Javni prostor, ne samo posljednjih dana, mada u njima doživljava kulminaciju, krcat je jezičkih kovanica, novih i starih, termina i konstrukcija koje u sebi imaju islamski ili muslimanski atribut sa krajnje negativnim konotacijama. „Islamisti“, „džihadisti“, „otišao u džihad u Siriju“, „islamski hilafet“, „militantni/radikalni islamisti“ „islamski ekstremisti“ „islamski teroristi“ samo su neki od termina kojima je javni prostor prezasićen a svi impliciraju izrazito negativno značenje pa čak i brutalni teror.
Iz pozicije muslimana Bošnjaka upotreba ovakvog jezika i termina nije samo jezičko nasilje nad muslimanima, nego predstavlja neprihvatljiv i nesnošljiv mentalni pritisak sa mogućim dalekosežnim štetnim posljedicama. Štaviše, uvjeren sam da je pristajanje na ovakav terminološki okvir pokazatelj nemoći i poraza muslimanske inteligencije i uleme.
Premda postoje mnoge osobe i u BiH i u svijetu koje svoje ekstravagantne i nasilne postupke nastoje obrazložiti jezikom islama i inspirirane vjerom, a svojim organizacijama i institucijama dati islamsko nazvilje i prefiks, te na taj način daju povod i dobro opravdanje za njihovo opisivanje u vjerskim kategorijama, međutim to nije nikakva olakšavajuća okolnost da ulema i muslimanska inteligencija pristaje na njihovu logiku i korištenje izrazito islamske terminologije kojom oni sami sebe, u znanju ili neznanju, opisuju. Ako takvi pojedinci i grupe svojim postupcima krše temeljne principe islama i proizvode anarhiju i nered – a očito je da to čine – jasno je da se ne mogu kvalificirati islamskim terminima. Ako oni nisu svjesni da islam izvrgavaju javnom sramoćenju i ruglu onda moraju toga biti svjesne ostale muslimanske institucije. Ako je kur'anski tekst nazvao ljude koji slijede islam muslimanima, zašto nekim ljudima i organizacijama to nije dovoljno, nego sebi priskrbljuju islamski prefiks i zašto bi se, recimo, zvali „islamijjuni“, a ne muslimani?
Ubojica i nasilnik, čak i kada sam sebi daje neki islamski predznak, suštinski nema nikakve veza s islamom, a kreatori javne scene, posebno politički subjekti i mediji, ne mogu se povoditi za njegovom logikom. Onaj koji negira i potkopava same temelje vjere ne može nositi islamski epitet. Možda može sve drugo, samo ne to.
Iako ne može utjecati na širi globalni plan, bosanska ulema treba uložiti napor da se, makar za ovdašnje prostore, terminološki razjasne politički i vjerski procesi, a u javnom prostoru BiH pogrešne i neprihvatljive upotrebe islamskih termina za pojave i procese koji su protuislamski, zamjene onim koji opisuju stvarni sadržaj tih pojava i događaja. Oči muslimana su uprte u njihovu pamet i znanje.
Pored nedvosmislene osude i odbacivanja nasilja, muslimanima i dobronamjernoj javnosti trebaju jasna razgraničenja i definicije. Neke stvari su jasne: Kur'an i tradicija su tu, poznato je ko i s kakvim kompetencijama ih može tumačiti, a sve mimo toga je mimo islama i ne može se njime zaogrtati. Ne može se pristati da neuke osobe kreiraju termine i objašnjavaju islamske principe i procese. Suprotstavljanje profanizaciji učenja i obrednog jezika islama je nužnost.
Opravdanje da se to ne učini, ne može biti saznanje da su muslimani u svijetu već duži period samo objekti bitnih procesa, odnosno igrači u timovima čiji selektori negdje drugo sjede i otuda taktike i ciljeve postavljaju, pa tako i mnoga ova terminologija i jezičko nasilje dolazi od tih selektora i taktika. Bez obzira na to, nema opravdanja za vlastitu intelektualnu tromost i konformizam. Mora se graditi nova terminologija, uspostavljati nova jezička kultura i nuditi precizna i originalna objašnjenja. Kada se to bude imalo može se odlučno i snažno, sa puno više kredibiliteta, tražiti od medija i političkih aktera da muslimane, makar na ovim prostorima, oslobode terminološkog nasilja.
Ekrem Tucaković