1. Medina je harem.
Svi znaju da je Meka harem ili sveti i zaštićeni prostor, ali ne treba nas iznenaditi da mnogi ne znaju da je to i Medina. Meka je harem od vremena poslanika Ibrahima, a.s., a Medina od vremena Muhameda, a.s. Prema islamskoj tradiciji Pejgamber, a.s., je od Uzvišenog molio da Medinu učini haremom i On, Svemogući, to mu je uslišao. Tako se u njenim granicama ne smije prosipati krv, potezati oružje radi borbe, loviti, uništavati rastinje niti bilo kakav drugi prijestup činiti.
Poslanikova džamija u Medini. Današnja džamija je stotinu puta veća od one u vrijeme Poslanika, a.s., današnja džamija je veća od čitavog gradskog jezgra Medine iz tog vremena.
Od Enesa ibn Malika, r.a., se prenosi da je Poslanik, a.s., kada je se vraćao iz bitke na Hejberu zastao na prilazu Medini i rekao gledajući u brdo Uhud: “Ovo brdo nas voli, a i mi njega volimo.” Zatim je pogledao u Medinu i rekao: “Allahu, doista ja ono što je između dvije labe (crno vulkansko kamenje koje je okruživalo Medinu sa tri strane) proglašavam haremom, kao što je Ibrahim učinio Meku haremom. O Allahu, daj njenim stanovnicima berićet u njihovim mu’du i sa’ju (jedinicama mjere)!”
Što se tiče granica medinskog harema, one su obilježene Harrom (dolinom od vulkanskog kamanja) Vakim (istočno od Medine), Harrom El-Veber (zapadno), brdom Sevr (sjeverno) i brdom ‘Air (južno).
Boravak u haremu ima svoje blagodati ali, u isto vrijeme teret prijestupa i grijeha u njemu je puno teži. Od Alija ibn Ebi Taliba, r.a., se prenosi da je rekao: “Kod nas (Ahlu-l-Bejta) nema ništa zapisano osim Allahove knjige i ove stranice od Poslanika, a.s: `Medina je harem od ‘Aira do tog i tog mjesta. Ko u njoj počini neki prestup ili da utočište prijestupniku, na njega je Allahovo prokletstvo, prokletstvo meleka i svih ljudi. Od takvog se neće primiti niti farz niti nafila.”
2. Pokušaj krađe Poslanikova a.s. tijela
Bilo je više pokušaja kroz historiju da se oskrnavi mezar Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Prvi pokušaj se desio još u petom stoljeću po Hidžri kada je fatimijski halifa Hakim Biemrillah naredio svome namjesniku Ebu El-Fetuhu da prenese Poslanikovo tijelo u Egipat gdje je bilo sjedište Fatimijskog hilafeta. Pripovjeda se kako je Hakim Biemrillah bio sagradio prelijep mauzolej u koji je mislio smjestiti Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem tijelo. Cilj mu je bio povećati ulogu Egipta i svoj vlastiti uticaj među muslimanima. Građani Medine su saznali za zavjeru te su građanskim neposluhom spriječili Ebu el-Fetuha u njegovoj nakani.
Najpoznatija od svih zavjera da se ukrade Poslanikovo tijelo bila je ona koja se desila 557 h.g. (1164). Sažetak predanja nam kazuje da je u to vrijeme u Egiptu vladao pravedni muslimanski vladar Nuruddin Zinki. Jedne noći nakon što je klanjao dobrovoljni noćni namaz, vidio je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svom snu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je pokazao dvojicu muškaraca crvenkaste kose govoreći mu: “Spasi me od ove dvojice”. Nuruddin se probudio prestrašen. Ustao je, uzeo abdest i klanjao. Kada se vratio u san ponovo je usnio isto. Kada je isti san imao tri puta posavjetovao se sa svojim savjetnikom Džemaluddinom el-Mosulijem koji mu je predložio da odmah otputuje u Medinu. Dogovorili su se da nikome ne govore o snu. U Medinu su došli za šesnaest dana donijevši sa sobom mnoge skupe poklone i novac koji su odlučili udijeliti tamo kao dobrovoljni prilog (ar. Sadaku). Nakon određenog perioda provedenog u gradu odlučili su da obznane da je vladar donio poklone koje hoće da uruči svim građanima Medine, ali da želi da poklone da svakom pojedincu lično. Dok su mještani uzimali poklone, jedan po jedan, Nuruddin Zinki je pokušavao prepoznati dvojicu koje je vidio u snu. Međutim, i nakon što su svi građani Medine prošli ispred vladara on nije prepoznao one koje je tražio, nakon čega je upitao: “Jesu li došli svi mještani medine?”. Odgovorili su mu da jesu osim dvojice Marokanaca koji su nedavno došli u grad da u njemu provedu neko vrijeme prije nego što pođu na hadždž. Medinjani su spomenuli i to kako su ova dvojica bogati i kako dijele milostinju. Pored toga oni su izrazito pobožni. Svakodnevno klanjaju noćni namaz i ostale dnevne namaze u Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, džamiji. Skoro svako jutro obilaze mezarje Beki`a. Kada su se ova dvojica pojavila vladar ih je prepoznao iz svog sna i njihova zavjera je ubrzo bila razotkrivena. Naime, oni su bili iznajmili kuću nedaleko od Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, mezara i svakodnevno su kopali tunel kako bi došli do njegova tijela. Zemlju su iznosli u tradicionalnim marokanskim torbama i razasipali u mezarju- što objašnjava njihove učestale posjete Beki. Na kraju su zavjerenici priznali da su oni samo izvršavali naređenje kršćanskog kralja koji je obećao da će ih bogato nagraditi ako se domognu Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, tijela.
Nakon ovog Nuruddin Zinki je naredio da se oko mezara iskopa duboki kanal u koji će se onda izliti topljeno olovo. Ovo je i učinjeno kako bi se spriječili slični pokušaji krađe Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, tijela.
Postoje predaje koje govore da je bilo još pokušaja da se Hudžra Šerifa oskrnavi ali niti jedan nije bio uspješan.
3. Današnja džamija je veća nego čitav grad u vrijeme Poslanika, a.s.
Današnja džamija je stotinu puta veća od one u vrijeme Poslanika, a.s., današnja džamija je veća od čitavog gradskog jezgra Medine iz tog vremena. Ovome u prilog govori i to što je Dženneti-beki kao medinsko mezarje nekada bilo na prilazima gradu a danas se nalazi uz samu džamiju.
4. Džamija je više puta gorjela.
Najveći dio stare džamije iz vremena Poslanika, a.s., više puta je gorio. U jednom od tih požara 654. godine po Hidžri (1256. po rođenju Isaa a.s.), izgorio je i originalni minber iz vremena Poslanika, a.s. Ovaj požar je bio i jedan od najvećih a prema predajama izazvao ga je plamen svjetiljke koja je osvjetljavala džamiju. Drugi požar desio se 886. h.g., nakon što je munja udarila u istočnu munaru. Ovaj posljednji se brzo širio tako da je uzrokovao smrt više od deset osoba. Svaki put je džamija obnavljana zadržavajući osnovne karakteristike.
5. Džamija ima četiri mihraba.
U džamiji se danas nalaze četiri mihraba. Mihrab u kojem današnji imam predvodi džemat je poznat kao Osmanov mihrab. Nalazi se na najisturenijem mjestu u južnom zidu Poslanikove, salallahu alejhi ve selem, džamije. Izgrađen je na istom mjestu sa kojeg je halifa Osman, radijallahu anhu, predvodio muslimane u namazu. On je, radijallahu anhu, sagradio sebi posebnu bezbjedosnu prostoriju kako bi se pokušao zaštititi od mogućeg atentatorskog napada u namazu od kakvog je stradao halifa Omer, radijallahu anhu. Godine 91. po Hidžri, Omer ibn Abdulaziz je obnovio džamiju i na tom mjestu sagradio mihrab.
Ali pored njega u džamiji ima i tzv. hanefijski mihrab. Ovaj mihrab nalazi se uporedo sa Poslanikovim, a.s., mihrabom samo malo zapadnije od minbera.
Dug vremenski period najbrojniji klanjači u Poslanikovoj, a.s., džamiji bili su sljedbenici malikijskog mezheba. Nakon što su ova mjesta došla pod administrativnu upravu vladara iz Egipta, šafijski imam je postavljen zajedno sa malikijskim. Sve namaze, osim sabaha, prvo je obavljao malikijski imam pa tek onda šafijski, shodno učenju ove dvije fikhske škole. Vremenom se, prvenstveno zbog činjenice da je hanefijski bio zvanični mezheb u osmanlijskoj državi, povećavao broj sljedbenika hanefijskog mezheba što ih je navelo na to da sebi izgrade ovaj mihrab. Samudi spominje i to da je šafijski imam klanjao u ovom mihrabu prije hanefijskog dok su teraviju klanjali svi zajedno i za jednim imamom. Ali ibn Musa je zabilježio da je godine 1303. po Hidžri najbrojniji džemat bio hanefijski dok je najmalobrojniji bio šafijski.
Ulaskom Hidžaza i Medine u okrilje Saudijske kraljevine, kralj Abdullazziz, rahimehullah, je naredio da svi muslimani klanjaju za jednim imamom, ovaj put sljedbenikom hanbelijske pravne škole.
Najbitniji mihrab je ipak onaj Poslanikov. Šesnaest mjeseci po dolasku u Medinu Allahov poslanik, a.s., predvodio je muslimane okrenut prema prvoj kibli muslimana; džamiji El-Aksa u Kudsu (Jerusalemu u Palestini). A kada je Svemogući objavio: “Ti okreni lice svoje prema El-Mesdžidu-l-Haramu” Poslanik, salallahu alejhi ve selem, je počeo predvoditi vijernike u namazu sa mjesta na kome se i danas nalazi njegov mihrab. Treba spomenuti i to da za života Allahovog poslanika, a.s., kao i za perioda vladavine četvorice pravednih halifa nije postojao mihrab u obliku u kakvom ga mi danas znamo.