Tarikati - Medžlis Islamske zajednice Bijeljina

Derviši i Tekije u Bosni

Kroz minulih 500 godina bilo je podignuto tekija: mevlevijske tri, bektašike dvije, rufaiska jedna, kadirijske četiri, halvetijskih deset i nakšibendijskih četrnaest. Hanikaha je bilo: havetijska tri i nakšibendijski jedan. Po broju tekija Sarajevo je na prvom mjestu sa 11 tekija i dva hanikaha (Gazi Husrev-begov i Bistrigin, odosno Skender-pašin), Travnik tri (hanikah jedan), Mostar dvije (hanikah jedan), Foča dvije, Visoko dvije, Konjic dvije. Po jedna u je bila Pruscu, Fojnici, Seonici kod Konjica, Višegradu, Rudom, Bijeljini i Donjoj Tuzli.

Derviški redovi (tarikati) su se u islamskom svijetu pojavili početkom trećeg stoljeća muslimanske ere. Riječ tarikat ne znači ništa drugo do škole, koje su dobile nazive po njihovim osnivačima. Oni su podizali i upućivali svoje učenike ka usavršavanju znanja i djelovanja. Ti učenici su se, zatim, pozivali na njih, a njihove škole, ili tarikati, nazvani su po ovim specifičnim imenima.

Sufijski tarikat je škola koja se koncentrira oko misli i smjernica nekog učenjaka koji ima poseban metod u usmjeravanju učenika ka usavršavanju znanja i prakse. Ni manje ni više od toga.

Kada su se pojavili ovi tarikati, u početku su bili samo škole duhovnih, moralnih i metodoloških smjernica. Nisu bili u međusobnoj kontradiktornosti u odnosu na akaidske i šerijatske propise. Razlika je bila samo u načinu vaspitanja i dovođenja učenika do puta Istine, kao i moralnog savršenstva.

Islamski tesavvf, s obzirom da se bazira na principima i učenju islama, razlikuje se npr. od asketizma, koji počiva na monaštvu. Islam usklađuje pobožni život sa društvenim težnjama ka napretku i razvoju. Islamski tesavvuf nikada nije naginjao monaštvu, niti su se njegovi nosioci isključivali iz tokova života ili blokirali njegove pozitivne tendencije.

U stvari, sufije su bili majstori, zanatlije, radnici, političari, pjesnici, naučnici, kaligrafi, vojnici. Istinski tesavvuf nije u suprotnosti sa svim onim što afirmira napredak i razvoj. Ako neki čovjek poželi moralno i duhovno usavršavanje, to nikako ne znači da će tada doći u suprotnost sa svojim svakodnevnim životnim djelatnostima.[1]

Istraživanja o prisustvu islama u Bosni i Hercegovini i razvoju njegove multidimenzionalne kulture na prostorima ove zemlje pokazala su da je, od samog početka organiziranja tursko-osmanske vlasti i njezinog civilizacijskog djelovanja u procesu formiranja urbanih sredina i intezivnog širenja orijentalno-islamske kulture, jedna od značajnih uloga pripadala dervišima i njihovim redovima (bratstvima). Ima mišIjena da su derviši u Bosnu došli prije turske vojske.Oni su u pravom smislu prvi misionari islama.

Njihova energija i široki utjecaji izbijali su iz duhovnog jedinstva i organizacijske strukture, koji su profilirani i njegovani unutar sufijskih centara (zavija, tekija, hanikaha) i na osnovu personalnog autoriteta starješina bratstava (redova) šejhova ili njihovih zamjenika (halifa).

Konstantnost njihovog djelovanja i utjecaji sufijskog učenja i ponašanja derviša bili su uslovljeni nizom društveno-historijskih okolnosti i ortodoksnim (a ponekada i heterodoksnim) profilom samih redova.

U vrijeme tursko-osmanske vlasti tarikati i tekije potpadali su pod nadzor muftije i kadije dotičnog područja. Prva registrirana ustanova tarikata u Bosni je bila Melevijska zavija na Bentbaši iz 1462.godine.

Uloga derviša u duhovnom i intelektualnom razvoju Sarajeva

Istraživaču se ne može oteti utisak da su derviši svojom individualnom snagom, utjecajem i autoritetom ali i kolektivitetom svoga bratstva dali neizmjerljiv doprinos razvoju sarajevske čaršije, ali i njezinog duha i opredjeljenja za budućnost. Duhovnost Sarajeva je upečatljivo vitalna, u blagostanju mistična, u nemirnim vremenima oprezna a u ratnim vremenima žilava, buntovna i borbena čudnom snagom i energijom. Sarajevo je cijelo takvo, čitava Bosna.

Eklatantan primjer takvog duha je šejh Kaimija, koji je, kad se sarajevska sirotinja pobunila stao na njezinu stranu, i davao takt njezinim opravdanim zahtjevima, a kada je kod. vlasti “dara prevršila mjeru”, njega protjeruju u Zvornik, što uopće ne lomi njegov duh, jer duh sufijskih učitelja ne može se slomiti. Bosanski šejhovi tipa Kaimije, Ilhamije i drugih samo su primjeri kakvih je ova zemlja iznjedrila mnogo.

Derviši Bosne više nego i jedan drugi tip njezinog stanovništva ili staleža čuvaju tzv. obrazac Bosne. Oni su doprinosili njezinoj islamizaciji, bili misionari vjere, nosioci znanosti i duha, od gradske sredine do zabitih sela. Oni su bili kroz njezinu povijest njezina narav i bilo. Nepravedno se to pripisivalo samo fratrima franjevcima a zanemarivala se uloga derviša, mada se zna da su franjevci u nekim vremenskim razdobljima više vodili računa o volji stranog autoriteta nego o interesu Bosne, dočim je takva destruktivna uloga kod bosanskih derviša nepoznata. Derviši su bili i ostali aktivni sudionici života Bosne i njezini vjerni reprezentanti, na njezinom braniku u svakom smislu te riječi.

Pojava derviških redova u Sarajevu

Islamizacijom naših krajeva proširili su se i tarikati, pa su podizane i tekije u centrima kao različita arhitektonska rješenja, ali nikada tako impozantne kao što su džamije. Sultan Mehmed II EI-Fatih sa svojom vojskom je pored znalaca različitih struka i znanosti sa sobom poveo i najodabranije predstavnike svih tarikata da kao propagatori islama šire duh islamskog misticizma i moralno djeluju na vojnike. Tvrdi se da je kada je došao pred Sarajevo, videći samo jednu munaru, uzviknuo:

Ako Bog da, sagradićemo u njemu toliko džamija, turbeta i tekija, koliko ima u godini dana.

Nedugo potom u Sarajevu su se počeli okupljati najbolji šejhovi, najpoznatiji derviši i nezasiti tragaoci za tajnama vjere i života. Ovaj grad se pročuo do Stambola po svojim učenjacima i pjesnicima od kojih su znatan broj bili derviši/sufije.

Tesavvufske teme su vrlo rano postale popularne i omiljene u gradu na Miljacki. Sami sultani su vodili računa o stavovima pojedinih šejhova ili derviških redova, nastojeći da im čine dobro i oslanjali se na njihovu podršku. Nerijetko, pobune i pokreti među sirotinjom i srednjim narodnim slojevima bili su u tijesnoj vezi sa aktivnostima nekih šejhova i derviša, npr. Kaimi-babe u Sarajevu.

U ovom gradu organiziranje derviških bratstava počinjalo je tako što bi se prvo odredilo sjedište tarikata, potom izgradila tekija – dom za pobožne i beskućnike. Tekija je građevina (zavija) u kojoj su šejhovi boravili. Tu su se redovno okupljali pripadnici tarikata, učenici (muridi), te simpatizeri tarikata (muhibbi) radi vršenja dužnosti koje su propisane tesavvufskim pravilima. Izvjestan broj murida posvetio se svojim zvanjima u tarikatu i tekiji radi afirmacije svoga puta, odričući se užitaka ovoga svijeta – i stalno se družeći sa šejhom. Derviši u tekiji čine duhovno bratstvo, potčinjavaju se strogoj disciplini kako prema šejhu, tako i prema ukupnom učenju svoga mističnog reda.

Šejh je neprikosnoveni autoritet među dervišima a potom se iza njega utvrđuje hijerarhijski red. Dob ne utječe na rang u tekiji. Na cijeni je jedino pobožnost, učenost, te privrženost šejhu i redu. Duhovni centar tarikata je sjedište šejha. Tekije se izdržavaju od svojih vakufa, od priloga bogatih derviša i murida. Šejhovi nisu imali plaću niti su se vodili kao poseban stalež. Morali su biti učeni i najodličniji u svojoj sredini.

Uglavnom su se šejhovi i derviši bavili raznim poslovima i zanatima, miješajući se sa ljudima i u neposrednom kontaktu su ostvarivali na njih utjecaj. Na taj način njihova nauka se širila nenametljivo ali vrlo efikasno. Takav metod derviškog djelovanja ostao je nepromijenjen kroz vijekove. Zbog njihovog neposrednog odnosa prema Ijudima i ostvarenog utjecaja nerijetko je dolazilo do nemilih scena između njih i pojedinih ljudi iz ulemanskog staleža.

Muhammed Fevzi Sarajlija, sufija halvetijskog reda, boreći se protiv vjerskog formalizma i skolastike, ocrtavajući ulogu sufije-pjesnika i život mistika veli:

Mi smo vjeroučitelji u osnovnoj školi savršenstva, Mi smo ljudi, koji pale baklje u prenoćištu mašte. Mi uživamo “vino”, znane su nam “krčme” ljubavi… Iskonski smo slobodnjaci, nadareni titulom “veličanstvo” Lišeni smo prava, da hodamo po bračnim sobama, Ali smo prisutni s tajnama Nevolje, Boli i Žalosti. [2]

Sarajevske sufije, one iz prošlih generacija i današnje, ehli-sunnetskog su opredjeljenja; maturidijske akaidske škole i hanefijskog mezheba, mnogi ujedno pripadnici ulemanskog staleža. Samo su rijetki slučajevi da su pojedini tekstovi ili izjave nailazili na neodobravanje i kritiku, uglavnom zbog dva osnovna razloga: pretjerana metaforičnost i alegoričnost u tekstu ili nemogućnost shvatanja ezoteričkih promišljanja literarnog izraza.[3]

U Muhammed Fevzinoj pjesmi u upotrebi su riječi vino i krčma, koji imaju svoj simboličko-alegorijski smisao. Tako je vino u poeziji sufija simbol za ekstazu koja pomaže mistiku da bude pri sebi kada prisustvuje viziji Voljenog, tj. Boga. Krčma simbolizira srce sufije, stanište ljubavi prema Bogu.[4]

Tekije na tlu Bosne

Prve tekije na tlu Bosne osnovane su prije konačnog pada bosanskih pokrajina pod tursku vlast. Od tada do danas podignuto je više od četrdeset tekija. Ima indicija da je bio i veći broj tekija, o čemu piše Evlija Čelebi, ali u vezi s tim podacima nemamo pisanih dokumenata. Pripadale su mevlevijskom, kaderijskom, nakšibendiskom, rufaijskom i halvetijskom tarikatu. Neke od njih su kraćeg, a neke dužeg vijeka. Do danas ih se održalo svega pet, mada odreda sve teže ili lakše oštećene (Sarajevo dvije, Živčići-Vukeljići kod Fojnice jedna, Blagaj kod Mostara jedna, Travnik jedna).

U toku ovog nemilosrdnog rata do temelja su uništene tekije: u Foči, Carevom polju kod Jajca, Oglavku kod Fojnice i Diviču kod Zvornika. Tri su pred sami rat temeljito opravljene i služile su svojoj namjeni.

U islamizaciji Bosne derviši su odigrali značajnu ulogu. Oni su prije svega praktičari. Kao vjernici svojom pobožnošću i dosljednom primjenom vjerskih propisa, kao humanisti svojom solidarnošću i pomaganjem drugih i kao vojnici svojom hrabrošću i odlučnošću – bili su primjer praktičnog života muslimana.

Uz mnoge tekije postojale su musafirhane i imareti, što je ukazivalo na socijalni aspekt uloge tekije i ukupnog učenja islama koje su derviši izvorno u životu artkulirali. Sve je ovo utjecalo na brzo širenje islama u našim krajevima.

Tekije u Sarajevu

Evlija Čelebi (rođen 1611., umro iza 1682.) došavši u Sarajevo sa ushićenjem govori o njegovim tekijama:

U Sarajevu ima 47 derviških tekija. Mevlevijska tekija nalazi se na obali Miljacke, na mjestu divnom kao rajska bašća. To je vakuf – tekija reda Dželaluddina Rumije. Ima dvoranu za obrede derviša (semahana), sobu za razgovor (mejdan) i 70-80 prostranih derviških ćelija s galerijom, gdje derviši sviraju (mutreban), s kuhinjom (imaret) i trpezarijom. Njen je starješina (šejh) obrazovan derviš čijim molbama Bog udovoljava. Starješina njezinih svirača (najzen-baši) kaligraf derviš Mustafa ima prekrasan rukopis. Tu su još tekije: Šejh Mustafina, Abdulkadira Gilanije, halvetiska tekija i tekija Bistrigi Ibrahim efendije…” [5]

Pored tekija koje su poimenice navedene postojala su sastajališta derviša i na drugim mjestima, posebno onih redova koji nisu imali svoju tekiju. Oni su se obično sastajali u kućama svojih šejhova ili u kućama pojedinih derviša i ljubitelja tarikata. Jači redovi su imali više tekija, pa i šejhova istog reda, koji su imali svoje derviše i muride.

Džamija i tekija bile su sjedišta jednog naselja i mahale. Obično bi se prvo napravila tekija ili džamija, a zatim bi se oko njih formirala mahala koja bi se obično nazvala po osnivaču zadužbine.[6]

Prema popisu Islamske zajednice iz 1930. godine u Sarajevu su postojale sljedeće tekije:

1.Gazi Isa-begova tekija na Bentbaši, mevlevijskog reda. Kada je Isa-beg upravljao Bosnom, osnovao je tekiju (1462.) i uz nju mnogo vakufa. Također je uz tekiju sagradio musafirhanu u kojoj se besplatno moglo ostati tri dana.Tu je svakodnevno svraćala sirotinja, putnici, učenjaci i učenici, derviši. Vakufnama nosi datum mjeseca džumadu-I-evvela 866./1.2. – 3. marta 1462.godine.[7]
2.Skender-pašina tekija, halvetijsko-nakšibendijskog reda, sagrađena oko 1500. godine. Skenderpaša (umro 912./1506-7.) bio je u dva navrata bosanski namjesnik. On je u Sarajevu na lijevoj obali Miljacke sagradio tekiju-hanikah i imaret za ishranu derviša, putnika namjernika i siromaha. Sa Soukbunara ja doveo vodu za svoje zadužbine, a na drugoj strani rijeke sagradio je kjarban-saray u čijem je donjem spratu bilo 11 dućana od kojih je prihod bio namijenjen za tekiju i imaret. On je također svoje zadužbine na dvije obale povezao mostom preko rijeke. Na ovom lokalitetu se formirao lijep kvart sa monumentalnim zdanjima, džamijom, mektebom i drugim objektima.[8]
3. Hadim Ali-pašina – Gazilerska tekija, kadirijskog reda. Nalazila se na prostoru gdje je današnji Higijenski zavod. Naziv “gazilerska” dobila je jer je bila na putu koji se zvao “Gaziler yolu” (Put gazija). Ova tekija se smatra jednom od najstarijih tekija u Sarajevu. [9]
4. Silahdi Mustafa-pašina – Hadži Sinanova tekija. Hadži Sinan Jusuf je carskim i svojim novcem sagradio ovu lijepu tekiju od tesarskog kamena u mahali Kadi Bali efendije ispred Sarač Alije džamije. Ispod tekije u groblju se nalazi njegovo turbe otvorenog tipa sa nišanom na kome piše godina 1049. (1636.) [10].
U ovoj tekiji se obavljaju obredi po kadirijskom usulu. Ona njeguje uspomenu na Hadži Sinana i na njegova sina Silahdar Mustafa-pašu, te na šejha Hasana Kaimiju – istaknutog pripadnika kadirijskog tarikata, šejha ove tekije i poznatog pjesnika na turskom i bosanskom jeziku, buntovnika protiv nepravdi onovremene administracije i zaštitnika nevoljnika i sirotinje. Znamenito ime vezano za ovu tekiju je i šejh Muhammed Kuranija Sarajlija – Mejli, sljedbenik kadirizma – u tekiji se čuvaju brojni njegovi natpisi, pa čak i slikarski radovi. Od njega se do danas sačuvao 51 epitaf (kronogram) jer je bio istaknuti pjesnik i kaligraf. Danas je ova tekija jedini kulturno-historijski spomenik ove vrste lociran u užem dijelu sarajevske čaršije. U neposrednoj njezinoj blizini su grobovi i drugih šejhova ove tekije, čiji bijeli nišani sa uklesanim derviškim kapama plijene jednostavnošću. Iako je objekat arhitektonski tako urađen da savršeno odgovara potrebama derviškog reda kadirija, svojom formom i određenim varijantama može poslužiti kao uzor u savremenoj arhitekturi. [11]
5. Bistrigina tekija – hanikah. Osnivač ove tekije-hanikaha je Ibrahim Bistrigi, glasoviti šejh halvetijskog reda, rođen u Sarajevu, gdje je završio nauke, a zatim stupio u halvetijski red kod šejha Muslihuddina Užičanina, od koga je dobio idžazet (diplomu) na iršad. Umro je 1659. godine u 120 godini života a mezar mu je u haremu Careve džamije u Sarajevu, gdje se i danas nalaze nišani sa natpisom. [12]
6. Kaimi-babina tekija ustvari je njegova porodična kuća koju je uvakufio za tekiju. Nalazila se niže od mosta Ćumurije na desnoj obali Miljacke. Prvi put je stradala u požaru 1677. godine, potom je obnovljena od strane sarajevskog kadije Zihnija 1762. Totalno je izgorjela 1879. godine. [13]
7.Jedilerska tekija, nakšibendijskog reda, osnovana je 1879. godine od Sejfullaha Iblizovića. Ona se zapravo formirala postupno. U početku je bila samo prostorija za čuvara Turbeta sedam braće koju je sa turbetom podigao Sulejman-paša Skopljak oko 1815.godine. Godine 1865. Ebu Lejsi-zade Sejfullah Iblizović, kao rođeni Sarajlija, završivši nauke u Carigradu i usavršivši tesavvufske discipline u Brusi, došavši u svoje mjesto, preuzima dužnost čuvara turbeta, tu počinje sa zikrom i predavanjima, zahvaljujući čemu okuplja veliki broj pristalica. Godine 1894. Ibrahim efendija Herić, Travničanin, kao tadašnji nadzornik ovoga turbeta, pokraj njega podiže novu semahanu na groblju. Tako je konačno formirana Jedilerska tekija uz Jediler-turbe, koja je postojala sve do 1937.godine, kada je srušena i na tom prostoru podignuta stambena zgrada Čokadži vakufa. [14]
8. Nakšibendijska tekija na Mlinima. U ovoj tekiji zikr se obavlja po mevlevijskom usulu, jer je šejh ove tekije po časti (teberruken) i vekil mevlevijske tekije. U svakoj od tekija gaji se uspomena, pored osnivača tekije, obično bar na još jednog predstavnika ili pripadnika dotičnog tarikata, obično istaknutije – ne samo na polju tarikata nego i na kojem drugom polju javnnog i kulturnog života svoje sredine. U ovoj tekiji najduže je šejh bio Behauddin efendija Sikirić (1912.-1934.), istaknuti kaligraf, predavač u sarajevskoj Ruždiji i Šerijatsko-sudačkoj školi. Brojni su “džončići” koje je on prepisao. Bio je pjesnik na turskom jeziku. [15]
9.Fadil-pašina tekija u Donjoj Vogošći, koju je osnovao poznati divanski pjesnik i sufija Fadil-paša Šerifizade (Šerifović).
10.Turnadedina tekija kod Čekrčine džamije.
11.Gazi-Husrev-begov hanikah, škola za derviše. Kada je Gazi Husrev-beg počeo graditi ovaj hanikah, u Sarajevu su već postojale tri tekije: Gazi Isa-begova, Skender-pašina i Tuna-dedina tekija. Ovaj hanikah je prvotno bio odvojen od džamije, dijelila ih je ulica. Imao je 14 soba, semahanu koja je zauzimala prostor triju soba i trijem. Semahana i pojedine sobe bile su presvođene kupolama, što je predstavljalo jedinstven arhitektonski dojam. Prema Mustafi Bašeskiji ovaj hanikah je izgorio 1170. (1756.). Godine 1195.(1779.) je popravljen, ali je 1248. (1832.) za velikog požara koji je uništio dio grada i ovaj hanikah ponovo nastradao. Na čelu hanikaha stajao je šejh halvetijskog reda, a ako nije bilo takvog autoriteta među halvetijama, onda je hanikah vodio autoritet iz reda nakšibendija. Kakav šejh treba biti, Gazi Husrev-beg je uslovio u svojoj vakufnami: “Treba da su poznati svojim iskrenim vladanjem, krijepost treba da im je sopstveno svojstvo, da su zaodjenuti odjećom Božijeg strahopoštovanja i pobožnosti, da su ustrajni na putu uzvišenog Šerijata, da idu stazom šejhova i pobožnih ljudi, da slijede ponašanje evlija koji se čvrsto drže i slušaju šerijatske zapovijedi, da s džematom obavljaju namaz, da poste, čine zikr i uče Kur’ an, da svladavaju strast i da čine ostalo što je dolično vladanju dobrih derviša i obiljžje učenih ljudi koji napućuju na pravi put.” [16]

Tekije u cijeloj Bosni i Hercegovini zaključkom Ulema medžlisa iz jula 1931. godine stavljene su pod nadzor ovoga organa Islamske zajednice Bosne i Hercegovine i donesen je Pravilnik o kvalifikacijama šejhova i načinu njihovog izdržavanja. Tim normativom tekijama je data uloga vjersko-prosvjetne misije, pa su u tam periodu imale ulogu ove vrste ustanova. Godine 1952. zaključkom Vakufskog sabora za Bosnu i Hercegovinu sve tekije su zatvorene. Tada su u Sarajevu postojale tri: Hadži Sinanova, na Mlinima i ona na Bentbaši.

Godine 1969.u Hadži Sinanovoj tekiji u jednoj sobi počinju se održavati predavanja iz Mesnevije. Tri godine kasnije Odbor Islamske zajednice Sarajevo zabranjuje te aktivnosti u tekiji. Derviši su nastavili sa svojim aktivnostima preko svojih kućnih medžlisi-zikrova i nastojali su očuvati svoje tarikatsko jezgro u Sarajevu. 30. maja 1977. godine prof. dr Ahmed Smajlović je, kao predsjednik Starješinstva IZ za Bosnu i Hercegovinu, dao podršku radu tekija i potakao obnavljanje njihovog rada. Revnosni derviši su za manje od mjesec dana dali na uvid registar svih medžlisi-zikrova u Bosni: 23 džamije, 12 mesdžida, pet tekija i jedna privatna kuća. Ove tarikatske jedinice su se ujedinile u Tarikatskom centru.

Dokumentom Starješinstva IZ Bosne i Hercegovine iz 1985. rečeno je da “derviški redovi nisu izvan Islamske zajednice, niti imaju status samostalne vjerske zajednice, nego djeluju u okviru IZ-e.” U Ustavu Islamske zajednice iz 1990. godine stoji: Tekije su ustanove: u kojima se vrše vjerski obredi i poslovi u skladu sa islamskim propisima.”(Član 10.)

Rad i utjecaji sarajevskih derviša

Iz reda sarajevskih derviša bilo je više vrsnih pjesnika, učenjaka, kaligrafa, narodnih tribuna. Njihove tribine i katedre, u posljednje vrijeme kolokviji i akademije, bili su pravi rasadnici znanja i educiranja različitih slojeva ove sredine, kako muškaraca tako i žena. Hadži Mehmed efendija Čaušević, reisu-l-ulema, sedamnaest je godina držao dersove iz Mesnevije.

Hadži Mujaga Merhemić spada u red najzaslužnijih stanovnika ovoga grada, bio je ljubitelj nauke i veliki sufija, davši ogroman doprinos ovoj vrsti djelatnosti sarajevskih derviša. Na njegov poticaj Numan efendija Bajraktarević Nanija otpočeo je sa prevođenjem Pendi-name, didaktičko-moralnog spjeva perzijskog klasika Šejha Feriduddina Attara, da bi on nakon tri dersa sam preuzeo ovaj obimni zadatak i priveo ga kraju na opće zadovoljstvo svih svojih slušalaca, uglednih Sarajlija, derviša, uleme i intelektualaca. [17] Potom je Merhemić nastavio predavanja iz “Đulistana” Šejha Sadija, popularnog literarno-etičkog djela, mješavine stihova i proze.[18] Nakon okončanja prevođenja i tumačenja ovog djela predaje “Divan” Hafiza Širazija, lirsko djelo kojim autor izražava svoje tesavvufsko-filozofske misli. Iza toga slijede “Bosistan” Šejha Sadija, pa “Beharistan” Abdurrahmana Džamija.

U velikom zamahu derviško jezgro u Sarajevu oko sebe je okupilo najuglednije ljude iz reda sarajevske uleme i intelektualaca, koji nisu bili derviši po duhovnoj vokaciji, kao što su: Mehmed Džemaluddin Čaušević, Hadži Mehmed Handžić, Ahmed Burek i dr. Čak je u svojoj porodičnoj kući Mujaga Merhemić sagradio posebnu prostoriju za ove svrhe nazvavši je “dergah”, gdje su se održavala predavanja Mesnevije. Nakon njegove smrti dersove iz Mesnevije počinje održavati Hadži Fejzullah Hadžibajrić (1913.-1990.). Ona su snimana na magnetofonsku vrpcu a potom objavljena u dva toma zahvaljujući prije svega rahmetli Abdullahu Fočaku (umro 1990.), šejhu nakšibendijske tekije na Mlinima.[19] Nakon Hadžibajrića predavanja iz Mesnevije nastavio je u tekiji na Mlinima održavati Hadži hafiz Halid Hadžimulić i ona su neprekidno tekla sve do ovog rata.

U Tekiji na Mlinima redovno se od 1957. godine održava akademija “Šebi arus” 17. decembra a sva predavanja su se počela izdavati u godišnjaku Tarikatskog centra od 1975 godine. [20] Ove akademije su posvećene velikom islamskom naučniku Malana Dželaluddinu Rumiju (1207.-1273.). Datum tih susreta je dan njegove smrti 17. decembar kada je on položen u mezar (Šebi arus – nevjestina noć).Taj spomendan je dobio ime po istoimenom gazelu u kome on preporčuje svojim prijateljima da ga ne oplakuju kada umre, jer on tada stupa u jedan novi zivot. [21]

U Tekiji na Mlinima je sjedište Tarikatskog centra svih derviških redova i tekija sa područja Bosne. Promoviran je 1977. godine. U Hadži Sinanovoj tekiji djelomično se odvijaju aktivnosti Tarikatskog centra s obzirom da su poslovi sarajevskih derviša ispreplitani i neusiljeno djeluje suradnja i koordinacija među njima, posebno između derviša ove dvije tekije. U njima je kroz stoljeća trajala živa naučna aktivnost. Prevedeno je više klasičnih djela sa arapskog, persijskog i turskog jezika iz područja tesavvufa, dogmatike, islamske filozofije, šerijatskog prava i lijepe književnosti. Većina tih djela su publicirana. Pred sami rat se u Hadži Sinanovoj tekiji otpočelo sa serijom predavanja iz područja islamske dogmatike koja su trajala do marta 1992. godine, kada se sa u njima prekinulo do boljih vremena.

Današnje tekije i sastajališta derviša u Sarajevu

1. Hadži Sinanova tekija, koju vode vekili Mustafa Orman i Hikmet Misirlić. Ovdje se sastaju derviši kadiriskog tarikata.
2. Tekija na Mlinima. Nju vodi vekil Seid Strik. U toku rata povremeno je u upotrebi ova tekija, gdje se sastaju nakšibendije.
3. Džamija Omera Žetice, u kojoj se sastaju derviši iz tekije na Mlinima. Zikrom i ostalim obredima, kao i svečanostima Šebi arusa rukovodi vekil Seid Strik.
4. U tekiji u Čeljigovićima sastaje se kaderijsko-bedevijski krug derviša, kojima je šejh Zakir Bektić. Ovo derviško društvo je vrlo aktivno u izdavačkoj djelatnosti zahvaljujući naporima svoga šejha.
5. Rufaije nemaju svoju tekiju, ali zikr održavaju u džamiji u Lugavinoj ulici. Zikr vodi derviš Mustafa Karkin.
6. Gazi Husrev-begov hanikah nije u funkciji.
7. Također u Sarajevu djeluje više medžlisi-zikra na različitim lokalitetima u gradu, koje vode ovlašćeni imami ili pojedini derviši iz različitih derviških redova.

Bilješke u tekstu

[1] Vidi Ebu-I-Vefa el-Gunejmi et-Taftazani, Tesavvuf, moral, čistota i djelo, Islamska misao, 7, 1985, br.73, str.20-23
[2] E.F.(Muharem Omerdić), Domaći pisci tesavvufskih radova, Šebi arus, Sarajevo,1986, str.46
[3] Op.cit., str.33.
[4] Op.cit., str.35.
[5] Evlija Čelebi, Putopis, prevod, uvod i komentar Hazim Šabanović, Sarajevo, 1967, str. 110
[6] Vidi šire o sarajevskium tekijama: Šakir Sikirić, Sarjevske tekije, Narodne starine, Zagreb, 1927, sv.14, knj. 1, str.77-79
[7] Vidi, Hazim Šabanović, Najstarije vakufname u Bosni i Hercegovine, Prilozi za orijentalnu filologiju, knj.2-3, Sarajevo,1951; Mehmed Mujezinović, Musafirhana i tekija Isa-bega Ishakovića u Sarajevu, Naše starine, III, Sarajevo, 1966, str.246-247; VI. Skarić, Sarejevo i njegova okolina od najstarijlh vremena do austro-ugarske okupacije, Sarajevo, 1937, str. 38
[8] Op.cit., str.45.
[9] Džemal Ćehajić, Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama, Sarajevo, 1986, str. 36-37
[10] VI. Skarić, ibid, str.86.
[11] Vidi, Bahra Hadžiefendić, Blago Sinariove tekije, Preporod, 1992, br.7/518, str. 24
[12] Prema Ašk Gaši, Tekije i tarikati u Putopisu Evlije čelebije, Islemska misao, 1985, br.81, str. 26, napomena 9.
[13] Džemal Ćehajić, ibid, str.47; Mehmed Mujezinovič, Islamska epgrafika u Bosni i Hercegovini, knj.I, Sarajevo, 1974. str.68. Jedna od važnih dimenzija Kaiminog rada jeste njegovo djelovanje među ženama. Osnivao je kružoke predviđene samo za njih gdje im je održavao predavanja iz tesavvufa. Vidi: A. K-čič, Osvrt na jednu studiju o Kaimiji, Islamska misao, 7, 1985, br.76, str. 42. O nje kao šejhu tekije na Miljacki i vekilhane u Latinluku, vidi: Jasna Šamić, Hasan Kaimi-baba – život i djelo, Treći program Redio-Sarajeva, 1984, br. 47, str. 409-436
[14] Vidi, Dž. ćehajić, ibid, str.44-46; Amra Džirlo, Turbe sedam braće” Sumejja, I/1993., br.3, str.24.
[15] Mahmut Traljć, “Sedam tekija – sedam stjecišta bogobojaznih”, Šeri arus, 1983., str.36-38; Dž. Ćehajić, ibid, str.46-47.
[16] Ćiro Truhelka, Gazi Husref-beg – njegov život i njegovo doba, Sarajevo, 1912., str. 88-89.; Također o šejhovima ovog hanikaha vidi: Hamdija Kreševljaković, Šejhovi Husrevbegova hanikaha, Spomenica Gazi Husrev-begove četristo-godišnjice, Sarajevo, 1932, str. 156-159.; H. Kreševljaković, Hanikah, Spomenica Gazi Husrev-begove četristo-godišnjice, Sarajevo, 1932, str. 57-59.
[17] Na žalost njegov prijevod nije sačuvan, ali je u Gornje Rahiću imam Hafiz Mehmed Hulusi Mulahalilović (umeo 1952.), preveo ovo djelo, sredio ga je i za štampu pripremio njegov sin Erver a objavio “EI-Kalem” u Sarajevu 1990. godine.
[18] I ovo djelo je objavljeno u prijevodu Saliha A.Trake u izdanju “EI-Kalem” 1989. godine.
[19] Ova dva sveska su objavljena 1985., odnosno 1987. godine u Sarajevu u izdanju Tarikatskog centra. Također vidi: Zejnil Fajić, Merhum prof. Hadži Fejzulah Hadžibajrić, Preporod, 1980., br.10 /474. O njegovom radu vidi također: Mahmud Traljić, Jedan višestruki jubilej, Šebi arus, 1985, sr.64-66. U prilogu ovog rada je Bibliografija objavljenih radova Fejzulaha Hadžibajrića, str.67-74.
[20] Sead Halilagić, Bibliografija pisane riječi sa šebiaruskih akademija (1957-1987), Šebi arus, 1986., str. 13-19.
[21] Fejzulah Hadžibajrić, Mevlanin Šebi arus u svjetlu islamskog učenja, Šebi arus, 1990, str. 11-16.

Izvor teksta: Muharem OMERDIĆ PRILOZI HISTORIJI SARAJEVA str. 129-140