HIDŽRA POSLIJE HIDŽRE
Muharem OMERDIĆ
Kao što je hidžret Muhammeda, s.a., i ashaba otvorio nove oblike i metode rada za islam, tako i hidžreti svih narednih generacija muslimana, koji se sastoji u ostavljanju grijeha i potpunom prihvatanju kur'anskog načina življenja, otvaraju nove mogućnosti da se popravi ono što nije dobro i da se uradi što se nije uradilo na planu islamske misije, da na kraju svako nađe sebe, kao što se u Poslanikovom, s.a., hadisu ističe:
“Musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su mirni drugi. Mumin je onaj od koga su sigurni ljudi za svoje živote i imetke. Muhadžir je onaj ko napusti ono što je Allah zabranio. Mudžahid je onaj ko se bori protiv svojih strasti i prohtjeva u ime Allaha.”
Borba za vršenje časne uloge, za pravi sadržaj življenja, za bolje sutra jeste smisao života čovjeka. Bez toga život bi bio besmislen, sa prividnom srećom I yadovoljstvom, pošto je, inače, izatkan tendencijama dobra i zla. Da bi dobro pobijedilo treba se ustrajno boriti protiv zla čije se iskorjenjivanje imperativno nameće za spas čovječanstva kako ne bi ubrzanim koracima život išao ka svojoj propasti. Ustrajati na tom putu je časna dužnost i obaveza svih ljudi, pa i svakog pripadnika din-i islama.
Nije nam namjera da ovdje ovom prilikom govorimo i opisujemo na koji način se odvijao hidžret Muhammeda, s.a., i kako su se odvijali događaji vezani za ovaj sudbonosni događaj za islam I muslimane, već da uzmemo neke pouke iz ovog sudbinskog vremena za islam i predložimo ih kao najbolja rješenja u našem životu. Ovim hidžretom je, prije svega, spašen islam. Možemo reći da nije bilo hidžreta da ne bi bilo ni islama, pošto su muslimani uznemiravani i proganjani od neprijatelja bili zapali u takvu krizu i opasnost da im je prijetilo potpuno uništenje, pa čak da bude ubijen i Muhammed, s.a.
Hidžret nije završen u smislu njegove pouke i poruke. Nauk koji se uzima iy ovog istorijskog događaja trajaće do Sudnjeg dana i musliman, a i svi drugi dobronamjerni i zainteresirani, moći će u njemu nalaziti nove pouke, pošto razlozi njegova nestanka, a naročito posljedice koje su iz njega proistekle, prije svega za pripadnike Šehadeta, znači neiscrpnu riznicu saznanja, pouka i poruka.
Hidžret Muhammeda, s.a., pa prema tome i svakog muslimana nije bježanje, ni kukavičluk, ni povlačenje pred raznim teškoćama. To je istinska, prava borba, ona kojom se spasava istina, borba protiv vlastite zablude i zabluđivanja, protiv nepravde, ugnjetavanja, tutorstva, pritiska, izrabljivanja i svega onoga što porobljava čovjeka, sputava njegov razum, napredak i razvoj.
Muslimanski narodi, i drugi, nisu mogli učiniti bolji hidžret u datom trenutku, nego što su se oslobodili ropstva i kolonijalne uprave, skinuli sa sebe jaram tuđina i tuđe nesavjesti.
Druga etapa hidžreta ovih naroda njihov je napor za izlazak iz vjekovne zaostalosti i otklanjanje naslijeđa kolonijalizma i ropstva.
Ako posmatramo sebe i svoje življenje onda možemo reći da se i kod nas, u svim sredinama gdje žive muslimani, odvija i mora odvijati hidžret u tom smislu da svoju misao, aktivnosti, i rad po islamu podignemo na viši stupanj, kako bi tom Božijem emanetu dali dostojno mjesto u životu. Svi smo mi dužni da se interesujemo, poučavamo, da tražimo znanje i istinu, a kad spoznamo, obavezni smo da se prema islamu i svemu onome što je islamsko ne ponašamo kao prema nečem teškom, što je, kao, opterećenje, već da islamske dužnosti i obaveze izvršavamo sa najvećom radošću i zadovoljstvom. Kad to kod muslimana postane svakodnevna praksa, on to obavlja sa lahkoćom.
Raditi i živjeti po vjerskim propisima, znači istinski biti privržen. Nije dovoljno znati da vjera zahtijeva izvršenje jedne određene dužnosti, veli Ibn Haldun, ako se ta dužnost ne izvršava. Pravo znanje i opredjeljenje je ono koje postaje praksa, živa vjera, gdje se ne ostaje na riječima, već se prelazi u akciju. Dakle, poruka hidžre je da muhadžiri postaju istinski praktičari u vjeri, da vjerske dužnosti i istine sprovode u životu, a ne, da se one zadržavaju samo u njihovom znanju. Treba znati, kako kaže Muhammed, s.a., da znanje po kom se ne radi samo udaljava od Allaha, dž.š. Isto tako, kazao je, da onaj ko zna, a ne radi po tom znanju, nalikuje na svijeću koja drugima svijetli, a sama izgara.
Živjeti na putu umnosti i mudrosti poruka je hidžreta, boriti se protiv nastranosti strasti jer, ukoliko strasti i prohtjevi zagospodare čovjekom, onda život gubi smisao, pošto se čovjek, izgubivši prava ljudska svojstva, prepušta nekontroliranim čulnim uživanjima, zabranjenom bogaćenju, kocki, alkoholu, bludu i svemu onome što je u suprotnosti sa islamom i općim ljudskim načelima. On postaje slab borac koji i sam pobijeđen ne može da se bori protiv zla, niti više uopće nastoji činiti dobro. Hidžret traži odricanje, borbu, u prvom redu sa vlastitim slabostima i stranputicom, traži najveću humanizaciju života, jer Muhammed, s.a., u jednom svom poznatom hadisu veli:
“Musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su sigurni ostali ljudi, a muhadžir je onaj ko prestane raditi sve ono što je Allah zabranio.”
Hidžra je oslobađanje čovjeka od robovanja nastranostima, svojim strastima, prohtjevima i čulnim uživanjima. Čovjek koji nadvlada svoje strasti iznad je meleka, a koga nadjačaju njegovi životinjski nagoni on je ispod nerazumnih bića na Zemlji. Ko traži smisao i pravi život u nastranostima, on, zaista, ne zna šta je pravi život. Pravi život se ne sastoji u tome, jer to nudi san koji odvodi u mrtvilo iz kog je vrlo teško izići. Pripadnik imana u to ne smije zapasti, ne smije se tako nisko spustiti, da čini zabranjeno, da sam sebe liši istinske ljubavi, pravog stila, sadržine i oblika življenja, časti, dostojanstva i ugleda pravog čovjeka.
Za ispunjenje smisla hidžreta treba sve učiniti. Na tom putu ništa čovjeka ne smije ometati, ni roditelji, djeca, supruga ili suprug. Pravi musliman nije obavezan na poslušnost ni prema kome ako to vodi grijehu prema Allahu, dž.š., veli Muhammed, s.a., Uz Allahovu pomoć svaki muhadžir izlazi kao pobjednik, samo na putu hidžreta mora biti dosljedan, ustrajan i nepokolebljiv.
Uzvišeni Allah kaže u Kur'anu: One koji su protjerani iz svojih domova bespravno, samo zato što govore: “Naš stvoritelj je Allah!” I da Allah ne otklanja zla ljudi, jednih pomoću drugih, bili bi porušeni samostani, crkve, sinagoge i džamije u kojima se mnogo spominje Božije ime. Zaista će Allah pomoći onog koji pomogne Njega. Zaista je Allah moćan i snažan! (Kur'an: El-Hadždž, 40)
Kada se za vrijeme hazreti Omera raspravljalo koji događaj uzeti za početak islamske ere, islamskog kalendara, neko je predložio hidžru kao moguću varijantu, na što je hazreti Omer, prihvatajući taj prijedlog, rekao:
“Hidžret je rastavio istinu od neistine”, te su uzeli ovaj događaj kao najvažniji za početak islamske ere.
Islam djeluje na prirodan način, pošto je to prirodna vjera koja odgovara svakom podneblju, vremenu, prostoru i svim ljudima. To je, između ostalog, i hidžretom dokazano. Muhammed, s.a., i svi njegovi ashabi su se izlagali najvećim fizičkim i psihičkim naporima i opasnostima da bi došli iz Mekke u Medinu i da bi sa još većim elanom, hrabrošću i ustrajnošću, koju može imati samo onaj ko pripada i dušom i tijelom Kur'anu, nastavili svoj put, svoje približavanje Allahu, dž.š. i svoju misiju širenja i čuvanja islama.
Islam djeluje na bazi jednostavnosti, shvatljiv je i razumljiv, prihvatljiv duši i shvatljiv razumu, daje mogućnost čovjeku da slobodno misli i istražuje, da proučava i studira, da dadne svoj doprinos u životu, da se dokaže u borbi za dobro i okuša na svim drugim poljima ljudskog rada i djelovanja.
Ima ljudi koji očekuju da islam, videći da je od Boga objavljena vjera, vrši utjecaj na čovječanstvo na nekakav potpuno magičan i čaroban način, a da je potpuno neshvatljiv način tog njegovog djelovanja. Oni misle da islam djeluje na ljude i njihovu prirodu mimo prirodnih zakona, u odnosu na ljudsku sposobnost, materijalni uticaj i ljudsku ovisnost o njoj, zatim evoluciju razvoja ljudskog življenja i same okolnosti pod kojima se taj život odvija. Oni ne vide da islam ne djeluje u životu na ovaj način i da ograničena ljudska priroda, zatim materijalni uticaj u životu čovjeka, utiču u velikoj mjeri na njega, i ove dvije stvari su nekad pod dominacijom islama, a nekada nisu. Ova dva elementa pojačavaju prohtjeve ljudi i njihova htijenja, njihovu nemoć i manjkavost, sputavaju da ne slijede principe islama i da ne idu putem kojim ih vodi islam, ističe se u djelu Haze'd-din od Šehida Sejjida Qutba. Hidžretom se pokazuje prava odanost prema islamu, a sastoji se u tome da se musliman svim bićem opredijeli za kur'anski način života i slijedi Resulullaha, da je u ime Allaha spreman na sve napore, poteškoće, žrtvu, odricanja, opasnosti, pa čak i na progon. Srce muslimana zadojeno vjerom sve će učiniti i ići će dotle da čovjeka privoli da bude njen bedem i da, ako zatreba bude i kurban za nju.
Kao što je hidžret Muhammeda, s.a., i ashaba, r.a., otvorio nove oblike i metode rada za islam, tako i hidžreti svih narednih generacija muslimana, koji se sastoji u ostavljanju grijeha i potpunom prihvatanju kur'anskog načina življenja, otvaraju nove mogućnosti da se popravi ono što nije dobro i da se uradi što se nije uradilo na planu islamske misije, da na kraju svako nađe sebe, kao što se u Poslanikovom, s.a., hadisu ističe:
“Musliman je onaj od čijeg jezika i ruku su mirni drugi. Mumin je onaj od koga su sigurni ljudi za svoje živote i imetke. Muhadžir je onaj ko napusti ono što je Allah zabranio. Mudžahid je onaj ko se bori protiv svojih strasti i prohtjeva u ime Allaha.”
Ni mi nismo uskraćeni od hidžretske nagrade. Taj naš hidžret se ne sastoji u seobi iz jednog grada u drugi, iz jedne zemlje u drugu, itd. Naš hidžret se sastoji u radu po Kur'anu, ostavljanju grijeha i svega onoga što se protivi islamskom učenju, kao što je gatanje, kocka, uživanje alkohola, nepismenost, razdor, ljenčarenje, učmalost, međusobni sukobi, nesloga, itd.
Muhammedu, s.a., je najveća briga bila kako i koliko će se muslimani pridržavati Kur'ana i Sunneta kad on preseli na Ahiret: “Ljudi, ostavljam vam dvije stvari, pa ako ih se budete pridržavali, nećete zalutati: Allahova Knjiga – Kur'an i Sunnet Njegovog Poslanika.”
Također je rekao: “Pokoravajte se meni dok sam među vama, a kad odem između vas, držite se Kur'ana.”
Hidžretska poruka ima duboki smisao, osmišljena Božijim vahjom Muhammedu, s.a., te je tako dobila vječno trajanje i važenje na svim prostorima i vremenima. Savršenost te poruke zadivljuje i najveće umove, inspirira ih, kako muslimane, tako i brojne nemuslimanske mislioce. U toj poruci vide nenadmašnu snagu i inspiraciju. U islamu vide božansku riječ koja daje smjernice cijelom čovječanstvu ka sreći, napretku, ravnopravnosti, bratstvu i jednakosti među svim ljudima. Svom svojom širinom nudi čovječanstvu napredak i blagostanje. U islamu vide lijek protiv nepravde, izrabljivanja i svih drugih ovosvjetskih devijacija, zala i bolesti od kojih pati savremeni svijet.
Dobro su nam poznata i mišljenja čuvenog Gandija o islamu, pa je možda i to uticalo da je njegov sin prihvatio islam i izabrao sebi ime Abdullah. On je, jednom, držeći predavanje skupu na kojem je bilo prisutno oko 25 000 Hindusa, između ostalog, rekao: “Ako želite sebi spas, jednakost, bratstvo, slobodu, pravdu i sve ono što vodi čovječanstvo napretku, prigrlite islam. Samo on može ljude izvesti iz provalije životinjskih strasti i poniženja.”
Le Cantea u svojoj knjizi Život Muhammeda, na stranicama 143-144 piše: “Muhammed je izgradio svoj vjeski sistem na način prikladan ne samo za osjećanje njegovih zemljaka, za njihovo shvaćanje i vladajuće običaje njihove zemlje, nego je uz to prihvatljiv i za zajedničke ideale čitavog ljudskog roda, tako da je obratio više od polovine ljudstva na svoje vjerovanje i to za manje od 40 godina.”