E'uzu billahi mine-š-šejtani-r-radžim. Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim.
ŽIVOT HAFIZA BUDIMLIJE I NJEGOVA MISIJA U BIJELJINI
Hadži Hafiz Abdullah efendija Budimlija Fočak (20.11.1922. Foča – 11.7.2009. Tuzla)
Od Foče preko Bijeljine do Tuzle – 53 godine života u Bijeljini i 70 godina odanosti tom gradu. Teško je u kratkim crtama zabilježiti sve ono što je obilježilo život i misiju hadži hafiz Abdullah ef. Budimlije, rahmetullahi alejhi. Ali, treba i vrijedi zapamtiti život i djelo ovog našeg uvaženog allima, zbog naše vjere Islama, zbog njegovog i našeg dostojanstva, zbog nas samih, a radi pouke i putokaza.
FOČA
Jedan od najuglednijih alima koje je Bosna imala, hafiz Abdullah Budimlija rođen je u Foči 20. novembra 1922. godine, kao četrnaesto dijete u porodici svojih roditelja Zejnebe i Hasana. Majka mu je bila pobožna i učena žena, otac ugledni trgovac, a šira porodica Budimlija bila je aginska, sa velikim posjedima u Foči.
Hafiz Abdullah Budimlija ime je dobio po svom djedu, a porodica, nekada zvana Husagić, ime Budimlija dobila je od hafizovog šukundjede Husejna koji je bio sa bošnjačkim ratnicima koji su skupa sa Osmanlijama zauzeli Budim. Po Husejnovom povratku u Foču, cijela porodica dobija ime Budimlija.
Abdullah Budimlija je završio mekteb, zatim mektebi-ibtidaiju, četvorogodišnju muslimansku osnovnu školu, a potom Hadži-Mehmed-paše Kukavice medresu u Foči. Hifz je počeo učiti sa 14 godina, u fočanskoj medresi 1936. godine. Muhafiz mu je bio muderris Muhamed-efendija Bjelan, kojeg su, prema kazivanju hafiza Budimlije, četnici zaklali u Foči 1942. godine, drugi dan Kurban-bajrama. Hafiska dova za Abdullaha Budimliju je proučena 1938. godine u Carevoj džamiji u Foči. Na hafiskoj dovi su bili svi profesori medrese na čelu sa hafizom Omer-efendijom Muftićem i muderisom Smail-begom Čengićem, koji je u medresi predavao kiraet.
Istog dana hafiska dova je bila i za hafize Uzeir-efendiju Aganovića i Aliju-efendiju Delića, sa kojima 1939. godine hafiz Budimlija prelazi u Sarajevo, na pedagoško-metodski tečaj, gdje je bilo više uglednih predavača: Salih ef. Abdić, pisac „Elif ba“ sufare, Hamdija Mulić, pisac udžbenika „Metodika vjerske nastave“, zatim Mustafa Spaho, hafiz Muhamed ef. Pandža, Mehmed ef. Handžić. Također, njih trojica su učili „Talimul-Kur’an“, pred kurra-hafizom Akif-efendijom Handžićem u Carevoj džamiji u Sarajevu.
BIJELJINA
Ovo su kratke činjenice rođenja, djetinjstva i školovanja hafiza Abdullaha Budimlije, koji kao sedamnaestogodišnjak, augusta 1939. godine, dolazi na službu u Bijeljinu. Da podsjetim, Bijeljina je kasabom proglašena 1580. godine, a status kasabe dobijalo je mjesto koje je imalo džamiju, trgovište i pazarni dan. Ovu kasabu zabilježio je u svojim putopisima i Evlija Čelebija, a prema kazivanju Zuke Džumhura, „Bijeljina je imala plah begovat“. Uoči Drugog svjetskog rata hafiza Budimliju dočekuje gradić sa oko 12.500 stanovnika, uglavnom Bošnjaka, okružen srpskim selima. U to doba imami i mujezini svih pet bijeljinskih džamija bili su hafizi.
Prema svjedočenju i zapisu hafiza Budimlije, Bijeljina je tada imala 15 hafiza, računajući Budimliju. Red je da ih se podsjetimo: „Hafiz Abdullah ef. Smajić, imam Preljubovića Dašnica džamije, muallim i vojni imam; hafiz Hajdar ef. Tešnjaković, imam Sultan Sulejmanove Atik džamije i muallim; hafiz Nasir ef. Sajtović, imam Ahmed-age Krpića džamije; hafiz Ibrahim ef. Islamović, imam Mehmed Salih Vedžihi-pašine Janjica džamije; hafiz Omer ef. Vodeničarević, imam Ahmed-bega Salihbegovića džamije; hafiz Osman Ibrišimović, mujezin Dašnice i Atik džamije; hafiz Ćamil Jahić, mujezin Atik džamije; hafiz Emin Tirić, šerijatski sudija; hafiz Ibrahim Bišanović, zemljoradnik; hafiz Abdullah Hajrić, zemljoradnik; hafiz Osman Hadžisalihović, trgovac; hafiz Ilijas Hazurović, mujezin Janjica džamije i muallim; hafiz Hadžib Puhovac, imam u Loznici; hafiz Ahmed Grbić, mujezin Salihbegovića džamije i muallim, hafiz Abdullah Budimlija, imam, muallim i pomoćnik džematskog imama matičara.“ (Moja sjećanja, Bijeljina, 2004. str. 43.)
Sultan Sulejmanova Atik džamija u Bijeljini
Hafiz Budimlija ovo je zapisao, kao što je zapisao mnogo toga u vezi sa Bijeljinom, njenim imamima i allimima, njenim džamijama, mahalama, porodicama, historijom, njenim političkim i vjerskim životom. Zabilježio je imenom i prezimenom sve vjerske službenike koji su službovali u Bijeljini i Janji u proteklih više od stotinu godina. Zapamtio je, sjećao se, zapisao, zauvijek zabilježio svoj život i život grada u kojem je proveo lijepe, ali i teške godine. Najljepše riječi, ipak, zapisane su u dušama i sjećanju njegovih savremenika i svih ljudi koji su imali priliku poznavati ga ili o njemu slušati od drugih.
Prvo zaposlenje hafiz Budimlija dobio je u Bijeljini, 8. augusta 1939. godine, kao pomoćnik džematskog imama-matičara. Radio je i kao muallim u mektebu i vjeroučitelj u školi, te kao upravitelj muške ibtidaije. Uporedo drži analfabetske kurseve za žene muslimanke. Tokom Drugog svjetskog rata učestvuje u vjerskom životu, mudro opstajući u teškim i mutnim vremenima. U ratnom haosu otišao je i do rodne Foče gdje su mu četnici ubili sestru Muliju i njeno dojenče i sestru Devletu koja je bila trudna, kao i mnoge iz njegove šire familije. Za preživjele se pobrinuo da nađu sigurnije okrilje u teškim ratnim vremenima. Jednu ratnu godinu u Bijeljini proveo je radeći na vršalici kako bi zaradio za hljeba i održao goli život svoje porodice i muhadžira iz Podrinja i njegove Foče.
Jedan je od prvih potpisnika bijeljinske rezolucije, „Proglasa muslimana grada i kotara Bijeljina, NDH i Njemačkoj komandi“, 2.12.1941. godine. Potpisnici su 73 najuglednija muslimana u tadašnjem kotaru Bijeljina. Također, bijeljinsku rezoluciju potpisali su skoro svi imami kotara Bijeljina, njih osam, rizikujući kod ustaških i njemačkih vlasti svoje živote i svoje porodice. Bila je to jedna od sedam rezolucija kojima su Muslimani Bosne i Hercegovine štitili svoje komšije od progona i istrjebljenja.
Cijeli tekst sa imenima potpisnika ove rezolucije objavili su Vladimir Dedijer i Antun Miletić u knjizi „Genocid nad muslimanima 1941-1945 godine, II izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1990. godine. U svojoj knjizi „Moja sjećanja“, izdanje BZK Preporod BiH i BZK Preporod Bijeljina, Bijeljina, 2004. godine, hafiz Budimlija, kao tada jedini živi potpisnik te rezolucije, objavio je tekst rezolucije i spisak potpisnika sa tačnim imenima i prezimenima.
Hadži hafiz Abdullah efendija Budimlija
MLADI MUSLIMANI I HAPŠENJE
Kada je hafiz Abdullah-efendija Smajić obolio, hadži hafiz Abdullah-efendija Budimlija preuzima dužnost imama, hatiba i muallima u džematu Dašnica u Bijeljini gdje je radio do 7. septembra 1949. godine kada je zatvoren pod optužbom da je član organizacije Mladi muslimani.
Naime, u toku Drugog svjetskog rata u Bijeljini je djelovala sekcija Mladih muslimana, a hafiz Budimlija je pristupio ovoj organizaciji i bio član Odbora za zbrinjavanje muhadžira iz Podrinja. Kasnije je kao pripadnik ove organizacije radio na nacionalnom, ideološkom i duhovnom preporodu muslimana. Odmah nakon rata, širom Bosne i Hercegovine uslijedila su hapšenja pripadnika Mladih muslimana, koji su ocijenjeni kao „opasni“ za novu komunističku vlast. Hafiz Budimlija uhapšen je oko ponoći 7. septembra 1949. godine. Iste noći je uhapšen i Alija-efendija Sadiković, imam iz Janje, a nakon 15 dana uhapšen je treći član njegove trojke, hadži Hazim-efendija Hodžić iz Janje. Torturom, batinama i drugim pritiscima isljednici su tražili da hafiz Budimlija otkrije ostale članove Mladih muslimana. U toku brutalne istrage, koja je trajala tri mjeseca, hafiz Budimlija nije nikoga teretio ni izdao.
Došlo je i suđenje u Tuzli. Nakon kratkog ispitivanja saopštene su im unaprijed donesene presude, i to: Abdullah Budimlija 10, Jusuf Bilajac 8, Edhem Šahinović 7, Alija Sadiković 6, Hazim Hodžić 6 i Husejn Kavazović 3 godine, ukupno 40 godina.
Zatvorske dane proveo je na teškim radovima u Podgorici, potom u tuzlanskim rudnicima Kreka, Bukinje i Lipnica. U Zenici je 15 mjeseci radio u livnici i tokariji, te u rudniku Barbara. On i njegova grupa osuđenika Mladih muslimana radili su i na pruzi Breza-Vareš, na izgradnji tunela, a u Sarajevu na izgradnji zgrade za MUP. Teške dane provodili su u zeničkoj kaznionici, u zloglasnim ćelijama Staklare, gdje su od njih tražili revidiranje stava, ali su ostali nepokolebljivi.
NAKON ZATVORA
U zeničkoj robijašnici je ostao do kraja 1953., kada je amnestiran, ali je iza toga još dvije godine bio bez građanskih prava. Po izlasku iz zatvora, vratio se u Bijeljini gdje je, bez građanskih prava, radio sve osim svog posla, kako bi porodica opstala. Na veliko insistiranje džematlija, dozvoljeno mu je da ponovo bude imam Dašnice džamije u Bijeljini. Poslije preseljenja na ahiret Hajdar-efendije Tešnjakovića, na mjesto imama centralne Sultan Sulejmanove Atik džamije 1960. godine dolazi hadži hafiz Abdullah Budimlija i na toj dužnosti ostaje sve do penzionisanja 1975. godine, kada za imama ove džamije dolazi Edhem-efendija Čamdžić.
Godine mladosti proveo je na robiji, a ostatak života proveo je pod prismotrom, u gradu koji je „odisao komunizmom“, mirno i dostojanstveno ispunjavajući svoju misiju alima, imama, hatiba i muallima. Ni drugi gradovi tadašnje Bosne i Hercegoine nisu bolje prošli, ali hafiz Budimlija živio je i radio u Bijeljini, a koliko mu je sabura trebalo, samo on je znao. Jer, od 1946. do 1975. muslimani Bijeljine izgubili su i materijalno i duhovno, pritisnuti režimom kojem najčešće nisu umjeli da se odupru ili su ga bezuslovno podržavali. Na jednoj strani kliktali su „novo doba“ i „napredak“, a na drugoj strani nestajala je tradicija i kulturna baština muslimana Bijeljine.
PONOVO ZATVOR
Nakon tridesetak godina, 1981. godine, uslijedilo je novo hapšenje hafiza Budimlije. Na službenom predramazanskom sastanku u Gazi Husrevbegovoj medresi u Sarajevu, maja 1981. godine, kojem je hafiz Budimlija prisustvovao u svojstvu člana Sabora Islamske zajednice i predsjednika Medžlisa IZ Bijeljina, bilo je govora o problemu korištenja svinjskog mesa za užinu učenika muslimana, u školama u kojima su bila većinski muslimanska djeca, ali i inače. Dogovoreno je da se uputi dopis školama u kojima postoji takva praksa, što je hafiz Budimlija, nakon sastanka Odbora IZ u Bijeljini i uradio, uputivši dopis školi „Hamza Hamzić“, danas „Jovan Dučić“. Nije mnogo prošlo, a hafiz Budimlija je propagandno optužen, između ostaloga, i za remećenje međuetničkih odnosa i osuđen na dva mjeseca zatvora. Zbog onoga što je dio naše vjere, a što je i u ono doba bilo garantovano Zakonom o vjerskim zajednicama i crkvama?
U knjizi „Moja sjećanja“, Budimlija bilježi: „U pretresanju stanova i saslušanjima nisu pošteđeni ni ostali vjerski službenici u Bijeljini, Janji, Teočaku, Brčkom, pa i neki građani, da bi o meni kazali nešto negativno. Nakon mog saslušanja u Tuzli vratili su me po noći u Bijeljinu, u Sud, i donijeli presudu te iste noći. Nakon presude, vratili su me u Tuzlu na izdržavanje kazne. Najteže u zatvoru bila je pomisao na nepravdu, kada se nema mogućnost dokazati nevinost. Jedino olakšanje i spas vjerniku jeste iskrena vjera u konačni Allahov sud pravde, na koji ćemo svi doći. I nakon izdržane kazne prošlo je dugo vremena dok nisam došao sebi od preživjelog šoka i nepravde. Bilo je i navodnih prijatelja i kolega koji su me smatrali krivim, govoreći: „Što mu je to bilo potrebno, a nema svoje djece?“ I slično, ali im ja ne zamjeram.“ (Moja sjećanja, Bijeljina, 2004. str. 90.)
MATERIJALNO I DUHOVNO SROZAVANJE
“Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni samog sebe.”
(Kur'an, Er-Ra'd, 11.)
Unutrašnjost Atik džamije u Bijeljini, nekad
Od vremena kada su se džematlije borile da se hafiz Budimlija, nakon amnestije, vrati na mjesto imama Dašnica džamije, do vremena kad su ga mnogi krivili za ono za šta nije bio kriv, prošlo je više od trideset godina materijalnog i duhovnog srozavanja muslimana Bijeljine. Sjećanja hafiza Budimlije, ali i ono čemu su svi mogli svjedočiti, jasno govori o tome, a jasno govore i ajeti iz Kur'ana, koji su bili temelj hafizovog poimanja našeg stanja.
„Sve su ove džamije posjedovale svoje vakufe, svoju imovinu, uz postojeće vakufname kojima su vakifi šartovali, uvjetovali, da se iz prihoda tih vakufa podmiruju potrebe džamija, medresa, mekteba, kao i plate imama, hatiba, va'iza, muallima, muezzina, ferrasa, rasvjeta i drugih potreba. Ti vakufi su se sastojali od obradivog zemljišta, voćnjaka, šume, građevinskih zemljišta, takozvanih mukata, na kojima bi siromašniji mogli graditi kuće. Isto tako, vakufi su se sastojali od stambenih i poslovnih zgrada, dućana, od čijih prihoda su se namirivale navedene potrebe…“ (Moja sjećanja, Bijeljina 2004. str. 33-34.)
Naravno, hafiz Budimlija uredno je zapisao šta je bilo, šta se imalo, a šta se izgubilo po volji režima, ali i po našem neodupiranju tim režimima. Nismo imali snage i dostojanstva da zaštitimo našu vjeru i tradiciju, bar onoliko koliko se moglo i moralo. Još za vrijeme Kraljevine, u Jukića mahali nestala je tekija, kasnije i njeni dućani. Već 1946. godine u strogom centru grada, u Atik čaršiji, srušena je medresa, bez ikakvog zvaničnog rješenja i bez ikakve naknade Islamskoj zajednici kao vlasniku.
Srušena je i kompletna Atik čaršija sa, uglavnom muslimanskim kućama i dućanima, sa pozorištem, dok je turbe Sadik-age bimbaše izmješteno u harem Atik džamije. Nacionalizovana su 3,5 duluma vakufa Atik džamije, mala i velika kiraethana, sjedište Islamske zajednice, han i magaza, na kojima su izgrađeni Omladinski dom, danas ovaj Centar za kulturu, te zgrada pravosuđa. Sultan Sulejmanova džamija opstala je jer je 1952. godine proglašena spomenikom pod zaštitom države, kao tada jedina džamija u Bosni i Hercegovini čija munara je imala dva šerefeta. Ma koliko korisno, obrazloženje je licemjerno jer se radi o jednoj od najstarijih džamija u našoj zemlji, vakufu Sultana Sulejmana Veličanstvenog Kanunija.
Srušeni su dućani Janjica džamije, cijela Janjica čaršija, a ta najveća bijeljinska džamija, sa vrijednim levhama, kaligrafijom i prepisima Kur'ana, srušena je i izmještena kao mesdžid na Pašine bašče. Nacionalizovano je 10,5 duluma vakufa ove džamije, uključujući mezarje, na kojima su izgrađene stambene zgrade i gradska pijaca.
Srušeno je turbe Hivzi-bega Đumišića u Trnjacima pored Bijeline, oduzeto mezarje u Gvozdevićima gdje je izgrađena osnovna škola. Oduzeti su mektebi i dio poljoprivrednog zemljišta, vakufske kuće i zgrade, sve što se moglo uzeti od Islamske zajednice, a za „novo doba napretka“. Svijetla tačka je obnova Preljubovića Dašnica džamije, izgrađene 1905. godine i dotrajale. Tačnije, džamija od čerpića je srušena 1979. a na njenom mjestu izgrađena je nova, pod kubetom i sa munarom visokom 36 metara, sa dva šerefeta. Bijeljinci je zovu Ljepotica. Također, uoči posljednjeg rata, igrađene su dvije gasulhane i mesdžid u naselju Salaš pored Bijeljine.
Hafizu dugujemo i ovaj zapis o bijeljinskoj medresi.
„Zgrada medrese nalazila se u strogom centru. Bila je na sprat. U prizemlju su bile poslovne prostorije, dućani, koji su izdavani pod kiriju raznim zanatlijama i trgovcima. Bilo je sedam lokala:
- Bakalska radnja, Redžo Aljić zvani Ćup
- Brijačka radnja, Avdo Tahirović
- Slastičarna, buzadžinica, Ćazim Hamidović Babačko
- Mesarska i bravarska radnja, Ibro Karić i Ahmed Ismić
- Brijačka radnja, Mehmedalija Mujagić Berber
- Slastičarska kuhinja, braća Osmanović
- Ured za izdavanje uglja, Žebeljan J. Kosta
Na spratu:
- Tri mektebske učionice muške mektebi-ibtidaije
- Ured za vođenje matice džematskog imama matičara
- Mektebska zbornica
- Ured Sreskog-Kotarskog Vakufsko-mearifskog povjerenstva“
(Moja sjećanja, Bijeljina 2004. str. 34.)
SNAGA VJERNIKA
Sve ovo znamo, sjećamo se, pamtimo, prenosimo jer je hafiz Budimlija tokom 53 godine boravka u Bijeljini zapisao i nije dao da ode u zaborav. Nejakog tijela, snažnog duha, mumin, neumorni alim, učenjak, imam, čitalac i ljetopisac te borac za vjersko i nacionalno dostojanstvo, zadužio je ovaj grad svojom dobrotom, dosljednošću, poštenjem i dostojanstvom. Tako smo ga doživljavali, tako ga je doživljavala većina građana Bijeljine i Semberije. Takav je bio u svakom poslu, na svakoj dužnosti. Organizovao je mevlude, bajramske svečanosti, odlaske na hadž, sve dokumentujući fotografijama, zapisima, vlastitim osvrtima. U mnogim porodicama proučio je akiku, proučio mevlud, dao savjet.
U toku radnog vijeka, a i nakon penzionisanja 1975. godine, obavljao je dužnost vjersko-prosvjetnog referenta (glavnog imama), te predsjednika Medžlisa Islamske zajednice Bijeljina. Bio je član Sabora IZ za BiH, Hrvatsku i Sloveniju i član Sabora IZ za SFR Jugoslaviju. Od 1966. do 1980. pet puta je obavio hadž. Kao penzioner posjetio je Siciliju, vulkan Etnu, Španiju Maroko, Maltu, Tunis i Alžir. U organizaciji Udruženja ilmije bio u Londonu na izložbi Islamske kulture. Njegov politički angažman počinje nakon pada komunističke vladavine u RBiH. U Sarajevu je bio na Skupštini SDA 26. maja 1990. godine, u Bijeljini je bio jedan od organizatora osnivanja podružnica ove stranke u sjeveroistočnoj Bosni i ostao počasni član SDA.
„Hafiz Abdulah nema vlastitog potomstva. Živio je 47 godina u braku sa Fatimom, rođenom Mehmedović, kćerkom Rizvana i Hatidže iz Bijeljine. Fatimina majka Hatidža potiče iz poznate zvorničke familije Omer-Kavazovića. Fatima je bila velika mu’minka i preživljavala je sve životne tegobe skupa sa hafizom. Preselila je na ahiret 1988. godine. Krajem iste godine hafiz je stupio u novi brak sa čestitom udovicom Ilduzom, kćerkom hafiza Ibrahima i Izete Islamović iz Bijeljine, koja iz prvog braka ima dva sina i kćerku. Njena djeca su puno pomogla majci i hadži hafizu Budimliji posebno u muhadžirluku i starosti. Hadži hafiz Abdulah-efendija Budimlija preselio je na ahiret u subotu, 11. jula 2009. godine.“ (Prema tekstu Osmana ef. Kavazovića)
Rekli bismo, životni stav hafiza Budimlije bio je jednostavan, a životni opus toliko bogat, zasnovan na dubokom vjerskom ubjeđenju da iskušenja i blagoslov dolaze od Uzvišenog Gospodara. Preuzeti emanet bezuslovno je izvršavao u svakodnevnim poslovima, kontaktima sa ljudima i, bez obzira na dobro i zlo koje ga je zadesilo, sve je radio sa Bismilom, u ime Allaha, dž.š., koji jedini najbolje zna!
TUZLA I RAT
Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu hadži hafiz Abdullah efendija Budimlija napušta Bijeljinu, bez ičega, i kao muhadžir dolazi u Tuzlu. Tu proživljava dane i godine izbjeglištva i ratne neimaštine, ali je i dalje neumoran u odanosti vjeri, narodu i državi.
Piše apele za spas Bosne, za završetak agresije i šalje ih širom regiona, Evrope i svijeta. Kad je obnovljen rad Behrambegove medrese, uspješno obavlja dužnost profesora kiraeta i vrši uporedo ulogu muhafiza za 19 učenika i učenica medrese i još nekoliko pojedinaca, sve do oboljenja od angine pektoris, kad je primoran na liječenje. Bio je saradnik u više novina i časopisa, izdao nekoliko knjiga. Hafiz Budimlija je 2006. godine za životno djelo dobio Povelju Hasan Kaimija. Bavio se i kaligrafijom i skupa sa prof. Fuadom Kasumovićem organizovao je izložbu levhi „Nur“.
Aktivan je bio i u političkom životu, trudio se da organizira Bijeljince izbjegle u Tuzlu, bio je podrška vojnicima i gazijama, držao vazove i hutbe. Bio je i savjetnik reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića, bliski saradnik muftije tuzlanskog Husein ef. Kavazovića. Životom i radom u Tuzli hafiz Abdullah-efendija Budimlija ostao je jedan od najpoštovanijih alima u svojoj generaciji, izuzetno cijenjen i priznat u Islamskoj zajednici i bošnjačkom narodu. Vezanost za Bijeljinu nije prestajala, pa se odmah nakon rata obratio muftiji Husein ef. Kavazoviću, sa željom da se ide u Bijeljinu, obnovi rad MIZ Bijeljina i MIZ Janja i pokrene obnova 11 srušenih džamija, pet bijeljinskih, dvije u Janji i četiri u općini Ugljevik.
ODANOST DUGA 70 GODINA
Hafiz Budimlija neumoran je bio i odan Bijeljini do kraja života. Nakon muftije tuzlanskog Husen ef. Kavazovića i direktora Behram-begove medrese Vahid ef. Fazlovića i on je među prvima došao u Bijeljinu da pokrene, podrži obnovu rada Medžlisa i obnovu džamija. Dao nam je dragocjenu dokumentaciju i dragocjeno znanje o našoj prošlosti, našim džamijama.
Sa 80 godina, u zimu 2002/2003 došao je sa doktorom Adijem Rifatbegovićem na tek izlivene temelje svih pet bijeljinskih džamija, posjetio sjedište Medžlisa, razgovarao, davao podstrijek, preporuke. I kasnije, sa članovima Izvršnog odbora bio je na nekoliko donatorskih susreta sa Bijeljincima izbjeglim u Tuzlu i Sarajevo. Imao je snage, duha, vedrine, optimizma, što je prenosio i na ljude oko sebe.
Glavni imam, Predsjednik i članovi Izvršnog odbora MIZ Bijeljina određenim prigodama išli su mu u posjetu u Tuzlu, a on nas je obogatio vrijednim tarihima za Atik džamiju i njen šadrvan. Također, dao nam je spisak svih muslimanskih uglednika ukopanih pored i oko Atik džamije i još mnogo vrijedne arhivske građe, što nam je kasnije mnogo značilo i vrijedilo.
Godinu pred preseljenje, svečano je, sa muftijom tuzlanskim Husein ef. Kavazovićem, otvorio Mektebski centar u Bijeljini, govoreći da su znanje i predani put po uzoru na našeg Poslanika, alejhi selam, najiskreniji put ka Milosti našeg Gospodara. Tako je živio i ostavio nam putokaze na ispravnom putu.
Godine 2003. osnovana je Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” Bijeljina i Janja. Organizaciju, osnivanje i osnivačku skupštinu podržala je i finansijski pomogla Islamska zajednica. Hafiz Budimlija pojavio se i ponudio djelimično uređenu knjigu svojih zapisa “Moja sjećanja”. Nismo ni stigli da se upitamo možemo li prihvatiti da uredimo knjigu, kako finansirati štampanje, a pojavio se Jasmin Ahmetović, naš Bijeljinac koji je imao uspješnu firmu na Krku u Hrvatskoj. Preuzeo je kompletno finansiranje izdavanja ove knjige, te organizaciju nekoliko promocija. Isto je uradio i sa knjigom Mustafe Grabčanovića “Bijeljina i Bijeljinci”.
Hafiz Budimlija bio je zadovoljan skromnim honorarom i činjenicom da je knjiga objavljena 2004. godine. Govorio je, “iako nisam od kalema, vrijedi da ostane zapisano”, a Preporod je od prodaje te dvije knjige tih godina stipendirao 12 učenika. Na predstavljanju hafizove knjige u Bosanskom kulturnom centru u Tuzli okupilo se 800 ljudi. Više nije ni moglo stati u salu. Posebno značajno bilo je predstavljanje knjige u Bošnjačkom institutu u Sarajevu, kada se okupila intelektualna elita, poštovaoci hafiza Budimlije. Promotori su bili dr Omer Nakičević, dr Šaćir Filandra, dr Džemaludin Latić, Jusuf Trbić, a govorili su i tadašnji reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić te, naravno, autor hafiz Abdullah ef. Budimlija.
“Hafiz Abdulah Budimlija je decenijama bio jedan od najpoštovanijih ljudi u Bijeljini, i to u ono staro, ateističko doba, kad su vjerski službenici bili unaprijed krivi, ma šta da rade. I, da sve bude čudnije, on je bio dva puta hapšen kao pripadnik zabranjene organizacije “Mladi muslimani”, i dva puta osuđen na visoke zatvorske kazne. Pa ipak, nikad nisam čuo nikoga da hafiza pomene, a da ne govori o njemu s neobičnim uvažavanjem, od običnog svijeta, Bošnjaka, Srba ili nekih drugih, do intelektualaca najvišeg nivoa, od žena na ulici do političara, od vjernika do ljutih komunista. Za sve je on bio čovjek visokih moralnih i ljudskih kvaliteta, čovjek dostojan poštovanja. Svojim načinom ophođenja s ljudima, svojim životom, svojom čašću, svojim znanjem i principijelnošću on nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Bijeljinci to znaju, a znaju to i svi koji su ga ikad upoznali. Snovi i život hafiza Abdulaha Budimlije ostavili su lijepi, nezaboravni i neizbrisivi trag u jednom teškom vremenu i u ljudima koji su imali sreću da ga sretnu.” (Jusuf Trbić, Život i snovi hafiza Budimlije, Bijeljina, 2004/2015)
Emir Musli, Bijeljina, 22.11.2022.