 I. Džananović, “O imamu i džematu”, str. 12-13.
17 Muslimova zbirka hadisa (sažetak), str. 135.
18 Muslimova zbirka hadisa (sažetak), str 138.
19 Ibrahim Džananović, “Namaz u džematu i naklanjavanje jednog ili više propuštenih rekata”, Muallim, Ilmijja Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1994., br. 27, str. 6.
20 I‘tikaf podrazumijeva povlačenje iz svakodnevnog života u džamiju i boravak u njoj određeno vrijeme radi ibadeta Uzvišenom Allahu. Ženske osobe i‘tikaf mogu sprovoditi i u svojoj kući. Dužina trajanja i‘tikafa nije precizirana. I‘tikaf se najčešće prakticira u posljednjoj trećini mjeseca ramazana, na osnovu prakse Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Više o ustanovi i‘tikafa vidi: Ibrahim Džananović, “I‘tikaf”, Muallim, Udruženje ilmijje u SRBiH, Sarajevo, 1991., br. 7, str. 6.
21 Refik Ćatić, “Mogu li džamije biti narodni univerziteti?”, Muallim, Ilmijja Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1997., br. 60, str. 26.
22 M. es-San‘ani, nav. djelo, str. 508.
23 A. M. Tuhmaz, nav. djelo, str. 153-154.
24 Muslimova zbirka hadisa (sažetak), str. 127.
25 Ibid, str. 127-128.
26 Ibid, str. 128.
27 M. es-San‘ani, nav. djelo, str. 519.
28 Muslimova zbirka hadisa (sažetak), str. 129.
29 Ibid, str. 128.
30 M. es-San‘ani, nav. djelo, str. 277-278.
31 Muslimova zbirka hadisa (sažetak), str. 166-167.
32 Muslimova zbirka hadisa (sažetak), str. 195.
33 Ibid, str. 134.
34 M. es-San‘ani, nav. djelo, Daru-l-kutubi-l-‘ilmijje, Bejrut, 1988., tom IV, str. 282-283.
(Preuzeto iz Takvima Rijaseta Islamske zajednice, Sarajevo 2007, str.85-100)