Piše: Jusuf Trbić…
Svečano otvaranje džamije sultana Sulejmana, Atik džamije u Bijeljini, bilo je nezaboravan i izuzetno važan događaj, po mnogo čemu. I po tome što su Bošnjaci tim činom pokazali, definitivno, da su se vratili, da obnavljaju svoje živote i svoju prošlost, da se ne predaju, da su u stanju da se uzdignu iz pepela i mržnje i da, obnavljajući uništeno, obnavljaju svoje postojanje, svoju državu, svoje vjerovanje u budućnost. Ali i po tome što su ovim činom poslali nedvosmislenu poruku da se vrijedi boriti za zajednički život i zajedničku budućnost, da ima nade za sve i da sile mraka polako nestaju s pozornice. Bila je to suština izlaganja svih govornika, a pogotovo najvažnijeg među njima, reis-ul-uleme Huseina efendije Kavazovića, koji se već iskazao sasvim novim pristupom vjeri i društvenim pitanjima, mudrošću i vizionarstvom, koje toliko nedostaju svim današnjim liderima u ovoj zemlji. U više navrata istakao je razdvojenost vjere i politike, kao i nužnost suživota različitih etničkih grupa u BiH, o čemu je 
posebno govorio ovom prilikom.
“Valja nam liječiti sve rane, valja nam zajedno živjeti na ovim prostorima,”, rekao je on. “Naravno, ne možemo zaboraviti ono što se desilo. Volio bih da naša djeca, koja sada odrastaju, koju sada odgajamo, da svu našu prošlost, koja nije laka, pogledaju iz budućnosti.Volio bih da se to dogodi među nama Bošnjacima, Srbima i Hrvatima. Volio bih da naša budućnost bude bolja od prošlosti.”
Volio bi, kako je rekao, “ da bosanske crkve, džamije i katedrale samo zub vremena može uništiti”, i izrazio želju da više nikad ne doživimo da “ jedni drugima vadimo temelje iz zemlje”.
Reis Kavazović je posebno ukazao na pozitivnu ulogu bijeljinskog gradonačelnika Miće Mićića, koji je, uz pravoslavnog sveštenika, sjedio na svečanoj bini, usred mnoštva ahmedija,što je bilo itekako primijećeno. Čuo sam da je odgodio svoj godišnji odmor ( a zaslužio ga je, itekako, nakon svih onih poplava i belaja), da bi prisustvovao ovom činu. Istaknuta je i njegova pomoć obnovi džamije, a reis je naglasio i njihovu zajedničku borbu na terenu za pomoć poplavljenom stanovništvu, bez obzira na vjeru naciju, pa je čak rekao kako se nada da njegova pohvala neće zasmetati Mići Mićiću kod “njegovih”. Sam Mićić je rekao da je ponosan što prisustvuje ovom činu, da se nada da će se i u svim drugim gradovima obnoviti svi porušeni hramovi, a da će Bijeljijna u tome biti primjer drugima.
Toga dana, kad je džamija svečano otvorena, u Bijeljini nije zabilježen ni jedan jedini incident. Policija je čak objavila da je privela jednog mladića koji je nosio majicu s likom Ratka Mladića. Glavni trg i okolne ulice su bile zatvorene za saobraćaj, goste niko nije ni poprijeko pogledao.Gledao sam žene kako klanjaju na travi, na pješačkom ostrvcu nasred trga, na travi, ljudi su šetali gradom, kupovali, pozdravljali se, i nama, koji nismo navikli na takve prizore, a pogotovo onima koji su došli iz Banje Luke, Trebinja, Foče, Višegrada…sve je to izgledalo skoro nadrealno.
Zbog toga će bijeljinski događaj ostati svojevrsni kamen-međaš u međuvjerskim i međuetničkim odnosima u ovom dijelu BiH, pokazatelj da se može i drugačije, i bolje.
Jedinu sjenku, istina sasvim malu, bacilli su ( a ko bi drugi) Dodikovi trabanti iz Gradskog odbora SNSD-a, na čelu s Miroslavom Milovanovićem, bivšim propalim ministrom i sadašnjim savjetnikom premijerke i šefom bijeljinskih SNSD-ovaca. U nedostatku ikakvog suvislog argumenta, oni su kritikovali bijeljinskog gradonačelnika što je nastupio na ovoj svečanosti na kojoj, eto, nije bilo zastave RS-a, a bila je zastava BiH. Zaboravili su, pri tome, da džamija pripada Islamskoj zajednici BiH, a ne RS-a, da ona spada u kulturno blago države, da je njen prostor eksteritorijalan u odnosu na lokalnu zajednicu, a da je pravilo svuda u svijetu na ovakvim svečanostima da se obavezno istakne državna zastava, a ostalima kako bude. Ako su tako principijelni, zašto nisu nikad zamjerili ni jednoj crkvi u Semberiji što u svom dvorištu ima entitetsku (često ratnu zastavu), a nema državnu, što državne zastave nema nigdje, pa čak ni na sjedištvu SNSD-a u Bijeljini, što su izbrisani svi državni simboli, što je BiH protjerana iz svakog kutka javnog prostora, pogotovo tamo gdje oni odlučuju? Da li bi zamjerili, recimo, što je u dvorištu neke džamije u Sandžaku, u Srbiji, istaknuta državna, a nije sandžačka zastava? Što je u dvorištu crkve u Hrvatskoj istaknuta srpska, a nije zastava države Hrvatske? Imaju li oni ikakve kriterije kad su zastave i simboli u pitanju?
Opasnije od toga jeste ponovono obrušavanje na navodnu “probosansku politiku” koju vodi opozicija, što je posebno naglasio Miroslav Milovanović. Šta to znači? Kakvu to politiku treba da vode političke stranke? Antidržavnu? Ako je tako, pozivam Valentina Incka da hitno zabrani rad SNSD-a, jer vođenje antidržavne politike, kao izborne, nigdje u svijetu nije dozvoljeno, i svuda je to krivično djelo. I šta uopšte znači probosanska politika u Bosni, prosrbijanska u Srbiji, prohrvatska u Hrvatskoj ili proamerička u Americi? Smije li ijedna stranka, u bilo kojoj državi, izaći javno s tezom da osuđuje prodržavnu, a afirmiše antidržavnu politiku i na njoj gradi svoj aktivizam? Takve gluposti nema nigdje, niti je može biti. Samo u Dodikovoj guberniji.
Može se, naravno, postavljati pitanje kakvu ko državu želi, kako uređenu, ali da politička stranka, i to jedna od najvećih, javno zagovara mržnju prema sopstvenoj zemlji i njeno uništenje, da na tome gradi svoj izborni program, da najavljuje kako će njen član Predsjedništva države, sve primajući platu i brojne privilegije od te države, imati zadatak da ruši tu istu državu – to je moguće samo kod nas. Samo ovdje, u sistemu zasnovanom na ludilu, mogu vladati ludaci, i još nam to ludilo, u kojem itekako ima sistema, predstavljati kao politički program. Na žalost.
Ali, da se vratimo džamiji. Sjećam se one noći u kojoj je stigla vijest da su porušene bijeljinske džamije. Svima, čak i onima koji nisu vjernici, stalo je srce. Da li je to moguće? Bio je to šok, i početak duge boli. Kad smo mislili na džamije kojih nema, a pogotovo na Bijelu, na Atik džamiju, čvrsto smo zatvarali oči, jer smo samo tako mogli da ih vidimo. Ali, nekako sam u srcu osjećao nadu da će sve to jednom doći na svoje. Napisao sam tad i pjesmu koju ste nedavno pročitali, na ovom mjestu, a i jednu drugu, pod nazivom “ Kad se vratiš”, posvećenu našim prognanim Bijeljincima. Pjesma se završava ovako.
Ali kad se vratiš i zaspiš najzad
U srušenoj svojoj kući
Ne spavaj dugo
Rano se probudi kad prva zora zadrhti
I čut ćeš srce zemlje kako čekićem bije
To svojoj dragoj majci
Bijelu džamiju
Ponovo gradi Sulejman
Ja sam taj zvuk čuo u mrklim noćima, on me uspavljivao, i znao sam da će jednom bijela munara nići, ko krilo živog meleka, da nam da sigurnost i mir, bili mi vjernici ili ne, da nam vrati prošlost koju smo izgubili, da nam vrati budućnost koju tada nismo imali. Dok se gradila, podigao sam joj spomenik kakav sam mogao – romanom “Legenda o Bijeloj džamiji”. U časovima beznađa, kad mi se činilo da će nas vrijeme savladati, , napisao sam i kratku pjesmu “Rana”. Ponoviću je.
U martu devedeset treće
Digli su u vazduh
Džamiju Sulejmanovu
Na zemlji ranu otvorili
Sad Bijela džamija
Među oblacima lebdi
Između dana i noći
Čeka da rana zaraste
Nit može u nebo da se popne
Niti u ljude da se vrati
Srećom, Bijela džamija se u ljude vratila. Posebnu zahvalnost za to dugujemo ljudima iz Medžlisa Islamske zajednice Bijeljina, bez kojih ne bi bilo ni ove, ni drugih džamija. Zahvalnost dugujemo i Islamskoj zajednici BiH, i lokalnoj zajednici, koja je u ovom slučaju dala više od većine drugih opština, pogotovo u RS-u, ali i svakome ko je nesebično pomogao, bilo čime, makar sopstvenim snovima.
Danas je san ostvaren. Sad nam ga valja pretvarati u stvarnost, svakoga dana, gdje god da smo. Bijeljinci više nisu izbjeglice, ma gdje da se nalaze, jer njihov grad je tamo gdje su oni. U njihovim srcima.
Bijela džamija nam to govori.