Iz filma “Vrijeme tuge i ponosa”, o obnovi pet bijeljinskih džamija 2002-2014…
Džamije podižu i održavaju oni koji vjeruju u Allaha i Sudnji dan. Tamo gdje ima džamija, tu ima i muslimana. Džamije se stoljećima podižu i grade radi Allaha i afirmacije Njegove časne vjere dini-islama. Kao Allahu najdraža mjesta koja predstavljaju centralno mjesto okupljanja zajednice muslimana, džemata, i njegovog svakovrsnog uzdizanja, džamije predstavljaju nezaobilaznu sastavnicu života svakog praktičnog vjernika muslimana.
Na kulturno-civilizacijskom planu, podizanje džamije predstavlja uspostavljanje fokusne tačke identiteta muslimanskog naselja ili zajednice muslimana o nekom naselju, bez obzira da li se radi o ruralnoj ili urbanoj sredini. O važnosti podizanja džamija kao centralnih ustanova muslimanskog društva najbolje govori postupak Muhammeda, s.a.v.s., koji je, neposredno nakon Hidžre (preseljenja) iz Mekke, sagradio džamiju u mjestu Kuba nedaleko od Medine, a po dolasku u samu Medinu učinio je isto.
Izgradnjom džamija postiže se dvostruka korist: na ovome i budućem svijetu. Otuda Muhammed, s.a.v.s., kaže: “Allahu su džamije najdraža mjesta.” Podsticaj podizanju džamija nalazimo u hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: “Ko sagradi džamiju, želeći time postići samo Allahovo zadovoljstvo, Allah će mu sagraditi sličnu u Džennetu.” U drugoj predaji, Poslanik, s.a.v.s. ukazuje na to da će Uzvišeni Allah podići u Džennetu kuću čovjeku koji sagradi džamiju, makar toliko malenu koliko je čapljino gnijezdo. Poslanik, s.a.v.s ukazuje na to da se veličina djela mjeri prema namjeri, tako da onaj ko učestvuje u izgradnji džamije makar sa jednom ciglom, iskreno u ime Uzvišenog Allaha i zarad Njegovog zadovoljstva, može se nadati izuzetnoj nagradi na Budućem svijetu.
Tri dana rušena je Sultan Sulejmanova Atik džamija. Kontrolirano, zbog okolnih važnih objekata. Rušiteljima je ova džamija bila smetnja, uprkos činjenici da je kao duhovna vertikala jednog naroda preživjela burna stoljeća historije ovih krajeva. Zbog historijskog značaja, Atik džamija 1950. godine proglašena je spomenikom pod zaštitom države, kao tada jedina džamija u BiH čija munara je imala dva šerefeta. Pod zaštitom države bili su nišani pored Salihbegović džamije, te turbe Sadik-age bimbaše, sagrađeno 1271. h.g. (1854/55), a 60-ih godina prošloga stoljeća premješteno pored Atik džamije.
O ovoj džamiji rah. hafiz Abdulah Budimlija, rodom Fočak, a dugogodišnji bijeljinski imam, hatib i glavni imam, u knjizi “Moja sjećanja” je zapisao:
“S obzirom da je Atik džamija bila glavna džamija u gradu Bijeljini, austrougarski car Franjo Josip poklonio je toj džamiji dva ćilima, koja su pokrivala cijelu džamiju, kao što je poklonio i Aladža džamiji u Foči, koji je bio težak oko 300 kg i od jednog komada. U Atik džamiji bilo je još vrijednih ćilima i sedžada. Po pričanju mog predhodnika, imama Atik džamije rahmetli Hajdar ef. Tešnjakovića, da je fabrika ćilima iz Sarajeva nudila da zastre cijelu džamiju u zamjenu za jednu sedžadu, koja je imala veliku vrijednost. U džamiji su bila dva veća sanduka, u jednom su bilo pohranjeni stari kitabi i rukopisi, među kojima je bio jedan rukopis Kur'ana od prije 400 godina, velike vrijednosti. Sve je to bilo pod ključem, a u drugom sanduku su bili pohranjeni kamenčići, koji su se nosili na Drinu prilikom učenja kišnih dova. Bilo je i jedno sanduče, koje je stajalo na mimberu, u kojima su stajali džuzovi Kur'ana iz kojih se učila mukabela, koje je uvakufio rahmetli hađži Alibeg Zulfikarpašić iz Foče, a živio u Istanbulu.”
Na žalost, nijedna dragocijenost iz Atik džamije nije sačuvana. Rušitelji su sve ostatke nakon svog svog nečasnog djela prevezli na još uvijek nepoznatu lokaciju. Osim od običnih ljudi, do danas ne čusmo riječi kajanja ili izvinjenja od zvaničnika naroda sa kojim dijelimo ove prostore.
Najstariju bijeljinsku džamiju sultan Sulejman Prvi Veličanstveni, poznat i kao Zakonodavac, sagradio je polovinom šesnaestog stoljeća, a u njoj su imami postavljani sultanskim beratom. Tridesetak godina nakon dovršetka njene izgradnje, Bijeljina je 1580. proglašena kasabom. U turskim izvorima ova kasaba se 1634. pominje kao razvijeno naselje i sjedište kadiluka.
Na svom proputovanju kroz ove krajeve, 1664. godine, osmanski putopisac Evlija Čelebija ostavio je zapis o naprednoj kasabi Bilina: “To je također vojvodaluk i pašino domeno (hass) na teritoriju zvorničkog sandžaka. Ugledan je i častan kadiluk u rangu kadiluka od 150 akči. Ima spahijskog ćehaju i janjičarskog serdara. Ta se kasaba nalazi u vrlo plodnom i žitorodnom velikom polju koje obiluje travom i vodom. Ona ima pet mahala, sa pet stotina kuća lijepih, daskom pokrivenih, prizemnih i na sprat. U svakoj kući ima živa voda. Po baščama na hiljade divnih ptičijih melodija osvježavaju ljudsku dušu i okrjepljuju čovječije zdravlje. Od svih boljih kuća ističe se veliki odžak Alipaše Čengića (Čengi zade), koji je pokriven kao rubin crvenim crijepom (ćeramidom). To je dvorac sa divanhanama i hodnicima, sobama, kuhinjom na spratu i u prizemlju, tako da mu u svoj Bosni nema ravna. U blizini tog saraja nalazi se jedan gaj u kome se ogromna stabla uzdižu do neba. U debelom hladu svakog stabla može da se napase hiljadu ovaca. Tlo mu je tako bogato zelenilom i cvijećem, kao da je zemlja obložena zelenom kadifom. Klima je prijatna i tu ima svakovrsnog voća koje je na glasu.”
U kasnijim stoljećima svih pet bijeljinskih mahala dobilo je i svojih pet džamija. Historija je uspjela zabilježiti njihove vakife i hanedane, pa ih i mi spominjemo.
Ugledni bijeljinski trgovac Ahmed-aga Krpić, porijeklom iz Hercegovine, krajem 18. stoljeća izgradio je u bijeljinskoj Hambar mahali džamiju za čije izdržavanje je uvakufio više dućana u Janjica čaršiji. Za vrijeme austrougarske vladavine, u blizini ove džamije izgrađena je prva bolnica u Bijeljini. Nije poznato da je ikad sačuvan tarih Krpića džamije. Kao dotrajala, 1909. godine je porušena, a već sljedeće godine na istom mjestu izgrađena je nova džamija koja, kao i sve ostale, nije preživjela rušenje 1993. godine.
Mehmed Salih Vedžihi paša, dotadašnji beogradski muhafiz, imenovan je za bosanskog valiju juna 1835. godine i na tom položaju, u burnim danima bosanske historije, ostao je do oktobra 1840. Pored džamije u Bužimu, u bijeljinskoj čaršiji Janjica 1255. h.g. (1839/40) sagradio je prostranu džamiju koja je imala najveći vakuf, brojne dućane i obradivo zemljište, te 35 dunuma zemljišta u samom centru grada, računajući i mezarje oko džamije.
Odmah nakon Drugog svjetskog rata, vakuf u centru grada je oduzet i na tom prostoru izgrađeni su zelena pijaca, zanatski centar, stambeni blokovi. Zbog “urbanizacije” grada, Janica džamija je 1963. godine izmještena u mahalu Pašine bašče, gdje je izgrađen skromni mesdžid. Do rušenja, marta 1993. godine, u njemu su čuvane vrijedne levhe i tarih Vedžihijeve džamije.
Salihbegovića džamiju u mahali Dragić-Selimovići izgradili su 1292. h.g. (1875/76) nasljednici hadži Ahmed-bega Salihbegovića, a po njegovoj volji.
Na kamenoj ploči iznad ulaznih vrata ove džamije pisalo je običnim neshom: “Dobrotvor koji želi džennet i Božiju nagradu, bijeljinski hanedan Salihbegović Ahmed-beg. Godina 1292. Pisao Vasfi.”
Pored džamije, na lijepo klesanom uzglavnom Ahmed-begovom nišanu sa turbanom, lijepim neshi pismom isklesano je: “Allah je vječan. Vlasnik trajnih dobrih djela, bijeljinski hanedan Salihbegović hadži Ahmed-beg. U ime Allaha, za njegovu dušu prouči Fatihu. Godina 1288.” (1871)
Najmlađa bijeljinska džamija izgrađena je 1905. godine u mahali Dašnica. Vakifi ove džamije bili su Mehmed-beg i Ali-beg Preljubović, potomci čuvene srednjovjekovne bosanske vlastele. Oni su uvakufili plac i uzeli najvećeg učešća u izgradnji. Dašnica džamija nije imala nikakvog vakufa, a izdržavale su je njene džematlije. Kao dotrajala, 1979. godine je porušena, a na njenom mjestu izgrađena je nova džamija sa betonskom kupolom prekrivenom bakrom i munarom visokom 39 metara.
Ni “Ljepotica”, kako su je Bijeljinci zvali, nije preživjela rušenje u martu 1993. iako se pamti da su brojni semberski Srbi dali prilog za njenu izgradnju 1979. godine, baš kao što se pamti da je u drugoj polovini 19. stoljeća Hanumica Osmanbegović dala plac za izgradnju pravoslavne crkve u Bijeljini. Mi bilježimo da su nakon 2002. godine projekat obnove pet bijeljinskih džamija finansijski podržali mnogi od naših komšija. Vjerujemo da će doći vrijeme kada će se njihov čin mjeriti kao dobro djelo, a ne kao grijeh. A Allah najbolje zna.