„Ponekad imam dojam da nam se pesimizam u javnom prostoru nameće kao način da nas se stalno drži u nekom stanju ukočenosti, mirovanja i nečinjenja, zbog čega i imamo političke i društvene teškoće, rast siromaštva i odsustvo vizije razvoja Bosne i Hercegovine.“
Razgovarao: Filip Mursel Begović
U Hrvatskoj postoji ozračje razumijevanja i poštovanja prema muslimanima
U kratkom vremenskom razdoblju dva puta ste posjetili Hrvatsku. Pritom ste održali sastanke sa najvišim vjerskim i političkim dužnosnicima Republike Hrvatske? Kakvi su Vaši utisci?
Reisu-l-ulema: Iz posjete Islamskoj zajednici u Republici Hrvatskoj i susreta s muslimanima, a potom i državnim i crkvenim velikodostojnicima, nosim vrlo ugodne utiske i ohrabrenje. Organizacija i rad Islamske zajednice u Hrvatskoj su na visokoj razini i postignute su dobre pretpostavke da se muslimani i Islamska zajednica nadaju svijetloj budućnost u vjerskom radu, ali i odgojno-obrazovnim poslovima. Zahvalan sam muftiji Ševki ef. Omerbašiću na njegovom doprinosu razvoju Islamske zajednice, ali isto tako sam sretan što imamo muftiju Aziza ef. Hasanovića, koji pokazuje entuzijazam i kreativnost u vođenju Islamske zajednice. Moji zagrebački domaćini u više navrata su istakli zadovoljstvo položajem Islamske zajednice u Hrvatskoj i odnosom državnih struktura, te međureligijskom saradnjom u kojoj Islamska zajednica aktivno participira. Za nas je to vrlo važno. Važno nam je da u toj državi i društvu postoji ozračje razumijevanja i poštovanja prema muslimanima, jer će takvo ozračje pogodovati rješavanju svih eventualnih nesporazuma i teškoća koje se mogu javiti u radu i u međusobnim odnosima. Bez dobre volje i sitni nesporazumi mogu postati krupni problemi.
U susretu s funkcionerima hrvatske države i kardinalom Bozanićem vidio sam upravo tu dobru volju i odlučnost i osjetio da Islamsku zajednicu i muslimane doživljavaju s uvažavanjem i cijene njihov rad i doprinos razvoju hrvatskog društva. Također, uočio sam spremnost za proširenje postojeće saradnje. Dakako, važnim ističem prijateljski susret s kardinalom Bozanićem, kojom prilikom smo razgovarali i postigli saglasnost o važnim zajedničkim vrijednostima naših tradicija, angažmanu na zaštiti ljudskog dostojanstva, pitanju porodice, ali i povratka ljudi na svoja imanja u Bosni i Hercegovini. Sve ovo su dovoljni razlozi za utemeljen optimizam u pogledu još boljih odnosa Islamske zajednice i državnih institucija Hrvatske i još kvalitetnijeg položaja muslimana i zaštite njihovih prava i sloboda u toj zemlji. Otvaranje Islamskog centra u Rijeci bio je, zaista, impresivan događaj, s kojeg su i Islamska zajednica i državni vrh Republike Hrvatske poslali snažnu poruku o razini dostignutih sloboda.
Da li smatrate da je u Hrvatskoj na djelu idealni suživot između muslimanske manjine i katoličke većine? Kako Vam je poznato, tu ideju odnedavno promovira hrvatski muftija Aziz ef. Hasanović, pritom sugerirajući da bi se hrvatski model mogao primijeniti na čitavu Europu, ali i na nemuslimanske manjine u islamskim zemljama. Međutim, ne sumnjajući u dobre namjere Aziz ef. Hasanovića, neki smatraju da sa takvim izjavama treba ipak malčice sačekati. Nije li kamenovanje Islamskog centra u Rijeci, netom nakon otvaranja džamije, jedan od znakova da treba biti oprezniji kada se govori o idealnom suživotu?
Reisu-l-ulema: Zagrebački muftija Aziz ef. Hasanović ima našu punu podršku u promoviranju pozitivnih primjera i obrazaca uređivanja odnosa između države i vjerskih zajednica, ali i odnosa između većinskih i manjinskih vjerskih grupa, koristeći se primjerom Hrvatske. Saglasni smo da je potrebno promovirati dobra iskustva i uspješne prakse, istaknuti ono što je dobro, ali i ukazivati na ono što je potrebno popravljati i mijenjati. Hrvatska je u definiranju institucionalnog odnosa prema svojim manjinama postigla značajne rezultate.
S druge strane, svi zajedno moramo tragati i naporno raditi kako bismo došli do optimalnih rješenja za status muslimana u evropskim državama. Prvo moramo razgovarati međusobno. Muslimani unutar svojih institucija u evropskim društvima moraju definirati svoje stavove i očekivanja, a potom razgovarati s predstavnicima evropskih institucija i država. U tom smjeru idu nastupi muftije Hasanovića, koji govori o hrvatskom iskustvu.
Naravno, u praktičnom životu skoro pa da ne postoje idealna rješenja i modeli. Ideali su ono čemu se teži, ono što se želi postići i što motivira ljude na dodatni napor. Nama su potrebni ideali i vizija i moramo težiti što boljem uređivanju međusobnih odnosa i postavljanju što jačih i potpunijih standarda. Meritoran odgovor na pitanje da li je suživot između muslimana i katolika u Hrvatskoj idealan, nama će dati sami muslimani u Hrvatskoj. Ako se oni osjećaju sigurnim i poštovanim, ako imaju jednake mogućnosti i slobode i ako oni misle da je to izvrsno uređeno, onda je to i naš odgovor i naša ocjena.
Kao što rekoh, realni život se sastoji, između ostalog, od teškoća i iskušenja. Prema tome, kamenovanje Islamskog centra u Rijeci, bar prema onome što je nama poznato, vidimo kao incident, ružan i neprihvatljiv postupak neodgovornih pojedinaca. Treba predano raditi da takvih pojava bude što manje. Hrabri nas osuda toga ružnog čina od strane hrvatske javnosti i predstavnika hrvatske države i grada Rijeke.
Slažete li se sa mojom slikovitom usporedbom: Ne može u Sarajevu grmiti, a da u Zagrebu ne kiši? Možda bi mogli reći: I obrnuto! Naime, hoću reći da su naše sudbine (Bošnjaka muslimana) na ovim prostorima neraskidivo vezane te da ono što nije idealno između Hrvata i Bošnjaka u BiH, ne može biti idealno između ta dva naroda u Hrvatskoj. Što vi mislite, podosta se o tome priča – teza da su bosanski Hrvati u BiH ugroženi i da im zbog agresivne i unitarističke bošnjačke politike prijeti nestanak?
Reisu-l-ulema: Slažem se s vašom ocjenom da ono što se dešava u Zagrebu ima odjeka u Sarajevu i obrnuto, naročito ako je riječ o temeljnim nacionalnim i vjerskim pitanjima. Zato je važno uvijek imati visoku dozu razboritosti i senzibiliteta, kada se o tome govori. Mnogo je povijesnih veza i zajedničkih interesa na koje se mogu i trebaju Bošnjaci i Hrvati naslanjati i na njima graditi odnose i prijeko potrebno razumijevanje, kako bi mogli živjeti u miru i prosperitetu. Položaj Bošnjaka i Hrvata, kao i ostalih, u Bosni i Hercegovini danas najviše ugrožavaju nefunkcionalne državne strukture, neodgovorni političari i loše ekonomske prilike.
Bošnjaci sve što žele za sebe, to isto su spremni priznati i priznaju svima drugima. Oko toga ne bi smjelo biti nikakvih dilema ili zadrške. Zato ne znam kome je u interesu da se hrvatski narod u Bosni i Hercegovini osjeća ugroženim. Bošnjacima to sigurno nije. Nažalost, lakše je naći primjer za obrnutu situaciju. Nedavno sam se upoznao s izvještajima o ugroženosti i očitoj diskriminaciji Bošnjaka u Stocu i Čapljini. Stoga pitanje ugroženosti i ravnopravnosti naroda treba rješavati cjelovito, konzistentno i taj proces sagledavati na razini cijele države Bosne i Hercegovine.
Cijenimo odustajanje od huškačke retorike
No, mogli bismo reći da je odnos Hrvata i Bošnjaka, barem onih u Hrvatskoj, doista idealan ako mu suprotstavimo dramatične unutarmuslimanske odnose i odnose političkog establišmenta prema muslimanima i Islamskoj zajednici u Srbiji. Neki mediji daju natuknice da je rješenje blizu, ali čini se da se ništa bitno ne mijenja. Na koji način Vi posredujete u rješavanju tih napetosti i da li imate model koji će rezultirati rješenjem?
Reisu-l-ulema: Pozicija Islamske zajednice u Srbiji za nas je jedno od težih pitanja koje ima šire negativne implikacije po život muslimana. Ovo pitanje je teško, zato što se vlast u Srbiji, na čijem je čelu bio Koštunica, grubo umiješala u unutarnje poslove Islamske zajednice, zanemarujući njenu autonomiju i postupajući suprotno svom zakonu i međunarodnim standardima, koji reguliraju slobodu vjerskih zajednica. Islamska zajednica u Srbiji ima nejednak tretman u odnosu na Srpsku pravoslavnu crkvu ili druge vjerske zajednice i prema njoj se primjenjuju drukčiji aršini. U uvjetima pritisaka i miješanja s pozicije autoriteta države, došlo je do odvajanja grupe ljudi, koji su formirali drugu zajednicu i dobili punu podršku državnih institucija Srbije.
Prema tome, ključni problem predstavlja ulazak politike i državnih struktura u interni prostor Islamske zajednice. To je nedopustivo i sramotno. Kada se eliminira ovaj faktor, moći će se graditi uslovi za uspostavu jedinstva Islamske zajednice u Srbiji. Jer, muslimani, kao i drugi u Srbiji, sami treba da odlučuju o pitanjima organizacije i funkcioniranja svoje zajednice i da sami biraju svoje vjerske autoritete. Hoću da naglasim da mi o ovom pitanju imamo jedinstven stav i predano radimo na njegovom rješavanju. Također, analiziramo i naš dosadašnji rad i propuste. Moramo više razgovarati unutar Zajednice, biti više prisutni u našim džematima, poštovati normativne akte i procedure i slično.
Želim poručiti muslimanima u Srbiji da nas bole podjele kojima su izloženi. Tužni smo zbog toga što nismo bili u mogućnosti da zaštitimo njihovu slobodu, autonomiju i vjerska prava. Obećavam da ćemo vrijedno raditi na uspostavi njihova duhovnog mira. Zato ih molim za strpljenje i apeliram na njih da čuvaju povjerenje koje imaju. Neka znaju da su pravo i pravda na našoj strani i da se nećemo predati u borbi za njihovu čast.
Uostalom, kada govorimo o BiH, koja se i geostrateški i povijesno nalazi u “kliještima” srpske i hrvatske politike, možete li nam reći na koji način popustiti taj stisak? Da li je to možda bolja suradnja vjerskih zajednica? Nedavno smo svjedočili jednom lijepom interkonfesionalnom skupu u Banja Luci koji je pokazao spremnost vjerskih zajednica da posreduju u boljim odnosima u BiH, ali i regiji.
Bolja saradnja vjerskih zajednica može, bez imalo sumnje, pomoći i pridonijeti relaksaciji međunacionalnih odnosa i nacionalnih politika. Međutim, uvjeren sam da odnos susjeda prema Bosni i Hercegovini nije motiviran dominantno vjerskim razlozima, mada se nekada može čuti i takvo mišljenje. Naravno, tu dimenziju ne bi trebalo potpuno zanemariti, no taj odnos prvenstveno proizlazi iz karaktera jasnih političkih ideologija i nacionalističkih aspiracija. Vjerske zajednice i lideri na ovim prostorima imaju svoju važnu ulogu i mogu biti posrednici u prenošenju humanističkih vrijednosti i načela zajedništva. Važno je političkim ideologijama oduzeti vjersku argumentaciju i motivaciju, ogoliti njihovu suštinu i skinuti maske. Mi ćemo s radošću učestvovati u svim međureligijskim susretima i inicijativama i smatramo ih korisnim.
Primjerice, koliko vjerujete izjavama predsjednika Nikolića, a koliko predsjednika Josipovića? Pritom mislim i na politike zemalja koje predvode i to u smislu pouzdanosti u dijalogu, izražavanju kajanja za zločine u prošlosti i pokazivanju volje za iskreno partnerstvo u sadašnjosti.
Reisu-l-ulema: Povjerenje je nužni preduvjet za dobro funkcioniranje međuljudskih odnosa, a nužni preduvjet za povjerenje je iskrenost i principijelnost. Povjerenje se teško stiče, a lahko gubi. Cijenimo odustajanje od huškačke retorike, poštujemo tonove koji zrače pomirljivošću i razumijevanjem, a kajanje za počinjene zločine je važno i potrebno. Ipak, iskrenost i principijelnost, a time i povjerenje, dokazuju se konkretnim koracima i efikasnim djelima. Riječi koje ne prate djela vrate se kao bumerang. Predsjednik Josipović u više navrata pokazao je svoju principijelnost i konkretnost te se, sveukupnim dosadašnjim odnosom, nametnuo kao iskren sagovornik i prijatelj.
Očekujemo da evropske institucije prepoznaju važnost našeg iskustva i svjedočenja islama
U intervjuu za hrvatske dnevne novine “Večernji list” osvrnuli ste sa na odnos Europe i muslimana. “Večernjak” je u naslovu intervjua citirao Vaše riječi: “Balkanski muslimani su autohtoni. EU ih mora štititi.” Dakle, polazimo od činjenice da su Bošnjaci muslimani u Europi koji imaju pravo na zemlju u kojoj žive, autohtoni su. Nije li upravo to kamičak u cipelama nekih islamu nenaklonjenih zapadnih političara?
Reisu-l-ulema: Nažalost, u Evropi postoje pojedinci i grupe koji svoju javnu afirmaciju temelje na stigmatizaciji islama i muslimana, odnosno islamofobiji. Posljednjih godina dobivaju prostor i za političko djelovanje. O tome postoji više veoma referentnih izvještaja i istraživanja. Mi osuđujemo takav pristup koji ima značajne negativne posljedice po živote mnogih ljudi. Takvi glasovi i tendencije treba da nas još više motiviraju da se uključimo u procese koji će otklanjati predrasude i razobličiti ekstremizam i agresivnost ovih grupa.
U koječemu se ne može povlačiti znak jednakosti između autohtonih evropskih muslimana i imigrantskih zajednica. Mi smo svjesni toga, ali smo još više svjesni i zajedničke sudbine i izazova pred kojima se nalaze svi muslimani u Evropi. To što smo mi autohtoni evropski narod, ko što su i Albanci i Pomaci, obavezuje nas dodatno da tragamo za boljim rješenjima, kako bismo pomogli sebi, evropskim muslimanima i evropskim institucijama i vladama. Mi se ne bojimo takvog izazova, no očekujemo da i evropske institucije prepoznaju važnost našeg iskustva i svjedočenja islama i pruže nam svaku vrstu institucionalne podrške, pa i zaštite.
Jesu li Bošnjaci muslimani, svojom autohtonošću u Europi, time i most između Zapada i islamskog svijeta? Nedavno sam pročitao jednu sjajnu tezu – da smo za Zapad previše, a za istok premalo muslimani. No, uvjeren sam da se to europsko “čudo” koje nazivamo bosanski islam, zdravim pristupom može i prezentirati kao europsko bogatstvo, a ne da bude permanentna balkanska tragedija.
Siguran sam da možemo biti jedna vrsta čvrstog i stabilnog mosta i produktivna poveznica u oba smjera. Istodobno, zbog toga našeg usuda, nećemo se stalno osvrtati na to kako će nas kvalificirati i na Zapadu i na Istoku, jer mi nismo muslimani zbog njih, nego zbog sebe i ljubavi prema Allahu, dž.š.
No, ono što je od krucijalne važnosti na ovom putu jeste da razvijamo naše intelektualne sposobnosti, da jačamo naše obrazovne ustanove i da gradimo i nove, da potičemo istraživački duh i našu sposobnost interpretacije izvora islama. Moramo biti u toku onoga što predstavlja klasično i savremeno vjersko mišljenje i na Istoku i na Zapadu, moramo vladati metodologijom razumijevanja islamskih znanosti, podsticati pobožnost i etičke vrijednosti… To će nam osigurati sposobnost razumijevanja i punog življenja islama u evropskom kontekstu, kao i Božije zadovoljstvo, ako Bog da.
Naš narod zaslužuje puno bolje i više
U tom smislu, koliko pratim medije i reakcije ljudi, ne samo muslimana, Vaši su javni nastupi, od kada ste postali reisu-l-ulema, za mnoge bili ohrabrujući. Naime, čini se da ste svojom smirenom pojavom i odmjerenim riječima unijeli nadu da može biti bolje. Sa Srebreničanima i ostalim Podrinjcima često ste provodili svoje vrijeme. Zvali su Vas “narodni muftija”. Hoćete li biti i narodni reisu-l-ulema? Uostalom, bez da se osvrćemo u bližu i dalju prošlost – može li se i treba li se uopće biti drugačiji?
Reisu-l-ulema: Na čelu sam Islamske zajednice, koja bi po svojoj definiciji i poslanju trebala da bude najbliža čovjeku, jedinstvenom Allahovom stvorenju koje ima sijaset nedaća i s kojima se katkada teško nosi. U našim džamijama i mesdžidima on bi trebao da može naći svoj duhovni smiraj i zadovoljstvo, prije svega. U tome je radost misije Islamske zajednice. Mi tu misiju ne možemo postići ako nismo uz narod i ta blizina nikada ne smije biti izgubljena. Problemi našeg naroda moraju odzvanjati u strukturama Islamske zajednice, moramo ih čuti i na njih se usmjeravati, kako bismo doprinijeli njihovom otklanjanju.
Bili ste jedan od organizatora otpora u rodnom Gradačcu. Nedugo nakon imenovanja za tuzlanskog muftiju 1993., zajedno s još devet članova delegacije Okruga Tuzla, zarobljeni ste u Konjicu i odvedeni u logor HVO-a. Slobodu ste ugledali sedam mjeseci kasnije. Prošlo je 17 i pol godina od rata u BiH, ali rat kao da još uvijek traje. Kako iz današnje perspektive gledate na ratne godine? Možete li nam odgovoriti na pitanje koje si neki Bošnjaci često postavljaju, udarajući se pritom u tvrdu bosansku glavu: jesmo li kao narod uopće izvukli pouke iz ratnih dešavanja – patnji i žrtava?
Reisu-l-ulema: Ne bih rekao da nismo izvukli pouke iz svega što nam se dešavalo u vrijeme agresije na našu domovinu; možda ih nismo dovoljno artikulirali i pretočili u svakodnevni život. Nedostaje tu organiziranog intelektualnog i institucionalnog angažmana, jer to i treba da oblikuju i prezentiraju naše intelektualne snage. U vrijeme agresije smo vratili naše nacionalno ime, jezik, svijest o domovini i obavezi žrtve za nju itd.
Nažalost, danas je riječ destruktivaca puno glasnija i ima više snage nego konstruktivne ideje i primjeri kojih sigurno ima. Ponekada imam dojam da nam se pesimizam u javnom prostoru nameće kao način da nas se stalno drži u nekom stanju ukočenosti, mirovanja i nečinjenja, zbog čega i imamo političke i društvene teškoće, rast siromaštva i odsustvo vizije razvoja Bosne i Hercegovine. Zabrinjavajuća je politička paraliza koja blokira odvijanje temeljnih društvenih tokova, nedopustivo je da tek rođena djeca budu žrtve neodgovornih političkih elita, žalosno je da Fata Orlović više od 15 godina čeka da joj se vrati uzurpirana imovina i izmjesti iz njenog dvorišta nelegalno izgrađena crkva… Naš narod zaslužuje puno bolje i više, to zaslužuju šehidi i njihove porodice.
S druge strane, u našem narodu postoji jako sjećanje na naše žrtve i jasna svijest o temeljnim vrijednostima našeg nacionalnog i državnog identiteta. To nas sve hrabri i pokazuje da narod ima snagu da sagleda i valorizira ono što je važno, uprkos neradu političkih i nacionalnih elita, kao i da odbrani vrijednosti nastale tokom odbrane od agresije i herojske borbe i da ne dopusti da se izbrišu nečijim diktatom ili političkom odlukom.
Nedavno ste izjavili da “povratak muslimana/Bošnjaka na Drinu znači očuvanje BiH” te da se radi o “presudnom momentu u povijesti Bošnjaka”. Možete li nam reći što bi to po Vama bio održiv povratak u Republiku Srpsku?
Reisu-l-ulema: Održiv povratak prognanih i izbjeglih je jedna od najvažnijih zadaća države Bosne i Hercegovine, ali i međunarodne zajednice, koja je prihvatila Dejtonskim sporazumom obavezu povratka prognanih i izbjeglih. Štaviše, podrška održivom povratku je temeljni ljudski i duboko etički zahtjev, jer se uspješnom realizacijom povratka ublažavaju posljedice Agresije i Genocida. U protivnom, kao ljudsko društvo pokleknut ćemo pred rezultatima brutalne sile i zločina protiv čovječnosti. Uvjeren sam da se ovo ne tiče samo Bosne i Hercegovine, nego cijeloga svijeta, jer na neutraliziranju posljedica zločina zrcali se savjest čovječanstva. Zato niko ne može biti ravnodušan prema obavezi održivog povratka izbjeglica, a mirenje i prihvatanje onoga što nastaje na zločinu i nepravdi protivno je naravi čovjeka.
Drina na stvarnoj i simboličkoj ravni za Bošnjake ima višestruki značaj, a uz sve to, već jedno stoljeće, ona je masovna grobnica Bošnjaka, što je čini specifičnom evropskom rijekom – rijekom masovnom grobnicom. Stoga je pitanje povratka pitanje moralne odgovornosti prema žrtvama i moralne dužnosti borbe protiv rezultata i posljedica zločina. Međutim, povratak na Drinu je, pored toga, i pitanje naše budućnosti i opstanka na ovim prostorima. Imajući na umu sve te činjenice, Islamska zajednica je ovu godinu proglasila godinom početka intenzivne obnove Aladže džamije u Foči, kako bi istakla važnost Foče i Podrinja, te ohrabrila Fočake i Podrinjce da se vrate na svoja ognjišta.
Kada govorimo o održivom povratku onda to podrazumijeva punu sigurnost i ravnopravnost, mogućnost zapošljavanja i dostupnost uživanja svih nacionalnih prava. Snažno se zalažemo da se svi vrate na svoja imanja, da se svim prognanim Bošnjacima, Hrvatima, Srbima i ostalim osiguraju isti uvjeti i mogućnosti za povratak. Islamska zajednica ne samo da podstiče i hrabri sve prognane i izbjegle da se vrate na svoja ognjišta, nego im preporučuje, ako nisu u mogućnosti da se vrate, da sačuvaju svoju imovinu i ne prodaju u bescijenje.
Popis stanovništva je jedan od mnogobrojnih predstojećih izazova za Bošnjake i Bosnu. Na koji način se Islamska zajednica uključuje? Čini se da će sljedeći popis, baš kao i prošli, pokazati da su Bošnjaci većinski narod u BiH. To bi moglo značiti da će Bošnjaci statistički činiti možda 60% stanovništva, koje je trenutno stisnuto na oko 24% teritorija. Iz toga slijedi da Bošnjaci imaju doista najviše interesa da sačuvaju BiH u njenim postojećim granicama. E sad, iako je i bez te činjenice posve jasno da je svako zagovaranje bošnjačke države, zasebne vojske i slično za Bošnjake jednako propasti, mene muči koja je cijena održanja Bosne i Hercegovine za Bošnjake? Odnosno, kojeg se to dijela našeg identiteta moramo odreći, i trebamo li se uopće, da bi BiH opstala i da bi se pronašlo kompromisno rješenje u odnosima sa Hrvatima i Srbima?
Reisu-l-ulema: Predstojeći popis stanovništva ima sudbonosni značaj za Bošnjake i našu buduću poziciju u Bosni i Hercegovini, zbog toga što se može desiti da se popisnim inžinjeringom i potencijalnom zloupotrebom dobije netačna slika o našem broju. Zbog toga Islamska zajednica nastoji ukazati na te opasnosti i zahtijeva da se otklone uočeni propusti. Još jednom treba podsjetiti da mi nemamo etničkih muslimana, imamo samo Bošnjake, čiji je jezik bosanski, a vjera islam. Ta se činjenica mora uvažiti u popisnim materijalima i procedurama.
Zato pozivam sve Bošnjake i Bošnjakinje da krajnje ozbiljno i odgovorno pristupe popisu stanovništva, a posebno je važno da se obrazovane i kompetentne osobe prijavljuju za članove u lokalnim popisnim komisija, koje će imati bitnu ulogu u cijelom ovom procesu. Žao mi je što politički predstavnici Bošnjaka i intelektualna zajednica nisu mnogo ranije uočili ove probleme i poduzeli adekvatne mjere prilikom donošenja važnih odluka, te razvijali programe permanentne nacionalne edukacije našeg naroda. To su morali učiniti i ne vidim nikakav prihvatljiv izgovor i opravdanje zbog čega je to propušteno. Nažalost, naš narod je u nacionalnom smislu zapušten, jer oni koji su trebali nisu mu osigurali kontinuiranu i kvalitetnu nacionalnu edukaciju.
Što se tiče drugog dijela Vašeg pitanja, siguran sam da se Bošnjaci ne moraju odricati bilo kojeg dijela svoga identiteta da bi sačuvali cjelovitost države Bosne i Hercegovine. Od nas to niko nema pravo tražiti, kao što ni mi ne tražimo od bilo koga da se odriče svoga identiteta zarad zajedničke države. Zajednička država se gradi i jača punom ravnopravnošću svih njenih konstitutivnih identiteta. Prema tome, cjelovitost bošnjačkog nacionalnog identiteta nije nikome prijetnja i opasnost, niti za takve strahove ima ikakvih povijesnih opravdanja. Takva konstrukcija može biti produkt čiste zlobe i predrasuda. Bosna i Hercegovina mora biti država u kojoj će svi njeni narodi i građani moći da žive puninu svoga identiteta i ona mora biti komotna za sve. Takav oblik društvenih odnosa u Bosni i Hercegovini je nužan i uz malo dobre volje može se postići.
BiH ne smije biti žrtva ničijih stereotipa koji postoje prema Turskoj
Jedna od čestih primjedbi koje se upućuju Islamskoj zajednici u BiH je njeno “uplitanje” u politiku. Budući da se politika tiče i vjerničke populacije čini se da se niti jedna vjerska zajednica ne može posve distancirati od nje. No, gdje je granica? Uostalom, koja je linija razdvajanja između sekularnog i vjerskog u BiH?
Reisu-l-ulema: Voljeli bismo da oni koji prigovaraju Islamskoj zajednici uplitanje u politiku, prije toga, vide uplitanje politike u rad Islamske zajednice. Islamska zajednica podržava načelo odvojenosti države i vjerskih zajednica, međutim, društvo čine i vjernici različitih orijentacija. Svako mora imati mogućnost da, u skladu sa zakonom, iznosi svoje ideje i stavove. Od tog prava i mogućnosti ne mogu biti izuzete vjerske zajednice. Štaviše, mi imamo i obavezu da štitimo prava vjernika kada su ugrožena. U tome nas se ne može spriječiti pod optužbom da se miješamo u politiku, kao što se to nerijetko čini. Država ne može preferirati jednu vjersku zajednicu, davati joj bilo kakve privilegije, ali isto tako ne može ni arbitrirati u javnom prostoru s ideoloških pozicija.
U Vašim predizbornim nastupima i kandidatskom programu dali ste naglasak na potrebu većeg angažmana žena u Islamskoj zajednici. Znamo da je položaj žene u islamu ujedno i jedno od najosporavanijih i najkritiziranijih mjesta u islamu od strane Zapada. Kako biste Vi ocijenili položaj muslimanke u bosansko-hercegovačkom društvu općenito, a potom i u samoj Islamskoj zajednici?
Reisu-l-ulema: Mi kao Islamska zajednica nemamo nikakvih administrativnih, ideoloških ili teoloških prepreka niti predrasuda prema aktivnom angažmanu i doprinosu muslimanke razvoju društva i Islamske zajednice. Nesrazmjer u zastupljenosti ili kvalitetu zastupljenosti je pitanje koje je stvar našeg ljudskog odnosa, nedovoljno posvećene pažnje, zanemarivanja, a nikako problem koji ima veze s islamom ili svoje uzroke vuče iz islamskog učenja. Naša je orijentacija da otklonimo naše ljudske propuste u pružanju mogućnosti za aktivno participiranje muslimanki u radu organa i ustanova Islamske zajednice.
O ravnopravnosti i zastupljenosti žena u bosanskohercegovačkom društvu postoje određene organizacije i agencije države koje se brinu. Mogu se čuti primjedbe da ta ravnopravnost i uključenost nije na željenom nivou. S druge strane, mi imamo slučajeve muslimanki koje nose maramu, a koje nailaze na prepreke u ostvarivanju svojih prava. Posebno se to odnosi na diskriminaciju prilikom zapošljavanja. Mi ukazujemo na taj problem i nastojimo da se on čim prije otkloni, a naročito bi javne institucije trebalo da budu pošteđene ove vrste diskriminacije.
U programu koji je pratio Vašu kandidaturu najavili ste izmjene Ustava Islamske zajednice u BiH. Koje su ključne izmjene i što muslimani mogu očekivati od novog Ustava?
Reisu-l-ulema: Proces koji treba da dovede do izmjene Ustava Islamske zajednice je u toku. Nalazimo se u fazi izrade prijedloga amandmana, koji će biti upućeni na javnu raspravu u organe i ustanove Islamske zajednice. Javna rasprava će dati konačnu formu predloženim izmjenama. Naša intencija je da se ovim promjenama osigura što funkcionalnije jedinstvo Islamske zajednice, potaknu procesi čvršćeg udruživanja s drugim zajednicama muslimana u okruženju, te promjene u dosadašnjoj organizacionoj strukturi Rijaseta i na koncu jačanje srednjeg nivoa u Islamskoj zajednici, koji se odnosi na rad muftijstava. Nadamo se da će naša temeljna intencija dobiti podršku i da će javnom raspravom, konstruktivnim prijedlozima i sugestijama, biti kvalitativno ojačana.
Turska je sve prisutnija na Balkanu. Mnogi će joj zamjeriti navodni ekspanzionizam osmanskog tipa. No, koliko je meni poznato, nismo čuli da su se Hrvati, Srbi i Crnogorci imalo bunili na turska izdašna ulaganja u njihove posrnule ekonomije. S druge strane Bošnjaci, koji većinom ne sumnjaju da je turski narod prijateljski, sve češće iskazuju negodovanje prema tolikim ulaganjima u Bosni susjedne zemlje. Što vi mislite o povijesnim i sadašnjim sudbinskim isprepletanjima Bošnjaka i Turaka?
Reisu-l-ulema: Turska je važna zemlja i važan partner ne samo balkanskih država, nego i ključnih zemalja na globalnoj sceni. Raduje nas njen prosperitet i smatramo da dobre političke odnose i prijateljstvo naših naroda treba pratiti intenzivnija ekonomska saradnja i kulturna razmjena. Naš narod teško živi, velika je nezaposlenost i jedino ulaganje u privredu Bosne i Hercegovine i ekonomska inicijativa mogu promijeniti postojeće stanje. I do nas su doprle vijesti o nesrazmjeru investiranja turskih firmi u okolne zemlje u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Taj debalans treba ispraviti, a velike riječi zamijeniti velikim investicijama. Želimo da Bosna i Hercegovina bude na čelu liste zemalja po obimu i kvalitetu turskih ulaganja, jer nema razloga da tako ne bude.
Nadalje, Bošnjaci i Turci imaju duge povijesne i kulturne veze, imaju jedan dio zajedničke povijesti, materijalne i duhovne kulture, porodične veze i slično. Veliki broj Bošnjaka je u različitim periodima emigrirao u Tursku i to je važan potencijal za jačanje međusobne saradnje. Bosna i Hercegovina ne smije biti žrtva ničijih stereotipa koji postoje prema Turskoj, te bježati od razvijanja međusobne saradnje koja će biti od koristi za obje zemlje.
Naravno, kada govorimo s pozicije Islamske zajednice, mi smo svjesni određenih razlika i drugačijih iskustava u organizaciji i vođenju vjerskih poslova. Mi smo, uz saradnju, predani čuvanju i daljem razvoju svoga iskustva vjerske edukacije, organiziranja i vođenja islamskih poslova u interesu Bošnjaka i svih članova Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
(Preporodov žurnal, br. 150/151)