Dan kada je srušena banjalučka Ferhadija

Dan kada je srušena banjalučka Ferhadija

Ferhat-pašina, poznata Ferhadija džamija bila je centralni objekat u Banjoj Luci. Zgrada je odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Izgrađena je 1579. godine u klasičnom osmanlijskom stilu i predstavlja jedno od najuspješnijih ostvarenja bosanske arhitekture XVI stoljeća.

S ponosom je stajala 414 godina i krasila svojom ljepotom Banjaluku. Stajala je odmjeno ljepotica među ljepoticama, najsjajniji rubin među draguljima. Plijenila je svojim izgledom prolaznike grada. Kada bi imala dušu sigurno bi progovorila: „Bijah u najljepšem gradu i tu ostadoh. Gledah lijepe bosanske behare kako na povjetarcu moga ezana svaku kuću i mahalu ispuniše miomirisom njegovog bereketa što s ponosom učiše mujezini 414 godina. A onda nekom zasmetah!?? Porušiše me u ranim jutarnjim satima 7. maja 1993.godine. Srpski agresor me minira…“

Ferhadija je bila jedna od 16 džamija srušenih u Banjaluci tokom agresije na RBiH od 1992. do 1995. godine. Dan rušenja Ferhadije – 7. maj je u Bosni i Hercegovini proglašen kao zvanični Dan džamija. U agresiji na Bosnu i Hercegovinu potpuno  je porušeno 614 džamija, 614 Allahovih kuća (534 od strane srpskog agresora, a 80 od hrvatskog agresora), dok ih je oštećeno 307 (249 od srpskog agresora, a 58 od hrvatskog agresora), što čini 80,5% od ukupnog broja 1144 džamije, koliko ih je bilo prije agresije.

Pored toga je od ukupno 557 mesdžida, Allahovih mesdžida, potpuno porušeno 218 (od srpskog agresora 175, a od hrvatskog agresora 43), dok je oštećen 41 mesdžid (21 od srpskog agresora, a 20 od hrvatskog agresora). Monstrumi se nisu samo na tome zaustavili, već su i potpuno uništili, sravnili i do temelja porušili 32 mekteba, još su 18 potpuno oštetili, 4 potpuno uništene i 5 oštećenih tekija, 37 potpuno uništenih i 7 oštećenih turbeta, te 405 uništenih i 149 oštećenih drugih vakufskih objekata, što znači da je ukupno potpuno uništeno 1337, a oštećeno 527 objekata. Samo znanjem ovih podataka možemo spriječiti da se zlo ne ponovi, jer narod koji ne zna šta mu se desilo u bliskoj prošlosti, ima nažalost velikih izgleda za nestanak u bliskoj budućnosti, jer kada nestane tragova materijalne i duhovne kulture, blizu je i biološki nestanak jednoga naroda.

Kur’anski naziv za džamiju je mesdžid, što znači: mjesto gdje se čini sedžda. Riječ MESDŽID je nastalo od korijena sedžede, što znači (u)činiti sedždu, pa je mesdžid, u osnovi, mjesto gdje se čini sedžda.

Sedžda je izraz najviše pokornosti i poniznosti pred Uzvišenim Allahom, s.w.t.a., riječ mesdžid se u časnom  Kur’anu spominje 22 puta, a u množini je spomenut 6 puta. Kod nas u Bosni i Hercegovini se kroz tradiciju koristi riječ džamija. Koja je također arapskog porijekla, nastala je od korijena džeme’a, što znači: sastaviti, spojiti, skupiti, (po)staviti zajedno itd. U arapskom jeziku džamija se kaže el-džami’, a u bosanskom jeziku se radi lakšeg izgovora koristi riječ džamija. Od istog korijena je nastala i riječ džemat (ar. džema’atun), u značenju: skup, zajednica, grupa, okupljenost. Možemo slobodno reći da su džamije, dakle, mjesta gdje se muslimani okupljaju radi obavljanja ibadeta, Allahu, t.w.t.a., radi zajedničkog namaza, edukacije i drugih vjerskih manifestacija. Allah, s.w.t.a., kaže: “Džamije su radi Allaha, i ne molite se, pored Allaha, nikome!” (Suretu-l-Džin: 18)

Allahu, s.w.t.a., pripadaju džamije i one su Njemu Uzvišenom najdraža mjesta na zemlji. Allah, t.w.t.a., od svih mjesta najviše voli džamije, zato što se tu Njemu, t.w.t.a., ibadet čini, a i vjernici, mu’mini, najviše vole džamije zato što vjernik najviše voli ono što najviše njegov Gospodar voli. Za vrijeme rata, u toku agresije, haman smo se bolje odnosili prema našim džamijama, haman smo ih bolje branili, više se za njih borili, više ih posjećivali i više im pažnje posvećivali nego što to danas činimo. Allah, dž.š., od svih mjesta najviše voli džamije, a šta mi volimo? Da li mi najviše volimo Allahove kuće!? Ili Allah voli jedno a mi drugo!? Kako možemo da znamo da li su i nama džamije najdraža mjesta? Vrlo lahko. Dovoljno je samo da pogledamo naše džamije i odmah ćemo znati odgovor. Ako su džamije za vrijeme namaza pune, a čaršije prazne onda je to znak naše ljubavi, prema Allahovim kućama. Međutim, ako su nam čaršije pune dok se namaz klanja, a džamije prazne onda je to valjda znak koliko držimo do džamije i kolika je naša ljubav prema Allahovim kućama. Ako Allah najviše voli džamije i mi bi ih trebali isto tako najviše voljeti. Jedan od sedmerice ljudi koji će ući pod Allahov hlad na Sudnjem danu kada drugog hlada neće biti je «čovjek čije srce je vezano uz džamiju». Čovjek koji je volio Allaha, s.w.t.a., koji je volio svoju džamiju, čovjek koji je čuvao svoju džamiju, koji je čuvao džemat. Za takvog neće biti bojazi na Sudnjem danu i takav uistinu neće tugovati.

Zabilježena je u narodu predaja koja se veže za najmoćnijeg od osmanlijskih sultana Sulejmana da je naumio sagraditi najveću i najljepšu džamiju, kakva dolikuje njegovom imenu, prelijepu Sulejmaniju džamiju u Carigradu. Sakupio je najbolje graditelje iz čitavoga carstva kako bi sagradili lijepu džamiju i kako bi se približio Allahu, dž.š., jer je čuo za hadis od Resulullaha, s.a.w.s., koji je rekao: “Ko sagradi, u ime Allaha, džamiju, pa makar bila koliko gnijezdo ptice, pa čak i manja, Allah će mu sagraditi kuću u Džennetu” , htio je veliki Sultan, i želio da ima nagradu kod Allah, dž.š., za gradnju džamije i htio je i želio da ima takvu u Džennetu. Ali je još neko htio da ima nagradu za izgradnju Allahove, dž.š., kuće, za izgradnju džamije… Kada je džamija bila gotova, sanja Sultan te noći kako od svoga hajrata ima samo polovicu sevaba. „Kako to?“, pitao se veliki Sultan, „A ja sam je sam izgradio!“

Čim je sabah osvanuo naredi je veliki Sultan da se sazovu veziri, šejhovi i derviši kako bi se s njima posavjetovao. Kada je ispričao svoj san, rekoše da u gradnji džamije ima još neko udjela. Poslao je Sultan svoje ljude da se raspitaju je li ko imao udjela u izgradnji džamije, mimo njegovog znanja, budući da je htio samo on da izgradi džamiju. Tako dovedoše pred Sultana skromnu staricu koja je živjela od toga što joj ljudi udjele.

– Što ste mi doveli ovu staricu? – Sultan upita.

– Kaže da je jednoga dana, kada je vidjela da se gradi džamija, dva-tri grumena kreča ubacila.

Odmah je veliki Sultan naredio da mu se donesu tri kese dukata. Kada mu donesoše, Sultan priđe sirotici, pruži joj tri kese dukata i reče:

– Uzmi ovo, od danas više nemaš potrebu da prosiš. Ovo će biti i više nego dovoljno da otkupim ona dva-tri grumena krača što si dala za džamiju.

– Veliki Sultanu, reče sirota starica, neka ti Allah podari svaki hajr i još više dukata, ali Vallahi i Billahi znaj da nema tih dukata za koje bih ja prodala svoj hajrat. Zar ti ne znaš da Allah nagrađuje prema nijjetu i uloženom trudu. Svi se mi moramo truditi za rad na Allahovom putu. Ja sam dala koliko sam imala i koliko sam mogla, a i ti si dao koliko si mogao. Zato smo dobili istu nagradu kod našeg Gospodara, Uzvišenog Allah, dž.š.

Allahov Poslanik -’alejhi-sselam- je rekao: “Ko sagradi džamiju radi Allaha (postizanja Njegovog zadovoljstva), Allah će njemu sagraditi kuću u Džennetu.” (Prenose El-Buhari, Muslim, Et-Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed) U nekim verzijama ovog hadisa pojašnjava se, da se nagrada dobija i za džamiju koja nije velikih razmjera, kao što se dobija i nagrada za učešće u izgradnji Allahove, s.w.t.a., kuće pa makar to bila i jedna marka, pa se kaže: “Ko sagradi, u ime Allaha, džamiju, pa makar bila koliko gnijezdo ptice, pa čak i manja, Allah će mu sagraditi kuću u Džennetu” (Ibn Madže), ili: “Ko sagradi, u ime Allaha, džamiju, pa makar bila koliko mjesto gdje ptica polaže svoja jaja, Allah će mu sagraditi kuću u Džennetu.” (Ahmed)

Džamije smo naslijedili od svojih dobrih predaka valjda sa nekim razlogom, valjda nam ih je Allah, s.w.t.a., podario na čuvanje iz nekog razloga. Da vidi kako ćemo se mi odnositi prema njima, hoćemo li ih čuvati, hoćemo li ih graditi i obnavljati, hoćemo li ih posjećivati, ili će one zjapiti prazne!? Sa svakom porušenom džamijom je porušen i dio nas, gdje nema džamije nestaje i nas polahko. Zato neka nikada ne zaboravimo 7. maj 1993. godine, Dan džamija, dan kada je porušena Ferhadija, džamija u Banjoj Luci.

Ne dozvolimo da nam džamije ponovo budu samo kulturno-historijski spomenici! Čuvajmo naše džamije, jer ako ih ne budemo čuvali, zločinci će ih ponovo rušiti!

Amar Bedaković