Biti musliman u srcu, ili samo na jeziku

Ramazansko vrijeme je, zaista, drugačije i treba mu se samo otvoriti i bez straha ga prihvatiti. U ovom broju Preporoda nalazi se više tekstova koji govore o različitim aspektima posta i vrijednosti ramazana. Čini mi se korisnim ovom prilikom ukazati na potrebu individualnog sagledavanja sebe u ramazanu, odnosno istaknuti da se ramazan čini pogodnim za vlastito samopropitivanje i analiziranje kakvoće svoje vjere. U ibadetu posta jače i oštrije se može sagledavati ono što je u našem srcu, čemu ono teži, čemu se nada, čemu se raduje, šta ga čini tužnim ili razdražljivim. To što osjetimo u srcu, to je naša vjera; to smo, ustvari, mi, a ne ono kakvim se drugima prikazujemo.
To što mi kažemo da smo muslimani jeste lijepo i to je ispravan i nužan put prema postizanju punine vjere, ali verbalni iskaz, uz puko prihvatanje i mehaničko izvršavanje islamskih obaveza, nije dovoljan i sve to nije samo sebi svrha. Izgovarajući kelime-i šehadet ulazi se u islam, a svi ostali obredi (zekat, hadž, post) u funkciji su izgradnje što potpunijeg insana koji u svojoj nutrini postiže mir, harmoniju i zadovoljstvo Allahovom odredbom i životom.
Zato neki autori naglašavaju da je vjerovanje (iman) stanje srca, odnosno stanje stalne prisutnosti svijesti o Allahu, dž.š. Kur’an navodi primjer arapskih beduina koji su primili islam, ali su još uvijek ostali površni ili formalni muslimani, jer vjera (iman) nije ovladala njihovim srcima. Očito da bi vjera ušla u srca potrebno je izvjesno vrijeme. „Neki beduini govore: ‘Mi vjerujemo!’ Reci: ‘Vi ne vjerujete, ali recite ‘Mi se pokoravamo!’ jer u srca vaša prava vjera još nije ušla. A ako Allaha i Njegova Poslanika budete slušali, On vam nimalo neće umanjiti nagradu za djela vaša. Allah, uistinu, prašta i samilostan je.“ (El-Hudžurat, 14)
Ulazak vjere u srce osigurava duhovnu stabilnost i kontinuitet, u suprotnom oscilacije su realne, pa i povratak u nevjerstvo. Verbalno iskazivanje vjere i pozivanje na vlastito muslimanstvo može biti prazno i prevarantsko. Kur’an ističe: „O Poslaniče, neka te ne zabrinjava to što brzo nevjerovanje ispoljavaju oni koji ustima svojim govore: ‘Vjerujemo!’, a srcem ne vjeruju.“ (El-Maide, 41)
Štaviše, iz kur’anskog teksta razumijevamo da je srce mjesto rasta vjere i slikovito se ističe da Allah, dž.š., usađuje vjeru u ljudska srca, a za vjernike se kaže: „Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio.“ (El-Mudžadela, 22) Da je srce središte vjerovanja, a ne jezik, potvrđuje i ajet: „ali Allah je nekima od vas pravo vjerovanje omilio, i u srcima vašim ga lijepim prikazao, a nezahvalnost i neposlušnost vam omrazio. Takvi su na Pravom putu.“ (El-Hudžurat, 7) Zatvorenost srca uzrokuje nevjerovanje i umanjuje sposobnost shvatanja, „srca njihova su zapečaćena, pa oni ne shvaćaju!“ (Et-Tevba, 87)
Dakako, nije teško konstatirati da je mnogo muslimana na jeziku, međutim neprimjerena djela njihovo vjerovanje demantiraju, odnosno pokazuju da vjera (iman) nije ušla ili, pak, dovoljno ovladala njihovim srcima. Stanje Ummeta općenito, pa i pojedinačno muslimanskih društava i država jasno pokazuje da duh islama i ciljevi Šerijata ne vladaju muslimanskim društvima, a da formalne proklamacije i proglašavanje određenih društava i država islamskim ili islamskim republikama još uvijek predstavljaju formu kojoj nedostaje suština.
Zato je ramazan izuzetno vrijeme, a post povod i snažan podsticaj da se na pojedinačnoj ravni svako od nas zagleda u svoje srce, stavi ga pod lupu i vidi šta se u njemu sve nalazi. Zumirajući stanje srca, vjerujem da ćemo se zapitati, svako ponaosob, kakvi smo muslimani i šta je nama islam: sredstvo ili cilj, oruđe do ostvarenja interesa ili mjera prema kojoj svakodnevno podešavamo vlastiti život? Čudimo li se tome što svaki dan vidimo ljude kako odlaze u džamiju, uključujući i sebe, namaz klanjaju, dovu čine, obraćaju se Bogu, a nakon izlaska tako su oštro suprotstavljeni jedni drugima, u saffu stoje jedan do drugoga, a po izlasku iz džamije tako strasno ogovaraju jedni druge. Može li se razumjeti, a tek čime pravdati, tako brza i radikalna transformacija, svaki dan po nekoliko puta? U pola sata od skrušenog obraćanja i stajanja pred Bogom do svađe i ogovaranja. Zašto je to tako i kakvi smo to muslimani? Ustvari, znamo li mi sami sebe, znamo li ko smo i kakvi želimo biti? Ili je još interesantnije pitati se zašto nakon četrdeset ili pedeset godina ibadeta djela ne pokazuju da je srce ispunjeno vjerom? Zar to nije vrijedno permanentnog čuđenja i propitivanja?!
Naravno, ovo su neka od mogućih pitanja o kojima bismo mogli i trebali posebno u ramazanu razmišljati i, makar za sebe, tražiti na njih odgovore. Jer ako prihvatamo da je vjerovanje svijest i spoznaja srca, koje dalje oblikuje govor i djela, kako se navodi u hadisima Muhammeda, a.s., pokušajmo iskoristiti blagodat ramazana i posta kako bismo spoznali ko smo i šta se nalazi u našem srcu što nam oblikuje ponašanje i djela. Ako nismo zadovoljni svojim ponašanjem i djelima, razloge treba tražiti u srcu. U sufijskoj tradiciji često se navodi mudrost: Ko upozna sebe (nefs) upoznao je i svoga Gospodara (Rabb).
Siguran sam da bi ta spoznaja riješila mnoge naše lične teškoće i znatno popravila stanje u društvu. Ipak, prioritet je krenuti od sebe.