ZABORAVLJENE SEMBERSKE GAZIJE

ZABORAVLJENE SEMBERSKE GAZIJE

Piše: Jusuf Džafić – Bijeljina – Janja: Kazivanje Mustafe Mulamustafića-Alije

Mustafa je svjedočio pogibiji 46 svojih saboraca. Tako je “okupan krvlju šehida“, što mu je, uz Allahovu pomoć, dalo snage i zaštite da preživi rat i pripovijeda o onima koji su poginuli.

Mustafa Mulamustafić zvani Alija, 51-godišnji Janjarac, učesnik je u odbrambenom ratu od januara 1993. godine pa do potpisivanja Dejtona. Ratovao je u Teočaku, Sapni, Olovu, Čeliću, Vozućoj. Bio je dobrovoljac, kao i većina Semberaca, Bijeljinaca i Janjaraca, koji su se priključili odbrani Bosne i svoga dini-islama. Nakon kratkog izbjeglištva u Njemačkoj, putujući čak dva mjeseca preko Hrvatske, sa grupom od 35 Janjaraca i Bijeljinaca stiže u Teočak kako bi branio Republiku Bosnu i Hercegovinu. Bio je to veliki patriotski čin ovih Semberaca. Ostaviti žene i djecu same, u tuđini, te se vratiti nazad kako bi branili svoju zemlju.

Mustafa Mulamustafic

 Dok neki drugi slave i štite čak i ratne zločince, Bošnjaci u entitetu RS o svojim Gazijama šute. Treba li šutjeti o Šehidima koji su uzeli puške i odbranili Bosnu i Hercegovinu? Da njih nije bilo, rat bi kratko trajao, a Bošnjaci bi bili pobijeni, prekršteni ili rasuti po svijetu. Bosne i Hercegovine, Bošnjaka i Islama u njoj ne bi bilo. Sad je ima i dovoljno je prostrana za sve njene vjere, tradicije, narode i građane. Možda nije najidealnija država, ali je ima i bit će je. Sjetimo se onih čija je to zasluga.

Semberski borci

 

Svjedočio je pogibiji 46 svojih saboraca. Tako je „okupan krvlju šehida“, što mu je, uz Allahovu pomoć, dalo snage i zaštite da preživi rat i pripovijeda o onima koji su poginuli, kako sam tvrdi. Da je ovo istina, mogli smo se lično uvjeriti. Naime, Uzvišeni Allah je Mustafi podario izrazitu moć pamćenja. On pamti stotine svojih saboraca, pogotovo onih iz Semberije. Odakle su, ko su im roditelji, kada su došli na front, kada su poginuli (ako je u pitanju šehid), gdje im sada rodbina živi, gdje su oni sada (ako je u pitanju preživjeli borac) i još mnogo toga. Takođe, on pamti i Kapiju. Tu je doživio svojim očima kako 71 duša nestaje. Najteži trenuci njegovog života, a i života ostalih semberskih gazija je bio žal i plač kad su srušene džamije u Bijeljini i Janji. Nestala je veza koja nas je spala. One su im bile i orijentir kako da prepoznaju svoju kuću. Naime, oni su sa Teočaka na Grebenu često dvogledom gledali svoje kuće.

Mustafa Mulamustafić je bio ne samo jedan od najhrabrijih i najodvažnijih semberskih boraca, nego jedan od najhrabrijih boraca u čitavoj Armiji BiH. Tokom akcije Seminar, 26. novembra 1993. godine, on je učenjem ezana spasio 15 000 teočanskih duša od četničkog noža! Naime, kada mu je ponestala ionako oskudne municije, Mustafa se oslonio na jedino oružje koje mu je preostalo – ezan, poziv na molitvu Uzvišenom i Jedinom Bogu. Ezan je skamenio četničke snage u odsutnom trenutku, koje su pomislile kako hiljade mudžahida dolaze kao pojačanje ABiH. (Nisu mnogo pogrešili – svaki hrabri muslimanski borac, poput Mustafe, vrijedi kao hiljade) Štaviše, vojnici RS, koji su preživjeli ovu akciju, svjedoče kako su im se za vrijeme ezana ukazivali ljudi „sve do neba“.

Mustafa je razočaran u državu Bosnu i Hercegovinu za koju se borio: „Teško je živjeti u državi za koju si se borio i dao svoje zdravlje. U kojoj se zdrav liječi i banja o trošku države, a bolestan boluje. U kojoj oko 350 boračkih i 30-ak šehidskih porodica sa područja Bijeljine i Janje jedva sastavlja kraj s krajem. Većina ih se vratila u svoju Bijeljinu i Janju. Oni među njima koji su se vratili, a ja sam jedan od tih, žive pod sankcijama, bez ikakvih primanja. Na nepravdu u državi se žale svi – i policajci, i sudije, i ljekari…Međutim, svi oni imaju plate, dok mi, semberski borci, imamo samo pravo na smrt. Mi smo ginuli za Bosnu i Hercegovinu, tokom rata napuštali svoje porodice, te ih ostavljali ne samo u Njemačkoj, nego i u Bijeljini i Janji. Bili smo većinom dobrovoljci.“

„Ja sam zadužen svojim šehidom koji mi je rekao: „Pobrini se za moju djecu“, a ja ne mogu da izdržavam ni svoju“, zaplakao bi Mustafa Mulamustafić.

sehidima i civilnim zrtvama

 Spomen-obilježje šehidima i civilnim žrtvama u Janji

DSCN0219

Mezari civilnih žrtava U Bijeljini

Semberski šehidi

 

Stoga, da podsjetimo javnost da su i Semberci ginuli za Bosnu i dini-islam, a ne samo bježali u inostranstvo, kako neki misle, zapisali smo izuzetna sjećanja Mustafe Mulamustafića o poginulim semberskim gazijama. Možda se neko smiluje, pa pomogne socijalno ugrožene porodice semberskih boraca i šehida koje su naši političari kaznili samo zato što su se vratili na svoja stoljetna ognjišta (učesnici Armije BiH imaju određena primanja samo ako žive na prostorima Federacije).

Adanalić Adin iz Janje

Živio je u Sarajevu. Tu se na početku rata priključuje Armiji. Poginuo je ’92. godine. Ukopan je u Sarajevu.

Avdić Mujo iz Bijeljine

Došao je zajedno sa mnom u januaru ’93. iz Njemačke. Došli smo u grupi od 35 dobrovoljaca – Janjaraca i Bijeljinaca. Dva mjeseca smo putovali kroz Hrvatsku da bi u januaru došli do teritorija pod kontrolom Armije BiH. Nije imao ličnu kartu iz prostrog razloga – imao je samo 17 godina. Bio je neobično hrabar, neustrašiv. Isticao se prilikom svake akcije. Poginuo je ’95. na Savićima na rejonu Kršilo. U  toj akciji su učestvovale i Živiničke ose. Tada je Bijeljinac Senad Bardak-Brda izgubio nogu. Mujo je ukopan na šehidskom mezarju u Teočaku. Nije bio oženjen, što je bilo realno i očekivati zbog maloljetstva. Mati mu živi u Sarajevu.

Bajrić Senad iz Bijeljine

Živio u bijeljinskoj mahali Krušiku. Bio je tih, povučen, ozbiljan. Ratovao je u Teočaku. Na ratište je došao ’92. iz Njemačke. Poginuo je u jesen ’92. na Obršinama tokom četničkog napada. Ukopan je u Teočaku na šehidskom mezarju. Bio je oženjen. Nije imao djece, pošto je mlad poginuo. Njegova 90-godišnja mati živi u Sarajevu.

Bilalić Admir – Purdo iz Janje

Vojsci se priključio u julu mjesecu 1994. godine. Učestvovao je u svim akcijama i bitkama. Stasao je u pravog heroja. Ja bih ga, a i mnogi drugi nazvali Semberski heroj. Šteta što nije dobio Zlatni ljiljan, a bio ga je zaslužio. Možda bi ga i dobio da smo ga mi iz jedinice bili predložili. Helem nejse. Ono po čemu se on posebno isticao je bilo to da ništa nije počinjao bez bismile. Uvijek je nosio pune džepove bombona i karamela koje je dijelio djeci. Bosnu je branio u Čeliću, Olovu… Poginuo je u 9.05 sati 10. avgusta 1995. godine. Ukopan je Teočaku na šehidskom mezarju. Bio je neoženjen. Iza njega su mu ostali otac, mati, dvije sestre i brat.

Budić Hazim – Pjevač iz Bijeljine

Živio na Salašu, bijeljinskoj mahali. Bio je siromašan kao i većina onih koji su živjeli na Salašu. Najvjerovatnije je i on bio porijeklom iz Srebrenice. Stalno je pričao o svom Salašu. Volio je zapaliti. Osjetio bi miris duhanskog dima još iz trećeg rova. Onda bi znao dolaziti i tražiti cigaru. Nadimak Pjevač je dobio zbog toga što je volio zapjevati, posebice kad nam je bilo najteže. Poginuo je od prijateljske vatre, nesretnim slučajem na rejonu Obršina ’93. godine. Ukopan je u Teočaku. Bio je neoženjen.

Ćoralić Emil iz Janje

Rodom iz Vlasenice. Imao je kuću i u Vlasenici i u Janji. Rat ga je zatekao u Vlasenici. Odatle je izbjegao u Tuzlu. Čim je postao punoljetan priključio se Armiji. Bilo je to ’93. Uključio se u teočanske jedinice. Bio je simpatičan mladić, zanesen Bosnom. Poginuo je na Obršinama u granatiranju u jesen 1995. godine. Ukopan je u mezarju Tušanj u Tuzli. Mati mu živi u Sarajevu. Nije bio oženjen, što nije ni čudo, s obzirom da je mlad poginuo.

Delić Vehid iz Bijeljine

Poginuo je ’93. u Teočaku. Bio je borben. Ukopan je na šehidskom mezarju u Teočaku, zajedno sa saborcima iz Teočaka.

Dervišević Esad iz Janje

Došao na ratište u Teočak u avgustu 1994. godine, nakon masovnog iseljavanja bošnjačkog življa Bijeljine i Janje. Bio mi je komšija u Janji, staložen, smiren. Po zanimanju je bio moler. Hobi mu je bilo pecanje. Poginuo je u proljeće ’95. između Skakovice i Obršina. Ukopan je na mezarju Tušanj u Tuzli. Imao je dvoje kćerke i ženu. Jedna živi u Janji, a druga u Sarajevu. Mati mu je preselila 2000. godine u Sarajevu.

Duraković Mehdin iz Janje

Rat ga je zatekao u Sarajevu, gdje se priključuje odbrani Republike Bosne i Hercegovine. Poginuo je ’93. na Stupu. Ukopan je u Sarajevu. Treba naglasiti da mu je babo, doduše kao civilna žrtva rata, isto poginuo na Stupu.

Gladović Ševal iz Janje

Studirao je u Sarajevu kada je izbio rat. Tamo se priključio se Armiji. Poginuo je u Sarajevu, gdje je i ukopan. Nije bio oženjen.

Godušević Suad iz Janje

U Armiju je došao ’92. godine, vrativši se iz izbjeglištva u Njemačkoj. Bio je ranjen ’93., tako da odlazi na lečenje u Njemačku. Na front se vraća u julu 1994. godine. Bio je komandir janjarske čete u kojoj sam i ja bio razmješten. Bio je veseo, vedar, uvijek nasmijan. Ponašao se dostojno jednog oficira i komadanta. Poginuo je 13. septembra ’94.  Ukopan je na šehidskom mezarju u Teočaku. Na dan prije pogibije mati mu je operisala žuč na Gradini u Tuzli. Kao uspomenu na ovog hrabrog gaziju, njegov amidžić je svom sinu dao ime Suad. Danas je mladi Suad Godušević, rođen 1995. godine u Tuzli, učenik trećeg razreda Karađoz-begove medrese.

Hadžihajdić Enver – Mađar iz Bijeljine

Došao u Armiju RBiH u Teočak u avgustu ’94. kada je dosta Bijeljinaca i Janjaraca bilo prisilno iseljeno. Poginuo ’95. u velikom granatiranju. Ukopan je u Teočaku.

Hamzić Muhamed – Buco  iz Bijeljine

Došao u jesen ’92. iz Njemačke. Priključio se odbrani Teočaka. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći sa Edinom Šindrićem u julu 1995. godine. Ukopan je na tuzlanskom mezarju Tušanj. Njegova udovica i dva sina su ostali da žive u Njemačkoj i nakon njegove pogibije. Njegova mati koja je prešla 85. godinu živi u Bijeljini.

Herić Osman iz Janje

Živio je u Sarajevu pred rat. Tu ga je zatekao rat, te se priključuje odbrani Sarajeva. Poginuo je ’93. Ukopan je u Sarajevu. Otac mu je bio hadžija Alija-Tabaka, poznati Janjarac.

Hodžić Mehmed iz Janje

Na početku rata izbjegao u Njemačku. Odatle se vratio u Bosnu kako bi se prilključio odbrani naše domovine. Obreo se u Konjicu gdje se priključio Armiji RBiH. Bio je vrijedan i fin mladić. Poginuo je ’93. godine. Ukopan je u Konjicu. Nije bio oženjen. Ostala su mu dva brata i mati.

Hrustanbegović Ćerim-efendija iz Janje

Prvi janjarski efendija nakon Drugog svjetskog rata. Rat ga je zatekao na službi u Sarajevu. Tu se na početku rata pridružio formacijama Armije RBiH. O njemu kao karakternoj osobi bi se moglo dugo i naširoko pričati. Dovoljno je spomenut jedan događaj koji se desio pred rat. Zvučnici i pojačalo Atik džamije u Janji su se pokvarili. Bilo je to nekad pred rat. Opravka je iznosila 1500 njemačkih maraka. Ćerim-efendija se sam ponudio da popravi pojačalo i zvučnike, pošto je bio samouki električar. Tako je popravio kvar u vrijednosti 1500 DM, a da nije uzeo ni marke. Poginuo je ’93. na sarajevskom ratištu. Ukopan je u Sarajevu. Imao je ženu i dvoje djece.

Hujdurović Dževad – Kruško iz Bijeljine

Živio je Tuzli. Došao je u Teočak i priključio se Armiji. Bilo je to ’92. na početku rata. Bio je smiren, staložen i sabran.  Imao je 3-4 svoja kera koja  su ga svugdje pratila. Bilo mu je žao da ih ostavi. Hranio ih je i pazio, a oni bi patili kada bi on otišao 5-6 dana u Tuzlu na dopust. Dao je svoj život u maju 1995. godine. Ukopan je na Tušnju u Tuzli. Bio je oženjen i imao je jednu kćerku. Oni i sada žive u Tuzli.

22-25.8.2012., Bijeljina – Jusuf Džafić