Vakuf

Pogledaj – BiH – Zemlja vakufa

Pojam Vakufa

Riječ vakuf dolazi od arapskog glagola «veqafe», što znači zaustaviti, zadržati, posvetiti i ukazuje na to da je vakufska imovina (imovina koja se zavještava), ona imovina koja je izuzeta iz redovnog pravnog prometa stvarima i određena u neke druge svrhe. Tako se vakuf u fikhskim djelima obično definira kao izuzimanje imovine voljom nekog lica iz njegovog vlasništva i njeno posvećivanje određenim ciljevima.

Ti ciljevi mogu biti: vjerski u užem smislu, društveni, prosvjetni, privredni i milosrdni. Važno je napomenuti da ekonomska funkcija vakufa mora biti takva da se koriste plodovi, a da se suština sačuva; drugim riječima da se osigura trajna korist vakufa.

Riječ vakufnama potječe od arapskog glagola veqafe i perzijske riječi name, što znači isprava, knjiga. Pravno gledano vakufnama ili vakfija ima karakter sudske presude, jer sadržava formu uvakufljenja koju je sudska praksa uvela zbog pravne sigurnosti.

Vakuf je zasnovan na propisima šerijatskog prava, koji se temelji na dva osnovna izvora šerijata: Kur'anu i Hadisu. Gotovo svi kur'anski ajeti pravne naravi objavljeni su u Medini. Jedan od ovih kur'anskih ajeta u kome se može naći postavka i osnovanost vakufa i uvakufljenja je 92. ajet sure Al ‘Imran koji glasi: «Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite dio onoga što vam je najdraže; a bilo što vi udijelite Allah će zasigurno to znati.»

Ovaj ajet, prema Buharijinom i Muslimovom Sahihu, Vjerovjesnik s.a.v.s. je protumačio riječima:
“Poslije smrti čovjeka njegovi tragovi na ovome svijetu nestaju, osim u tri slučaja: ako ostavi trajno dobro (sadaku), znanje kojim će se drugi koristiti i odgojeno dijete koje će se za njega moliti.”

Dva pravna pojma, koja su slična ali ne i identična, zadužbine i vakuf, veoma često izazivaju proturječna pravna tumačenja, što nerijetko dovodi do njihovog poistovjećivanja na uštrb vakufa. Kategorija zadužbine koja je kao institucija znatno uža od vakufa je, historijski gledano, starija od vakufa. Postoje brojni podaci o zadužbinama kao obavezi koje su ranije objavljene vjere pojedinim plemenima i narodima tražile od svojih pripadnika. Dokaz tome su nebrojeni hramovi i drugi vjerski objekti širom svijeta. I u politeističkim grupacijama veličina hramova i ostalih prostora za ritual, pokope vladara i humane svrhe smatranaje odrazom veličine vjere i snage monarha. Povijesno gledano, međutim, vakuf je kao institucija znatno širi od zadužbina u ostalim religijskim sistemima, koje su bile gotovo isključivo hramovi. Kada su pojedinci darovali, željeli su žrtvu učiniti svome Gospodaru; iznimno u nekim kršćanskim grupacijama su još preko crkava davani objekti za azile i milodare.

Vakuf je u Šerijatu obuhvatan pojam i uklapa se u čitav ekonomski sistem. Vakufi su, nakon što je islamska država preuzela brigu o zdravstvenom, obrazovnom i socijalnom životu svojih građana, nastavili egzistirati i razvijati se prerasli su u poseban sistem. Vakuf kao pravni institut je bio tema istraživanja u mnogim institutima i centrima koji su u pogledu pravne regulative vakufa dublje ulazili u razradu šerijatskog prava i njegovih sastavnih dijelova.
Pojam vakufa i uvakufljenja vezan je za ime Božijeg poslanika Ibrahima, a.s. U Palestini i danas postoji grad pod nazivom Halilu¬r-Rahman sagrađen od zadužbina Ibrahima, a.s. Daleko najveći njegov hajrat je Kaba u Mekki, koju je on sagradio po Božijoj odredbi.

Inspiriran naprijed navedenim tumačenjem 92. ajeta sure Ali ‘Imran, Omer ibn Hattab r.a. je došao Vjerovjesniku s.a.v.s. i rekao da mu je njegovo imanje u Hajberu najkorisnije i najdraže te zatražio savjet kako da ga učini trajnom sadakom. Poslanik s.a.v.s., mu je rekao da će najbolje učiniti ako ga izuzme iz svog posjeda i odredi da se u buduće neće moći “ni prodati, ni naslijediti, niti pokloniti”. Kada je saslušao savjet Poslanika s.a.v.s., Omer ibn Hattab r.a. određuje da se prihodi s njegovog imanja imaju koristiti za potrebe: siromaha, njegove rodbine, otkup robova, za ratnike, putnike i goste, a nema grijeha ni da upravnik (mutevelija) koristi prihode za svoju ishranu na umjeren način kao i da nahrani svog prijatelja. Primjer Omera ibn Hattaba r.a. prihvatili su svi ashabi, saborci Poslanika s.a.v.s., tako da ima historičara koji tvrde da nije bilo niti jednog poznatog ashaba a da bar nešto nije uvakufio. I sam Poslanik s.a.v.s., je kao primjer korisnosti i dobročinstva uvakufljenja uvakufio sedam voćnjaka. Uvakufljavalo se sve što je služilo u općedruštvena dobra, bez obzira da li se radilo o pokretnim ili nepokretnim stvarima. Ilustrativan je primjer Halida ibn Velida r.a. da koji je uvakufio svoju ratnu opremu uključujući i konje. Dugotrajnu raspravu o tome da li se mogu pokretne stvari uvakufiti prekinuo je Imam Ebu Jusuf jednostavnim iznošenjem činjenica kako se uvakufljavalo u vrijeme Poslanika, a.s.

Odgovorom Poslanika s.a.v.s., na upit Omera ibn Hattaba r.a. udareni su temelji institucije vakufa iz kojih proizilazi i definicija vakufa, a to je: vakuf je darovana imovina zaštićena od prodaje, otuđenja ili drugih oblika razvlašćivanja data u vjerske ili dobrotvorne svrhe putem korišćenja njenih plodova.

Neposredno poslije Poslanikove s.a.v.s. smrti nije bilo sporova oko zasnivanja vakufa jer su sjećanja na uvakufljavanja u vrijeme Poslanika s.a.v.s., bila svježa i samo se nastavilo sa prethodnom praksom. Polazeći od činjenica da za vrijeme Poslanika, a.s., nije bila potrebna posebna forma niti konkretno pravno uobličenje vakufa te da je širenjem islamskih granica postavljen problem stvarnog vlasništva osvojenih područja, kao i prelazak na islam drugih naroda koji su sa sobom nosili određena shvaćanja i običaje, nastala je potreba da islamski pravni teoretičari (mudžtehidi) popune određene pravne praznine kojih nije bilo malo. Na temelju prvih uvakufljenja, koja su izvršena u doba Poslanika, a.s., kao i primjena analogije u pogledu sačinjavanja testamenta i propisa u vezi s njima, pravni teoretičari su u drugom i trećem stoljeću po Hidžri razradili principe po kojima će se vršiti uvakufljenja i poštovati volja vakifa u pogledu načina i svrhe raspolaganja njegovim prihodima. Dakle, jedino su mudžtehidi bili nadležni i ovlašteni da tumače osnovne izvore te da na osnovu njih izvode rješenja i uobličuju pravna pravila. Takvi međusobno usaglašeni stavovi smatrali su se kao obavezna pravna pravila, dakle, kao zakon. Iako su se vodili istim principima, teško je bilo u svemu postići zajedničku saglasnost. To je neminovno vodilo do formiranja raznih pravaca i pravnih škola. Najvažnije sunijske pravne škole su: hanefijska, malikijska, šafijska i hanbelijska. Muslimani BiH pripadaju sunijskom pravcu hanefijske škole. Dijametralne razlike različitih pravaca i pravnih škola dovele su u praksi do teškoća, naročito prilikom rješavanja pravnih sporova. Kako bi se prevazišle te teškoće, bilo je neophodno naći način za njihovo prevazilaženje. Mudžtehidi sunijskog pravca postavili su kao pravilo da je prihvatljivo svako tumačenje koje utvrdi bilo koja pravna škola ovog pravca. Ni takav stav nije mogao zadovoljiti praksu jer je doveo do neizvjesnosti i neujednačenosti u pravnoj praksi, što je neminovno dovelo do pravne nesigurnosti. Da bi se izbjegle ove nevolje, vladari su počevši od VIII stoljeća počeli izdavati naređenja da sudovi i druge vlasti u njihovoj državi poštuju i pridržavaju se određenog pravca i određene pravne škole. Dakle u svim granama prava postoji protivrječno tumačenje od naučnika različitih pravaca i pravnih škola, kao i kod naučnika istog pravca i iste pravne škole. U prilog tome se mogu navesti tri slučaja:
Dosta rano u praksi se postavilo pitanje da li se može uvakufiti pokretna i potrošna stvar. O tome su među islamskim pravnicima postojale osjetne razlike i razilaženja. Tako jedni stoje na stanovištu da vakuf treba služiti kao izvor trajne milostinje. Taj uvjet može ispuniti samo ona stvar koja se upotrebom ne troši, a to su samo nepokretne stvari.

Međutim, postoje i islamski pravnici koji su na stanovištu da uvjet trajnosti milostinje vakuf može postići i sa pokretnom i potrošnom stvari. U tom smislu navodi se interesantan primjer: žito se može dati kao sjeme siromašnom zemljoradniku, koji će pozajmljenu količinu o žetvi povratiti. To se žito druge godine pod istim uvjetima može dati i nekom drugom i tako redom iz godine u godinu uvakuf1jeno žito može poslužiti kao izvor trajne milostinje i pomoći.
Isto tako postoje osjetne razlike u pitanju da li vakif može za sebe ostaviti pravo doživotnog uživanja na uvakufljenom dobru. Mnogi islamski pravnici to pravo negiraju i navode da uvakuf1jena stvar mora odmah časom uvakuf1jenja početi služiti svojoj svrsi, te zbog toga vakif ne može doživotno uživati uvakuf1jeno dobro. O tome postoje i suprotna mišljenja koja zastupa Ebu Jusuf, jedan od najuglednijih hanefijskih pravnika “koji dozvoljava da vakif može zadržati užitak i upotrebu uvakuf1jenog dobra do svoje smrti.”

Naučnici se također razilaze i o pitanju osnivanja vakufa. Jedni stoje na stanovištu da je dovoljna izjava vakifa, drugi traže izjavu i predaju imovine, a treći smatraju da je potrebno izjavu dati pred kadijom (sudijom) i istu potvrditi odlukom.

Međutim, postepeno u praksi preovladavaju gledišta koja ispunjavaju dva uvjeta:

1. Podsticaj umnožavanju vakufa kao ustanove od općedruštvene koristi i

2. Osiguranje lakšeg dokazivanja vlasništva ove ustanove i otklanjanje nepotrebnih sporova.

U smislu naprijed navedenog u hanefijskoj školi usvojeno je gledište da se mogu uvakufiti kako nepokretne i nepotrošne tako i pokretne i potrošne stvari, da vakif može zadržati pravo doživotnog uživanja na uvakufljenom dobru i da vakuf postaje punovažan kada sud potvrdi izjavu vakifa.

Nastanak vakufa u BiH

Nastanak vakufa u Bosni i Hercegovini usko je povezano sa osmanskim osvajanjem Bosne i Hercegovine i uspostavljanjem sistema državne vlasti na osnovama Šerijata. Pripremivši sve neophodne pretpostavke i iskoristivši sve novonastale okolnosti, Osmanlije su relativno lahko osvojile Balkan. Zavođenje osmanlijskog sistema vlasti u Bosni i Hercegovini je počelo postepeno još od dvadesetih – tridesetih godina XV stoljeća. Posebnu ulogu u tome je imalo Sarajevsko krajište. Nakon Kosovske bitke Vuk Brankovićje, ostavljen samome sebi, stupio u vazalski odnos prema sultanu te je morao 6.1.1392.g. predati Osmanlijama Skoplje sa još nekim svojim gradovima uz Bosanski drum. Skoplje tada postaje sjedište Osmanlijskog krajišta i polazna tačka za prodiranje u Bosnu. Na položaj namjesnika Sarajevskog krajišta 1414. g. dolazi Ishak-beg o čijem se porijeklu ništa pouzdano ne zna. Ishak-bega na položaju krajišnika 1439.g. su naslijedili njegovi sinovi, Barak i Isa-beg Ishaković. Osmanski krajišnici iz Skoplja su bili najistureniji sultanovi vojno-¬administrativni zastupnici prema zapadu. Kao takvi skopski krajišnici su odigrali presudnu ulogu u potkopavanju i rušenju srednjovjekovne Bosne. Bosna je neprekidno bila pod njihovim nadzorom i sve osmanske vojne i političke akcije prema njoj polazile su iz Skoplja. Na taj način Osmanlije postepeno uspostavljaju vlast na relaciji od Skoplja do Hodidjeda, srednjovjekovne tvrđave na prostoru kasnijeg Sarajeva. U toku 1434.-35.g. Ishak-beg je više puta pod raznim izgovorima sa pozivima ili bez poziva domaćih velmoža upadao u Bosnu. U periodu 1435. do 1448. g. skopski krajišnici su napokon učvrstili osnovne pozicije u jugoistočnoj Bosni. Kao primjer je i prva podignuta džamija u Ustikolini (Turhan Emin-begova džamija) tridesetih godina XV stoljeća, što je sigurno znak da su na tom području živjeli muslimani. Konačno zauzimanje tvrđave Hodidjeda 1448. g. predstavlja osnovicu turske vlasti u Bosni. Zaposjedanjem Hodidjeda sultan je konačno dobio ključeve za konačno osvajanje Bosne. Na zaposjednutom dijelu Bosne Osmanlije su vjerovatno oko 1455. g osnovale Bosansko krajište kao svoju prvu vojnu jedinicu na bosanskom tlu. Na čelu krajišta je bio Ishak-beg Ishaković. Potkopavanjem Bosanskog kraljevstva tokom više decenija, sultan Fatih u proljeće 1463.g. na čelu velike vojne sile krenuo je u konačan pohod na Bosnu. Malobrojne posade Bosanaca, koje su se hrabro borile, takvoj sili se nisu mogle suprotstaviti.

Pad Jajca 1463. g. se smatra i konačnim osvajanjem Bosne od strane Osmanlija. Osvajanje cijele Bosne je trajalo još 130 godina i završeno je tek padom Bihaća 1529. godine.

U ovom periodu širenja osmanske države osnovnu brigu države je predstavljala vojska i uprava, dok je rješavnje krupnih društvenih pitanja, kulturno-prosvjetnih, socijalnih i svih drugih, bilo prepušteno privatnoj inicijativi, uglavnom ustanovi vakufa.
Može se reći da je uloga vakufa naročito u ranijem osmanskom periodu bila u toj mjeri značajna da se razvitak gradova ne može odvojeno ni razmatrati od historijske uloge vakufa. Vakufski objekti raznih namjena, u kojima je bio koncentriran sav vjersko-prosvjetni, kulturni i privredni život muslimana, činili su urbane kosture svih gradova.

Dolaskom Osmanlija na područje zatečenih varoši ili na drugim mjestima razvijaju se gradovi osmanskog tipa (kasabe). Jedna od institucija koja je najviše doprinijela razvitku gradova je «vakuf». Osnivanje gradova u osvojenim dijelovima teritorije je bilo jedino rezultat državne politike, dok se vakufi javljaju kao izvršioci te politike uvjetovani javnim potrebama, najviše strategijskim i komunikacijskim. To je razumljivo jer je osmanska država morala biti aktivna u formiranju gradova, koji su predstavljali ne samo centre organa vlasti i kulturnog života već su i svojom zanatskom privredom predstavljali prave radionice za vojsku.
S’ obzirom da je u osmanskom periodu osnivanje kasaba započinjalo obično izgradnjom džamija, a u nekim slučajevima derviških tekija, sa stanovišta ko je bio graditelj najranijeg kulturnog objekta na određenom lokalitetu, koje će postati kasaba, mogu se uočiti tri varijante: l.privatna-derviška, 2. vladarska (državna) i 3. privatna (feudalna).

1. Značajni doprinos u širenju islama u osmanskom periodu dali su derviški redovi. Oni su išli u sastavu vojske i podizali svoje tekije (zavije). Tekije su privremeno bile u funkciji prometa i svratišta. Činjenica je da su derviši i u našim krajevima odigrali značajnu ulogu u prvobitnom širenju islama i osnivanju nekih naselja podizanjem svojih tekija. Ta komponenta naročito je bila vidljiva u istočnoj Rumeliji (Bugarska i Grčka) i Makedoniji gdje su Osmani bili doselili značajan dio svog stanovništva. U tek osvojenim tim krajevima derviši su početkom XV stoljeća na pogodnim putnim punktovima kao svratišta osnivali svoje tekije. Derviši su svoje zavije osnivali po vlastitom nahođenju, a kasnije su od sultana dobijali određenu zemlju za njihovo izdržavanje koju su zavještali za zavije i osnivali tako svoje vakufe. Kao primjer da je derviška komponenta bila vidljiva i u našim krajevima govore i činjenice.

Jake pretpostavke govore da je i Sarajevo imalo takav početak. U prilog tome govore i dva derviška nišana iz 1462. g., a iz te godine datira i prva vakufnama Ishak-bega Ishakovića, zapovjednika Bosanskog krajišta. Ti nišani Ajni-dede i Šemsi-dede su prvobitno stajali uz malu džamiju sa drvenom munarom kod današnjeg Higijenskog zavoda. Uklanjanjem džamije nišani su preneseni u harem Ali-pašine džamije gdje i sada stoje. Datum njihove smrti govori da su oni živjeli prije nego je Ishak-beg sačinio prvu vakufnamu i da su vjerovatno bili osnivači prve zavije.

Drugi primjer koji ide u prilog ovoj varijanti jeste osnivanje prvobitne zavije u Rogatici koja je nazvana Čelebi-pazar. Zaviju je osnovao derviš po imenu Muslihudin. Zemljište za tu zaviju mu je poklonio zaim tog područja Mehmed Čelebija, sin Ishak-bega Ishakovića. Očito da su Mehmed Čelebija kao i njegov otac protežirali derviše, kojima su i sami pripadali.

Treći primjer je Visoko gdje je Bosanski sandžak-beg Ajas-beg tu prije 1489. g osnovao tekiju kao prvi muslimanski kulturni objekat.
Iako značajna ova derviška komponenta je bila skromna, slabašna i kratkotrajna jer tamo gdje je i postojala dolazilaje ubrzo u sjenu službene islamske linije, jer kratko iza tekija su podizani drugi znatno vredniji i značajniji vakufski objekti, džamije, mesdžidi i dr.

2. Druga varijanta u formiranju gradskih naselja a time i osnivanju prvobitnih vakufa sastojala se u činjenici da su na raznim punktovima gdje su oformljivane kasabe kao prve značajne vakufske građevine podizane tzv. “carske džamije”, koje su faktički bile državne.

Tako je od sedamdesetih godina XV stoljeća do sedamdesetih godina šesnaestog stoljeća, tj. od vladavine Mehmeda II do kraja vladavine Sulejmana II, bilo u Bosni podignuto 25 carskih džamija kojima su bili određeni temelji slijedećih kasaba: Sarajevo i Zvornik prije 1481.g., Foča, Rogatica, Višegrad, Srebrenica, Travnik, Prusac, Prozor i Nevesinje prije 1512.g., Knežina, Doboj, Stolac prije 1520.g., Jajce, Banja Luka, Donja Tuzla, Bijeljina, Gradiška, Kamengrad, Obarci, Glamoč, Dobrun, Blagaj kod Mostara i Jezero kod Jajca prije 1566.g. Kasnije je na rijeci Uni današnji Kulen-Vakuf osnovan podizanjem džamije Ahmeta (1603.-1617.). U svim navedenim slučajevima radilo se o najranije podignutim džamijama, koje su predstavljale početak urbanog formiranja spomenutih kasaba. Ima slučajeva gdje su u jednom mjestu bile podignute i po dvije carske džamije. Tako je u Zvorniku osim Fatihove džamije u predgrađu bila sagrađena i Sulejmanija džamija, koja je faktički predstavljala početak urbanog formiranja današnjeg Zvornika. U Rogatici je pored Bajazidove džamije bila podignuta i džamija Selima II 1573.g. Isto tako u jajcu je pored Sulejmanije džamije bio podignut i mesdžid na ime istog sultana. Da su navedene džamije bile faktički državne a ne sultanske ima više dokaza. One nisu imale svoje vakufe iz kojih bi se izdržavale, već su građene sultanskim naređenjima i službenici tih džamija su plaćani iz državnih para.
Nije pronađena niti jedna vakufnama koja bi se odnosila na carske džamije u Bosni i ni u jednoj vakufnami spomenutih sultana ne spominju se izgrađene carske džamije.

Za sarajevsku carsku džamiju se iz popisnih deftera vidi da su njeni službenici: imami, hatibi i mujezini bili timarlije dok su ostali troškovi: za osvjetljenje, prostirku i popravak isplaćivani iz državnih para. Kakav je bio postupak pri gradnji carskih džamija govori i sačuvani zapis Bajazidove džamije u Pruscu gdje u prijevodu stoji: “Po naređenju sultana Bajazida podigao je džamiju Skender-paša godine 893/1498., a obnovio kadija iz Akhisara godine 1010/1601.-2.” Iz ovog natpisa je očigledno da su lokalni funkcioneri podizali džamije po naređenju sultana jer je to bio jedan od političkih načina kako doći do zadatog cilja osvajanja i uvezivanja osmanlijskog državnog sistema. Sve se to uklapalo u šire interese osmanskog carstva jer su gradovi predstavljali osnovni oslonac tadašnje države. Tako kada se u određenim uvjetima na određenim punktovima nije našao lokalni feudalac da iz svojih sredstava osnivanjem vakufa pospješi razvoj kasaba, tu se miješala država i pospješivala razvoj tih područja.

3. Treću varijantu osnivanja kasaba odnosno vakufa u Bosni činili su lokalni feudalci. Osnivanje kasaba na ovaj način uvjetovale su razne potrebe kao što su sigurnost puteva i saobraćaja i sl. koje je utvrđivao nadležni kadija. U takvim slučajevima, vodeći se moralnim i ekonomskim razlozima, našli su se pojedini lokalni funkcioneri koji su obično služili na sultanovom dvoru u Istanbulu gdje bi kao imućni podizali ne samo džamije nego i čitave komplekse građevina u okviru svog vakufa, tako da su u veoma kratkom vremenskom periodu nicale kasabe sa svim nužnim objektima samo jednog osnivača. Imamo nekoliko primjera ovakvog načina osnivanja kasaba a time i prvih značajnih vakufa u Bosni.

Na ovaj način je osnovan današnji Mrkonjić-Grad odnosno Varcar-Vakuf. Osnovao ga je hadži Mustafa-aga, sin Mehmed ¬bega, rodom iz istog kraja, koji je krajem XVI stoljeća bio na carskom dvoru kao upravnik sultanovog harema. On je oko 1592. g. kako se vidi iz njegove vakufname, podigao niz građevina: džamiju, mekteb, karavan-saraj, han sa 20 soba, 24 dućana i ednu pekarsku peć čime je to mjesto dobilo status kasabe.

Na isti način je osnovana i kasaba Rudo na Limu, koju je osnovao Mustafa-beg Sokolović oko 1555.g. Tako je također osnovana i kasaba Glasinac kod Sokoca. Osnovao ju je neki lokalni funkcioner hadži Ibrahim-aga, 1589.g., koji je u okviru svog vakufa podigao: džamiju, karavan-saraj, mekteb i izvjestan broj dućana. Na identičan način osnovano je i niz drugih kasaba i značajnih vakufa u Bosni. Ova treća varijanta je najznačajnija u nastanku vakufa jer su na ovaj način nastali najznačajniji i najznamenitiji vakufi u Bosni.
Iz naprijed navedenog je očigledno da su prvi vakufi u Bosni nastali kao jedan od najefikasnijih načina uspostavljanja teritorijalne cjelovitosti osmanske države na području Bosne.

To je bio jedini mogući način da se u nekadašnjim varošima Bosne i drugim mjestima koje su Osmanlije zauzele u Bosni osnuju ekonomski jake kasabe odnosno gradovi koji su služili osmanskoj državi, da se čvrsto instaliraju u Bosni koja je imala veoma značajnu ulogu u čuvanju osmanskog carstva od sjevernih susjeda. Osnivanje vakufa je između ostalog imalo i značajnu ulogu u islamizaciji stanovništva, jer je vakuf islamska institucija zasnovana na propisima Šerijata. Njihovim osnivanjem građeni su vjerski objekti džamije, jedan od osnovnih simbola osmanlijske države.

Analizirajući tok nastanka vakufa u BiH može se uočiti da oni svoj pravi procvat doživljavaju u prvoj polovini XV i XVI stoljeća kada se pojavljuju i najznamenitiji vakifi kao što su: Ishak-beg Ishaković, Gazi Husrev-beg, Rustem-paša Opuković, Mehmed-paša Sokolović, Ferhad-beg Sokolović i dr. Uprkos svim nedaćama i presijama koje su vršene na vakufskoj imovini, pojedini vakufi ovih najznamenitijih dobrotvora su i danas sačuvani i služe svojoj svrsi.