Muhammed, s.a.v.s., kao društvena ličnost

1. a) Miješanje s društvom

Poslanik, s.a.v.s., nije bio povučen u sebe, zatvoren u kuću jer je povučenost i izolovanost od društva, u nepomirljivoj suprotnosti sa zadaćom poslanika upućenog ljudima. Naprotiv, Poslanik, s.a.v.s., se miješao s ljudima na pijacama i posjećivao ih. Već je bilo riječi o tome kako je Poslanik, s.a.v.s., išao u posjetu majci Enesa ibn Malika.

Poslanik, s.a.v.s., je posjetio Qajsa ibn Sa'da ibn ‘Ubadu. Učeći mu dovu, rekao je: “Allahu, neka je Tvoj blagodar i milost na porodicu Sa'da ibn ‘Ubade.”[1]

Rubejji'u bint Mu'awwed je posjetio, nakon što se udala. Tom prilikom ušao je u njenu kuću i sjeo na njenu postelju. Njene sluškinje su počele udarati u defove i govoriti stihove o vrlinama pripadnika njegovog plemena koji su život izgubili u Bici na Bedru. Jedna od njih je tada rekla: “Među nama je vjerovjesnik koji zna šta će biti sutra.” Poslanik, s.a.v.s., joj je u zgodnoj prilici rekao: “Pusti sad to. Reci ono što si ranije rekla.”[2]

Kad je posjetio ‘Abdullaha ibn Zejda ibn ‘Asima, u njegovoj kući je abdestio vodom iz bronzane zdjelice.[3]

Posjetio je i Džabira ibn ‘Abdullaha. Došao mu je pješke, a ne na mazgi ili na konju.[4]

O njegovim posjetama vjernicima, prisustvu nekim skupovima nevjernika i ciljevima tih postupaka, kazuju autori brojnih hadiskih djela koja govore o životu Allahovog Poslanika, s.a.v.s.

1. b) Osvajanje srca i razuma

Muhammed, s.a.v.s., je bio Allahaov poslanik ljudima koji ih je pozivao ka Istini. Uspjeh onoga ko poziva, tokom osvajanja srca, srazmjeran je ljubavi s kojom se srca odazivaju, a neuspjeh se ogleda u otporu onom u šta se poziva. Muhammed, s.a.v.s., je uspijevao osvajati srca i razum pojedinaca u društvu, a mržnju je izazivao samo u onim koji su mu zavidjeli. Put koji je Poslanik, s.a.v.s., slijedio u osvajanju srca, trasirala su svojstva kojim ga je Uzvišeni Allah obdario, a neka od njih su:

1. Neuzdizanje iznad drugih – Ljudskim srcima je svojstveno da ne vole onog ko se prema njima ophodi s visine. Poslanik, s.a.v.s., je bio apsolutno daleko od toga da s visine gleda pojedince i to je ono čime ga je Allah odlikovao. On čak nije imao ni drugačiju odjeću. Zato je bilo prirodno što ga onaj ko ga traži nije raspoznavao dok sjedi u društvu s prijateljima, već je morao pitati ko je Muhammed.[5]

Nije odobravao da se pred njim ustaje kad se negdje pojavi. Jednom prilikom je došao i stao pred društvo oslonivši se o štap. Kad su prisutni ustali, rekao je: “Ne ustajte kao što nearapi ustaju, nepotrebno veličajući jedni druge.”[6]

Nije volio ni da neko iz poštovanja prema njemu stoji dok on sjedi. Jednom prilikom je u vezi s tim rekao: “Ko želi da mu se počast ukazuje stajanjem, neka se pripremi za mjesto u Vatri (Džehennemu).”[7]

Nije dozvoljavao ni kad ide s društvom i nešto nosi u rukama, da to neko uzme i umjesto njega nosi. O tome je rekao: “Onaj čije je nešto, najpreči je da ga nosi, osim ako je nemoćan i iznemogao. Tad mu brat musliman treba pomoći.”[8]

Nije odobravao da drugi rade dok on sjedi. Zato je sa saborcima sudjelovao u kopanju hendeka. Nije dozvoljavao saborcima ni da pripremaju jelo a da njega poštede sudjelovanja u tome. Jednom prilikom je, u takvoj situaciji, rekao: “Dobro, ja ću sabirati drva”.

Nije dozvoljavao ni da neko u društvu s njim ide pješke dok on jaše. Kad mu je jednom prilikom društvo pravio Qajs ibn Sa'd, rekao mu je: “Jaši zajedno sa mnom.” Kad je Qajs to odbio, Poslanik mu je rekao: “Ili uzjaši, ili se udalji.”[9]

2. Neopterećivanje preko mjere – Ono što je, između ostalog, Poslanika, s.a.v.s., približavalo ljudskim srcima, bilo je neopterećivanje preteškim obavezama. Njegova stalna deviza bila je: Sličnu poruku imaju i riječi Uzvišenoga: Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njihovih (Al-Baqara, 286).

3. Nepovrjeđivanje osjećaja – Kad je Poslanik, s.a.v.s., nekoga kritikovao, nije ga spominjao po imenu već je, bez spominjanja imena, kritikovao postupak onoga ko griješi. Na pravi put je upućivao ne govoreći o imenima, da ljude ne bi sramotio.

Kad je jedna grupa prijatelja bila započela postiti nekoliko dana bez mršenja (sawm al-wisal), neodobravajući to, rekao im je: “Šta vam je ljudi pa tako postite? Prođite se toga, vi niste dužni sve što sam ja dužan.”[10]

Kad je Poslanik, s.a.v.s.,, jednom bio nešto propisao, zatim uz to dao neke olakšice, a ljudi to sasvim napustili, on je ubrzo to primijetio i u hutbi reagovao: “Šta je s nekima pa ostavljaju ono što sam ja propisao? Tako mi Allaha, ja znam bolje od njih šta Allah voli i bojim Ga se više nego oni!”[11]

Sa sličnim smislom, Poslanik, s.a.v.s., se, da bi potkrijepio ono o čemu je govorio, jednom prilikom iskoristio primjerom nekog pripadnika plemena Ešhel koji je, tražeći milostinju, zahtijevao da mu on da kamilu. Poslanik se tom prilikom bio toliko naljutio da se, po rumenilu na licu, jasno vidjelo da je planuo. U vezi s tim je rekao: “Šta je nekim ljudima? Jedan je od mene tražio nešto što je nesuvislo i za njega i za mene. Pošto mu to nisam mogao dati, bilo mi je žao što ne mogu, a nisam mu to mogao dati jer bi to bilo nesuvislo i za njega i za mene.”[12]

Jednom ga je neki čovjek, u vezi sa svojim ocem koji je umro ka nevjernik, pitao: Allahov Poslaniče, gdje je sada moj otac?” Poslanik, s.a.v.s., mu odgovori: “U Džehennemu.” Kad se čovjek okrenuo i pošao, Poslanik, s.a.v.s., ga je pozvao i dodao: “I moj i tvoj otac su u Džehennemu!”[13]

4. Ljubaznost – Pod pojmom ljubaznost ovdje se podrazumijeva lijepo ophođenje – s osmijehom – u međusobnim kontaktima, bez obzira na to da li postoje međusobne simpatije i ljubav među onim koji su u kontaktu. To nije isto što i pretvaranje (riya), jer je pretvaranje svojstveno čovjeku koji s određenim ciljem želi zadobiti naklonost drugih.

Ljubaznost je poželjna jer je to obilježje lijepog odgoja. Islamski pravnici kažu: “Lijepo je kad se čovjek prema ljudima ophodi ljubazno. Govor treba biti blag, a lice otvoreno kad se govori i sa dobročiniocem i sa razvratnikom, odnosno – sljedbenikom sunneta i onim ko čini bid'at. One koji spadaju u drugu spomenutu kategoriju ne treba podržavati govorom niti ispoljavati nešto što bi im išlo u prilog.”[14]

Jednom je neki čovjek tražio da ga Poslanik, s.a.v.s., primi, a on je, namrgođen, rekao: “Pustite ga.” Međutim, kad je čovjek ušao, s njim je blago razgovarao. Zato ga je ‘Aiša pitala: “Allahov Poslaniče, reagovao si kako si reagovao, a u razgovoru s njim si bio blag.” Odgovorio je: “Da, Aiša, najlošije mjesto kod Allaha ima onaj koga ljudi napuste bojeći se njegove neuljudnosti.”[15]

Enes ibn Malik je Poslanika, s.a.v.s., opisao riječima: “Gotovo nikada nikoga nije sučelio s onim što dotični ne voli (tj. nije mu u lice rekao ono što mu je neprijatno).”

5. Osvajanje ljudskih srca dobročinstvom – Ništa ljubav u srca drugih ne može tako uspješno usađivati kao dobročinstvo. Srcima je svojstvena ljubav prema onome ko im dobro čini. To je srcima urođeno svojstvo s kojim ih Uzvišeni Allah stvara, u skladu s Njegovim riječima: Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati (Fussilat, 34). Allahov Poslanik, s.a.v.s., je ljudima činio samo dobro i tako osvajao njihova srca.

Enes ibn Malik, r.a., kazuje da je neki čovjek tražio od Poslanika, s.a.v.s., milodar, a Poslanik, s.a.v.s., mu je dao stoku koja se nalazi među brdima. Čovjek je otišao svojim saplemenicima i rekao: “Narode, prihvatite islam! Tako mi Allaha, Muhammed daje izdašno i ne boji se siromaštva.”[16]

U Bici na Hunejnu Poslanik, s.a.v.s., je onima čija srca je trebalo pridobiti (al-mu'allafa qul ubihim) davao poklone u izobilju kojim je osvajao njihova srca. Hakimu ibn Hizamu je dao 100 kamila, Ebu Sufjanu 100 kamila, Mu'awiji ibn Ebi Sufjanu 100 kamila, Al-Haritu ibn Keldi 100 kamila, i mnogim drugim. Neki su Poslanika, s.a.v.s., odmah istinski zavoljeli.

Poslanik, s.a.v.s., je poklon dao i beduinu koji se prema njemu grubo ponio jer ga nije uvažavao, da bi mu Poslanik, s.a.v.s., postao najdraži čovjek, kako smo već vidjeli kad smo govorili o Poslanikovim, s.a.v.s.,snovima.

Naime, došao je neki beduin da nešto traži od Poslanika, s.a.v.s., i on mu je to dao. Poslanik je tada upitao: “Jesam li ti učinio dobro?” Beduin je odgovorio: “Ne, nisi ni naročito dobro niti nešto lijepo.” Prisutni su se rasrdili i navalili na beduina. Poslanik, s.a.v.s., je dao znak da ga ne diraju. Tada je Poslanik, s.a.v.s., ustao i otišao kući. Zatim je zatražio da mu beduina dovedu kući. Rekao mu je: “Došao si i tražio si od mene. Ja sam ti dao što si tražio, a ti si rekao to šta si rekao.” Tad mu je Poslanik, s.a.v.s., još nešto dao i pitao ga: “Jesam li ti učinio dobro?” Beduin je odgovorio: “Da, Allah te nagradio dobrom.” Tad ga je Poslanik, s.a.v.s., pitao: “Došao si tražio od mene. Ja sam ti dao što si tražio, a ti si rekao to što si rekao. To je moje prijatelje naljutilo. Ako hoćeš, kaži pred njima to što si rekao predamnom, da se prestanu ljutiti na tebe.” Beduin je prihvatio. Kad je bilo vrijeme užine, ili večere, beduin je došao, a Poslanik, s.a.v.s., je rekao prijateljima: “Ovaj čovjek je dolazio i nešto od mene tražio, a ja sam mu dao. On je rekao to što je rekao. Ja sam ga tad pozvao kući i nešto mu dodatno dao, a on je rekao da je zadovoljan.” Beduina je upitao: “Je li tako?” Beduin je odgovorio: “Tako je, Allah te nagradio svakim dobrom.”

Nakon što je izložio sve kako je bilo, Poslanik, s.a.v.s., je kazao: “Primjer sa mnom i tim beduinom istovjetan je primjeru čovjeka čija kamila se zagubila pa je ljudi traže, a ona se od njih sve više udaljava. Tad je najbolje bilo to što ih je vlasnik pozvao i kazao im: ‘Prepustite sve meni i mojoj kamili. Ja se s njom družim i znam kako treba s njom.” Zatim je kamili prišao, povodac joj podignuo sa zemlje i sebi je polahko privlačio dok ona nije kleknula, a vlasnik na nju uzjahao. Da sam ja vas pustio kad je čovjek ono rekao i da ste ga vi ubili, on bi otišao u Vatru![17]

6. Slatkorječivost – Svi koji su se bavili Poslanikovim, s.a.v.s., govorom, saglasni su da je on bio najslatkorječiviji čovjek. To je epitet koji, vjerovatno, najispravnije, jednom riječju, definiše Poslanikov, s.a.v.s, govor.

Ako bismo poželjeli da ispitamo šta sve čini tu ljepotu, otkrili bismo, prvenstveno, slijedeće elemente:

Klonjenje vulgarizama – U vezi s tim, riječ prepouštamo Enesu ibn Maliku, r.a., Poslanikovom, s.a.v.s., slugi, jednom od njemu najbližih ljudi, jednom od onih koji su bili najizloženiji njegovoj ljutnji i zadovoljstvu. Enes kazuje: ” Poslanik, s.a.v.s., nikad nije psovao niti izgovarao vulgarne riječi. Kad bi nekom imao šta prigovoriti, pitao bi: ‘Šta je s ovim?”[18]

Enes dalje kazuje: “Devet godina sam služio Vjerovjesnika, s.a.v.s., a da mi nikad nije rekao: ‘To ti ne valja’, ili: ‘Ovo si loše uradio.’ Ka mu se nešto ne bi dopalo, rekao bi: ‘Tako je bilo suđeno.”[19]

Jasno izražavanje – Poslanik, s.a.v.s., se veoma jasno izražavao. Kad je govorio, govorio je smireno. Opisujući način na koji je on govorio. ‘Aiša kazuje: “Allahov Poslanik nije brzo govorio kao što vi govorite, već je pričao tako što je razdjelito i razgovijetno objašnjavao, a sagovornik je to lahko pamtio.”[20]

Sudjelovanje u započetom razgovoru – Neki bi mogli pomisliti da je sav govor Allahovog Poslanika bio propovijed i pružanje savjeta. Međutim, nije bilo baš tako. Da je Poslanik, s.a.v.s., samo tako komunicirao, zacijelo bi ljudima prelazio u dosadu.

Postoje kazivanje da je Poslanik, s.a.v.s., sudjelovao u razgovoru s prijateljima. Kad bi se poveo razgovor o pitanjima u vezi s ovim svijetom, on bi se uključio i u razgovor o tome. Kad bi se poveo razgovor i o hrani, nesmetano je razgovarao.

Zejd ibn Tabit, r.a., kazuje: “Kad bismo razgovarali o ovom svijetu, razgovarao je s nama, kad bismo razgovarali o budućem svijetu, razgovarao je s nama, a i kad bismo razgovarali o hrani, razgovarao je s nama.”[21]

7. Prijatnost – U ono što ljude privlači srcima drugih spada i prijatnost govora. Prijatnost govora najviše do izražaja dolazi u šali. Kad se šale, neki ljudi su veseli, drugi su naporni, pa dave umjesto da uveseljavaju. Kad se Allahov Poslanik šalio, bio je prijatan i veseo.

Enes, r.a., kazuje: “Allahov Poslanik je bio najradosniji kada je s djecom.”[22]

‘Abdullah ibn al-Harit ibn Džez’ kazuje: “Nisam vidio da se neko šali, niti da se smije više od Allahovog Poslanika kad mu roditelji prepuste djecu da se s njima šali.”[23]

Kad bismo htjeli da se iscrpno bavimo Poslanikovim odnosom prema šali, trebalo bi nam mnogo prostora. Zato ćemo se zadovoljiti da samo istaknemo sljedeće:

* Rado se šalio sa svojim slugom Enesom ibn Malikom kojeg je znao osloviti kao Dvouhi.[24]

* Neki čovjek je došao Poslaniku, s.a.v.s., i tražio da ga prebaci, odnosno da mu da ono što on jaše. Poslanik, s.a.v.s., mu je odgovorio: “Stavit ćemo te na leđa devčeta.” Tad ga je taj čovjek upitao: “Allahov Poslaniče, šta da radim s devčetom?” Poslanik mu je rekao: “Deva rađa samo devče.”[25]

Došla je neka starica Poslaniku, s.a.v.s., i rekla mu: “Allahov Poslaniče, prouči dovu da uđem u Džennet.” Odgovorio joj je: “Majko, u Džennet ne ulaze starice.” Starica je počela plakati, a on na to reče: “Kažite joj da neće uči kao starica, jer Allah je rekao: Stvaranjem novim Mi ćemo hurije stvoriti, i djevicama ih učiniti, milim muževima njihovim (Al-Wagi'a, 35-37).[26]

* Neki čovjek po imenu Zahir nije bio lijepog izgleda. Međutim, Poslanik, s.a.v.s., ga je volio. Jednog dana mu je prišao dok je on prodavao robu. Prišao mu iza leđa i obgrlio tako da ga on nije mogao vidjeti. Zahir je reagovao: “Pusti me! Ko je to?” Kad se uspio malo zakrenuti, prepoznao je Poslanika, s.a.v.s. Međutim, pretvarao se da ga nije prepoznao, sve dok se tijelom nije sasvim priljubio uz Poslanika, s.a.v.s. Tek tada je pokazao da ga je prepoznao. Poslanik, s.a.v.s., je tad podviknuo: “Ko će kupiti roba?” Zahir je uzvratio: “Allahov Poslaniče, tako mi Allaha, malo bi za mene dobio!” Poslanik je na to odgovorio: “Zahire, ti kod Allaha vrijediš mnogo.”[27]

Nije suvišno istaknuti da je Poslanikova, s.a.v.s., šala pratila manire i običaje društva. Treba imati na umu da šala koja je prihvatljiva u nekom vremenu ne mora biti prihvatljiva u drugom vremenu. Neke šale za koje smo čuli sada nam se čine nedostojne Poslanika, s.a.v.s., ukoliko o njima sudimo sa stanovišta našeg vremena, njegovih uzusa, običaja i tradicije. Međutim, to je, nesumnjivo, bilo uobičajeno u njegovo vrijeme.

To je bio lik Poslanika, s.a.v.s., u porodici i u društvu, lik kojim je ostvarivao najsnažniji uticaj na okruženje.

[1] Hadis navodi Abu Dawud, Fi al-adab, Kam marra yaslam al-rağul fi al-isti'dan.

[2] Al-Buhari, Fi al-nikah, Dorb al-daff; Abu Davud, Fi al-adab, Al-Nahy ‘an al gina; Al-Tirmidi, Fi al-nikah, I ‘tan al-nikah.

[3] Abu Dawud, Fi al-idthad, Al-Wudu fi aniya al-sufr.

[4] Al-Tirmidi, Fi al-manaqib.

[5] Abu al-Šayh. Fi ahlaq al-Nabi, Ma dukir min tawadu ‘ih, str. 66.

[6] Abu Dawud, Fi al-adab, Qiyan al-ragul li al-ragul.

[7] Abu Dawu, Fi al-adab, Qiyam al-ragul li al-ragul; Al-Tirmidi, Fi al-adab, Qivam al-ragul li al-ragul.

[8] Al-Gami’ al-sagir, Al-Gami’ al-awsat.

[9] Abu Dawud, Fi al-adab, Kam marra yaslam al-ragul fi al-isti'dan.

[10] Muslim, Fižalžsiyam, Al-Nahy ‘an al-wisal.

[11] Al-Buhari, Fi al-adab, Man lam yuwagih al-nas bi al-hitab; Muslim, Fi al-fadail, ‘Ilmuh salla Allah ‘alayh wa sallam bi Allah.

[12] Al-Mauwatta’, Fi al-sadaga. Ma yakrah fi al-sadaqa.

[13] Muslim, Fi al-iman, Man mat ‘ala al-kufr, Ahmad, Al-Musnad, III, str. 199; Ibn Manda, Fi al-iman, br. 928

[14] Al-Fatawa al-hindiyya, V, str. 279.

[15] Muslim, Fi al al-barr wa al-sila, Al-Mudarah.

[16] Muslim, Fi al-fadia'il; Pogledati i: Muslim, Al-Muhtasar, br. 1.587.

[17] Ahlaq al-Nabi, str. 80.

[18] Ahmad, Al-Musnad, III, str. 162.; Ahlaq al-Nabi, str. 38.

[19] Ahlaq al-Nabi, str. 36.

[20] Al-Tirmidi, Al-Manaqib.

[21] Zad al-ma'ad, I, str. 73.

[22] Ibn Katir, šama'il, str. 81.

[23] Ahlag al-Nabi, str. 85.

[24] Al-Tirmidi, Fi al-barr wa al-sila, Al-Mazah, Abu Dawud, Fi al-adab, Al-Mazah.

[25] Abu Davud, Fi al-adab, Al-Mazah; Al-Tirmidi, Fi al-barr wa al-sila, Al-Mazah.

[26] Al-Tirmidi, Al-Šamail, Mazah al-Nabi.

[27] Al-tirmidi, Fi al-šamail, Ibn Hibban, Al-Sahih.

Tekst je preuzet iz knjige “Ličnost posljednjeg Allahovog Poslanika” autora Muhammeda REWWASA QAL'AHDŽIJA (prijevod dr. Safvet Halilović i Mehmed Kico, Izd. El-Kalem, Sarajevo, i Islamsko pedagoški fakultet u Zenici, 2006.). To je opsežna studija o liku i djelu Muhammeda, alejhisselam, u kojoj su opširno rasvijetljeni brojni aspekti Poslanikove ličnosti: Poslanik kao čovjek, suprug, učitelj, pedagog, državnik, građanin, političar, vojskovođa, zatim Poslanikov odnos prema nemuslimanima, potlačenima itd. Knjiga je napisana izuzetno lijepim i preglednim stilom i predstavlja sukus brojnih studija iz klasičnih znanstvenih oblasti islama, naročito hadisa, hadiske nauke i povijesti.