Na čelu Islamske zajednice je od septembra 2012. godine: od tada je promijenjen Ustav IZBiH, žene su po prvi puta pozvane da aktivnije učestvuju u izborima za organe Zajednice, Rijaset IZBiH i sam reisu-l-ulema neumorno su pomagali unesrećene, poplavljene, nastojeći da i dobro i zlo podijele sa ljudima diljem Bosne i Hercegovine, a Husein ef. Kavazović nije dvojio ni časa, već je na vijest o dolasku pape Franje u našu zemlju posjetio kardinala Puljića nudeći svaku pomoć u organiziranju dobrodošlice: za Oslobođenje reis govori o muslimanima u našoj zemlji i svijetu, o podjelama, teroru i ratovima, o Bosni i Hercegovini danas, njezinim političarima i malom, a ustvari velikom bosanskom čovjeku.
Još i prije nego što je Dževad Hodžić ispisivao svoju Teologiju Oslobođenja na stranicama ove novine, nerijetko mi se dešavalo da mi prijatelji iz Beograda ili Zagreba, govoreći o Sarajevu, kažu kako im je fascinantna hrabrost s kojom u javni ring ulaze muslimanski intelektualci, profesori sarajevskog Fakulteta islamskih nauka.
Ta doza (samo)kritičnosti koju su javno ispoljavali, taj stepen intelektualne hrabrosti da pojave i društvene fenomene nazovu pravim imenom, ne pristajući na (po)ratnu maksimu da valjaju samo tvoji, a svi drugi ne, ta potreba da se prvo pomete ispred svojih vrata, izdvajala je svih ovih godina nesporne autoritete FIN-a čak i od onog dijela ovdašnje akademske javnosti od kojih se očekivao aktivni angažman na liječenju bosanskohercegovačkog društva.
Zločin negira vjeru
Zanimljivo, ali i mene i moje kolege najmanje je čudio odnos koji je tadašnji vrh Islamske zajednice pokazivao spram tih istupa. Da ne kažem da se uklapao u stereotipe, jer je poodavno prepoznat regionalni obrazac iscrpljujućeg otpora prema svakom angažmanu koji teži zajedničkom dobru i ljudskoj solidarnosti. Zato me, zašto ne priznati naglas, nemalo obradovao nedavni poziv Nadežde Gaće, urednice beogradskog Novog magazina:
“Ajde, napiši nam nešto o tom vašem novom reisu. Čovek priča, svaku mu potpisujem. On žene uvodi u strukture Islamske zajednice!” Iskoristila sam priliku da joj skrenem pažnju na knjigu Dževadovih kolumni, u kojoj ima nekoliko koje govore o angažmanu muslimanke i odnosu IZBiH spram tog angažmana, priznajući kako i sama čekam intervju s reisu-l-ulemom s kojim želim razgovarati o promjenama unutar Islamske zajednice koje nesumnjivo nose njegov pečat. “Šalji, da prenesemo”, kazala je praktično Nada, ne sluteći – kao ni ja – da će me jednosatni razgovor u Rijasetu staviti pred uredničku dilemu: šta odabrati za čitatelje i smjestiti u uvijek premali novinski prostor? Sama si kriva, rekle su mi kolege u Oslobođenju, zar si morala baš sve pitati? A nisam: recimo, reis-efendiju uopće nisam pitala za brzinu i srdačnost dobrodošlice koju je Rijaset iskazao na vijest o dolasku pape Franje u Sarajevo. Bila mi je to očekivana gesta, baš kao što sam i odlazak reisu-l-uleme Kavazovića u posjet kardinalu Puljiću i njegovu ponudu svake pomoći u organizaciji dočeka i dolaska pape doživjela kao najnormalniju gestu. Pa zar nije to primjer one Bosne i Hercegovine koju pamtimo po komšiluku u kojem je nepisano pravilo kad dolaze gosti izdaleka, da se avlija uredi i komšiji pomogne? Iako sam planirala razgovor početi upravo sa rezultatima iznimnog angažmana kako njegovog u Islamskoj zajednici, tako i same Zajednice, novinar u meni valjda nije izdržao: još su dovoljno svježi tragični pariški tragovi, a i rasprava koju su otvorili traje nesmanjenim intenzitetom. Zbog svega toga, ali i potrebe da se čitateljima ponudi nešto više od suhih pitanja i kraćenih odgovora, odlučili smo razgovor s efendijom Kavazovićem objaviti u cijelosti, u dva nastavka.
• Moram priznati da ste ne samo javnost u Bosni i Hercegovini već i u regionu, da ne kažem diljem svijeta, iznenadili preciznošću i jasnoćom osude izrečene nakon upada u redakciju Charlie Hebdo u Parizu. Bila je ljudska, čestita reakcija, a s obzirom na instituciju koju predstavljate, i nesumnjivo hrabra. Kažite nam – kako odvojiti ubice i teroriste od plašta vjere ispod kojeg se kriju?
– To je sigurno pitanje koje je danas najfrekventnije kod muslimana i u islamskom svijetu, kao pitanje koje se ispostavlja muslimanima. Osuda zločina, osuda terorizma koji se desio u Francuskoj, uopće nisu upitni jer zaista je važno svaki zločin osuditi. Zločin treba osuditi jer je zločin. Mi možemo uporediti, ako hoćemo, zločine koji su pravljeni i nad bosanskohercegovačkim muslimanima – ubijanje naše djece od Škorpiona, koje smo svi vidjeli na onom snimku. Na isti način i ovo je zločin, stradali su nevini ljudi. To treba osuditi bez ikakvog ali. Nema ali kad su zločini u pitanju. To treba osuditi i na to staviti tačku. To je zločin. A sad se vraćam pitanju: moramo odvajati zločin od vjere. Moramo odvajati jer zločin negira vjeru. Mi znamo kakvo je naučavanje islama, kakav je pogled islama na život, znamo Kur'anske ajete koji nam govore: Ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je pobio cijelo čovječanstvo! To je općepoznata maksima unutar svijeta islama. Možemo li učiniti više da zločince izolujemo, da preduprijedimo, da tako kažem, činjenje zločina?
Svijet je očito ušao u jedno područje globalnih interesa, gdje se i preko vjere, na koncu, uprežu ta kola interesa. I vjera se pokušava iskorištavati i pokušava se pod plaštom vjere činiti to što se čini. Možemo li to odijeliti? Držim da ulema ima svoju ulogu, da je njena uloga da jasnije govori o zločinu. Fenomen zla i inače treba objašnjavati, jer on postoji očito od kada postoji čovjek. Fenomen zla se izrodio iz prvog dijaloga između šejtana i Allaha dž.š. Kad je Allah odlučio da stvori Adema, da stvori čovjeka, kada je šejtan trebao da padne na sedždu da ga prizna kao biće, on to nije učinio, već je kazao – ja sam bolji od njega! Čini mi se da tu počinje zlo. Ono se tu zameće. Iz onog: ja sam bolji od nekoga, ja ne priznajem nekoga. Mislim da se to događa u svijetu. Vjera za to sigurno nipošto nije kriva, krivi su ljudi, krive interpretacije vjere, kriva je nejasnost u našem izričaju, u našoj osudi i tu smatram da možemo učiniti više. Da budemo glasniji u osudi zla koje vidimo da se dešava u našem svijetu.
• Bosanski muslimani imaju još svježe iskustvo smrti, terora i agresije. Pa ipak, upravo su muslimanski intelektualci iz naše zemlje prvi ukazivali na posljedice narastajućeg radikalizma, čije su žrtve – kakve god se danas rasprave vodile – u konačnici upravo muslimani. Može li i kako IZBiH preuzeti aktivniju ulogu u promicanju islamskih vrijednosti kao prilike za dijalog koji će premostiti toliko željeni sukob civilizacija za koji navijaju različiti radikali?
– Zajednica može učiniti ono što joj je primjereno na njenom putu misije pozivanja dobra, odvraćanja od zla. To je uvijek govor i jasno odvajanje i jasno povlačenje linije između dobra i zla. Da nikada ne ostavimo dvojbe da li Islamska zajednica u nečemu dvoji, da li ima ono naše i ono njihovo. Tu Islamska zajednica treba biti vrlo odlučna i vrlo jasno govoriti. Islamska zajednica je činila i čini ono što može, naravno, ono što joj je dostupno. A to su svakako naše džamije, hatibi, mualimi u školama, profesori u medresama, profesori na fakultetima, izdanja koja Islamska zajednica ima preko El-Kalema i naše naučavanje islama koje je stoljećima na bosanskohercegovačkim prostorima, a to je jedno humano lice i, ja ću kazati, prefinjena kultura, civilizacijska norma koja je ovdje utemeljena u Bosni i Hercegovini. Islamska zajednica je i osnovana kako bi sačuvala tu našu tradiciju, naš islam, i ona je to svih tih godina i decenija, stoljeća činila i čini. Naši alimi i naša ulema su bili i ostali na tom tragu.
Prvi put je prekinut obred
Zajednica je ponekad imala i drugih izazova, ponekad možda nije ni odgovorila naspram izazova koji je bio pred njom. Vjerovatno se i to događa i događat će se. Ali ja znam i duboko sam ubijeđen da su svi naši alimi u BiH, kojih nije mali broj, vrlo cijenjeni i vrlo posvećeni upravo tom pristupu da Islamska zajednica pomogne našem čovjeku, da on u okvirima svoje vjere koju ispovijeda ostane na tragu tih vrijednosti i univerzalnih poruka islama. To je upućivanje na dobro i odvraćanje od zla. To je Kur'anska maksima. Svako onaj ko želi da radi na tom polju, bio on zaposlenik Islamske zajednice ili bio van nje, treba da ga obavezuje ova Kur'anska poruka i to na način kako Kur'an kaže: Pozivaj na Božiji put lijepom riječju, mudrošću. To je ono što trebamo raditi. Zajednica tu može dati svoj doprinos. Međutim, ponekad se od Islamske zajednice očekuje da ona radi i one poslove koji spadaju u domen nekih drugih organizacija ili same države. Mi to ne možemo. Mi ne možemo biti istražitelji. Ali možemo naučavati vrijednosti islama onako kako je to zabilježeno u Kur'an-i Kerimu i Sunnetu Allahovog Poslanika. To možemo, to moramo na koncu, ukoliko želimo ostati autentični naspram onoga zbog čega su osnivači i formirali Zajednicu. To su naši očevi, djedovi, koji su uložili jako puno truda da ona bude na tom putu.
• Vratit ću se ovom pitanju, ali molim Vas, recite mi jeste li bili iznenađeni nedavnim verbalnim napadom na imama usred namaza u džamiji? U Krajini je imam Beganović i fizički napadnut, ali to se ipak nije dogodilo u džamiji.
– Iznenađeni smo svi. Istina, imali smo mi sličnih provokacija u ovim godinama koje su bile iza agresije na BiH. Povremeno su se u našim džamijama i prije agresije znali događati ispadi. Međutim, nikad nije prekinut obred. Ovo je prvi puta da je obred prekinut, da je neko ustao i prekinuo imama, da je imam prekinuo džuma-namaz zbog nekih ljudi. Držim da je ovo potrebno uzeti najozbiljnije. Baš danas sam razgovarao sa svojim saradnicima. Potrebno je pronaći i tog čovjeka i sa njim razgovarati. Smatram da, ako hoćemo izlječenje, a možda će biti i težih situacija, mi, kao Islamska zajednica, ne možemo ostati jednostrani. Ne možemo samo osuđivati a ne pokušati prodrijeti u motive tog čovjeka. Šta ga je navelo da tako odreaguje? Kada ga upoznamo, da pokušamo razumjeti je li to hir, je li to poruka nekome, da li neko iza toga stoji, da li je to poruka Islamskoj zajednici koju nam neko šalje? Kakva je pozadina? Zbog svega toga mislim da je jako važno ovo ne potcijeniti, ali u isti mah smatram da je potrebno i razgovarati sa onima koji čine ispade.
• Iz istih krugova regrutiran je i Mevlid Jašarević, napadač na Ambasadu SAD-a u BiH, ali i likovi poput Bilala Bosnića i ostalih “propovjednika” potrebe odlaska muslimana iz BiH na ISIL-ova ratišta. Kako IZBiH tretira takve “propovjedače”?
– Svi oni koji krše osnovna načela islama, svi oni koji pozivaju na nasilje i čine nasilje ne mogu stati rame uz rame sa našim imamima i Islamskom zajednicom. To je definitivno tako. Moramo kazati da mi ne možemo prihvatiti zagovaranje isključivosti, radikalne stavove i pozivanje na nasilje. I to moramo osuditi. Islamska zajednica treba pojačati svoje aktivnosti kako bi zaštitila ljude od, možemo kazati, govora mržnje prema drugom i drugačijem. Mi trebamo zauzeti te stavove.
Otvorena vrata
Želim kazati i da mi nećemo, kao Zajednica, isključiti dijalog sa bilo kime. Ostat ćemo otvoreni za sve ljude. Naša vrata su svima otvorena jer ne bismo smjeli učiniti jednu grešku da sve ljude, koji drugačije misle u odnosu kako razmišlja IZ, isključujemo iz društva i da ih tjeramo. Naprotiv, smatram da je važan dijalog i razgovor s tim ljudima. To smo i radili sve ove godine. Nije bilo lahko, jer nikada nije lahko sa ljudima koji su zastranili u nekim stvarima. Mi smo se sa njima suočavali. Ja sam imao ta iskustva kao tuzlanski muftija. Morao sam razgovarati sa ljudima koji su ovdje, po Sarajevu pravili probleme, a onda su dolazili tamo. Nije lahko s njima, baš zato što su isključivi. Isključivost je, ja to volim kazati, šejtanski posao. Valja saslušati ljude. Zajednica ne smije ući u taj prostor da ne poziva i ne sluša ljude koji su protiv nje. A vama je jasno da oni govore i protiv IZ-a.
• A šta ćemo kad nam djecu zovu na ratište?
– Imamo državu. Država mora to spriječiti. Islamska zajednica osuditi, a država spriječiti. Mi jasno moramo kazati ono što je pogrešno. Islamska zajednica treba govoriti, a država mora raditi svoj posao. Ona mora to sprječavati. Koliko će uspjeti, to je pitanje, ali država mora biti vrlo odlučna u tome.
• Postavljajući pitanje, ja sam zapravo mislila na mogućnosti aktivnijeg angažmana samog IZBiH i onih muslimanskih intelektualaca koji žive i rade u BiH i za koje s ponosom možemo kazati da predstavljaju lijepo bosanskog islama kao promicatelja i tumača same vjere, kao učesnika u dijalogu o islamu i muslimanima. Da li je Islamska zajednica razmišljala da iskoristi sve one prednosti koje krase prof. dr. Rešida Hafizovića, prof. dr. Adnana Silajdžića, njihove kolege sa Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, čiji bi, sigurna sam, predavanja i razgovori o islamu otvorili drugačije perspektive i islama i muslimana širom svijeta?
– Mislim da nismo dovoljno iskoristili te naše potencijale. Ovdje je upravo govor o tome, da mi vlastite potencijale ne koristimo na pravi način. Ne samo Islamska zajednica, nego cijelo naše društvo. Od tih ljudi imate šta naučiti, imate šta čuti, sa njima imate o čemu raspravljati. Sa doktorom Silajdžićem sam razgovarao u nekoliko navrata. Kazao mi je i on sam da ponekad patimo od tog akademskog jezika koji možda generacije mlađih ljudi dovoljno ne razumiju. Potrebno je malo da i mi vidimo da li svoj izričaj onoga što želimo kazati trebamo prilagođavati…
Internet-jeziku?
– I o tome smo razgovarali.