“Čovjek je od davnina običavao da svoja značajna ostvarenja i izvjesne događaje pismeno obilježi u materijalima trajnije vrijednosti, kamenu, metalu, pečenoj glini, da bi na taj način iza sebe ostavio trajniji spomen. Iz takvog obilježavanja se razvila i posebna disciplina – epigrafika, sa svrhom da dešifruje, ispituje i proučava natpise i zapise. Epigrafski spomenici pružaju dragocijene materijale za proučavanje vremena i prilika u kojima su oni nastali. U klasifikaciji svjetske epigrafike značajno mjesto pripada islamskim epigrafskim spomenicima s obzirom na njihov opus i rasprostranjenost.”
Hadži Mehmed ef. Mujezinović u svom trotomnom djelu “Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini” zabilježio je vrijednosti islamske epigrafije na tlu Bosne i Hercegovine, uključivši i Bijeljinu. U ovom djelu, uz bogatu baštinu epigrafskih materijala iz raznih epoha, sačuvan je i znatan broj islamskih epigrafskih spomenika na orjentalnim jezicima, nastalih, uglavnom, u doba turske dominacije u našim krajevima. Istina, mnogi spomenici ove vrste u stvarnosti su nestali, ali i ono što je preostalo, kao i ono što se sačuvalo u ovoj knjizi, predstavlja dragocjen materijal za izučavanje vremena i prilika naznačenog perioda.
Predstavljamo vam bijeljinske tarihe koji su u ovoj knjizi sačuvani i koji će, in šae Allah, biti obnovljeni. (Ispravka štamparske greške u knjizi – Atik džamija je služila kao katolička crkva u vremenu od 1716-1739)
Kratka biografija autora:
Hadži Mehmed ef. Mujezinović (1913-1981), bio je profesor-konzervator Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH, ali i pisac, prevodilac i istaknuti kulturni radnik. Rođen je u Sarajevu 29. 07. 1913. godine. Poslije mekteba i osnovne škole, upisao se u Gazi Husrevbegovu medresu, koju završava 1935. godine. Na jesen iste godine upisuje se na tek osnovanu Višu islamsku šeriatsko-teološku školu. Diplomirao je u junu 1939. godine. Poslije odsluženja vojnog roka 1940. godine imenovan je vjeroučiteljem na građanskim školama u Sarajevu, gdje ostaje do polovine 1945. godine. Od jeseni te godine služi kao muderis-profesor, prvo na ženskoj, a kasnije i ne muškoj Gazi Husrevbegovoj medresi. Jedno vrijeme je bio i sekretar medrese. U augustu 1949. godine zapošljava se u Državnoj štampariji. Polovinom 1951. godine preuzima ga tadašnji Zemaljski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine u svoju službu. Tu je ostao do 01.01. 1980.godine, kada odlazi u mirovinu u svojstvu naučnog saradnika.
Od pokretanja Anala Gazi Husrevbegove biblioteke 1972. godine pa do smrti, bio je član Redakcionog odbora. Ujedno je bio i njihov tehnički urednik. Bio je tehnički urednik i edicije Naše starine, u izdanju Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine.