Autor: Enver Alić…www.preporod.com…
Tokom života svašta nas može napustiti. I nada, i snaga, i volja i hrabrost. Ali, suze su, haman, nepresušne. One dok smo živi liju, kapaju, kotrljaju se…. Jer, plač bez suza u grudima insanskim stvara tešku jeku bez odjeka.
IMAM SUZA ZA BUTUM ČOVJEČANSTVO
Dođe vakat kada se izgube riječi, rečenice,misli stabilne, misli koje bi trebalo da pucaju od jedrine. Ne odustajem od nauma. Dugo tragam za tim izgubljenim blagom. Dugo sam bio u misiji traženja prave riječi koja ima sveti i blagoslovljeni cilj. Možda čak i predugo, poštovani moji, koji se u maternju jaziju razumijete, koji, bezbeli, uz sve ostalo i zaplakati znate. Hoću nešto zboriti i kalemom vam kalemiti o suzi, najiskrenijoj ilidži oka moga, o suzi što sve moje jave i moje snove, često kupam istinom, sa htijenjem, vrelim kao suza, da se što više primaknem ljudskoj osjećajnosti, sreći i bolu neprebolu sa uzvišenim ciljem. Postoji ta čarobna i čarolijska riječ suza koja se objasniti dade na više načina, ta suza što terdžumani insansku ljubav prema skupinama insanske istosti, što bejani uzdrhtalost ljudsku, paniku insansku, njegovu sreću, tugu. Neki mjerači u oblasti insanskih fenomena već su izmjerili da, svaki insan ponaosob, tokom svog života , isplače oko šezdeset litara suza! U svakom slučaju, mnogo je to suza – radosnica, “krokodilskih”, majčinskih, dečjih, onih koje teku zbog bola, tuge, očaja, nemoći, straha, one koje teku da ojačaju insanski imunitet i liše insana frustracija, one koje teku zbog gubitka nekoga ili nečega, one koje liče na svojevrsni okidač za empatiju, simpatiju. Najviše se suza prolije u toku ratova, progona, deportacija, gladi, zemljotresa, poplava…
U daljoj i bližoj prošlosti okrutnosti i zla su se činila na sve strane. Hudi insan se zbog nazajažljivih hajvanskih poriva prečesto puni jadom, a samo se dovom Milostivom i obilnim suzama prazni od tog jada i golemog čemera sakupljenog u srcu.Nerijetko se u život ljudski uliva radost i tuga. Tugaljivost, skrhanost i golemi kahar pokušavamo istjerati suznim očima.Ljudski jadi i tuge nikada nisu lijepe, ali, iz čiste nužnosti, i to vrlo često, utomljavaju se suznim okom, i tako bivaju smekšane, ublažene, u izvjesnoj mjeri potisnute. Dakle, suze u velikoj količini zla dođu kao prijatelj insanu i katkad definišu neke odlike i karakter ljudski. Odud hrabrost mnogih majki koje su u ratovima pogubile djecu, čitave porodice, voljene insane sa topraka svoga. Insan plače a čovjek-zvijer i katil skoro pa nikad ne plače pozitivno, jer mržnja prema drugome za njega je najomiljenija riječ.
U deset najkrvavijih ratova u ljudskoj historiji poginulo je od 158 do 284 miliona ljudi. Tako se mnogo suza prolilo zbog sulude ideje Trećeg Reicha, zbog Hirošime i Nagasakija, zbog raznih ratova na Zapadnom Balkanu. Poznate su gorke suze Staljinove kolektivizacije i njegovog zločina protiv čovječanstva,suze ruskih Kozaka, suze ruskih majki kojima je mračna komunistička internacionala likvidirala 130.000 pravoslavnih sveštenika(sinova, jer i sveštenici imaju majke) i dva patrijarha moskovska, suze majki odvedene djece iz Gazijine medrese u smrt samo zbog ideje rigidnog ateizma, suze Darfura, suze starosjedilaca u Americi prilikom kolonizacije, suze Etiopljana zbog političke diktature, suze izgladnjelog irskog stanovništva, suze u Kambodži zbog represije Crvenih Kmera, suze življa iz Burundija, poljske suze zbog masovnog pokolja u Katinskim šumama, suze Aboridžana, suze zanzibarske(progon Arapa), suze Sabre i Šatile, suze Gaze, suze na Kavkazu(progon tri miliona Čerkeza), suze jevrejske u Aušvicu, suze Jasenovca, suze Bleibruga, suze Brčkog, suze Prijedora. Suze za softama, hodžama i muderisima u avliji Gazijine medrese. Suze Podrinja, pa one gorke suze ćuprije na Drini u Višegradu, suze Srebrenice.. . suze svih logora smrti…suze svih lomača smrti…
I još mnogo suza se otkinulo zbog gladi u Africi, Bengalu, Indiji, Iraku, Siriji…I poslije potresa u Kini, Indiji, Turskoj, Iranu, Indoneziji, Japanu, Turkmenistanu, lile su se suze i bile su svojevrsni okidač za bol i neprebol za izgubljenim voljenim i bližnjim. Sve suze za voljenim bićima kopkale su nezacijeljene rane u nikad neutješenim srcima. Davale su oduška ucvijeljenim i uticale da se bol vremenom koliko-toliko prevaziđe.
Često, iz islamskih razloga, plačemo prigušeno, a suze same teku. Ponekad ridamo. Suze lijemo zbog prošlih dana, zbog sadašnjosti, zbog onoga što će se tek dogoditi. Dogodi se da zaplačemo i u snu. Plačemo dok ne isplačemo tugu, a ponekad i bez razloga.
Suzama se obavezno mlado biće oglašava čim dođe na ovaj svijet, što govori u prilog komunikacijske uloge plakanja koja traje tokom cijelog života, do posljednjeg hropca insanskog, do poslednjeg nefesa.(”Iz oka mu suza kanu, pa na minder mrtav panu,stari musliman”.) Tokom života svašta nas može napustiti. I nada, i snaga, i volja i hrabrost. Ali, suze su, haman , nepresušne. One dok smo živi liju, kapaju, kotrljaju se…. Jer, plač bez suza u grudima insanskim stvara tešku jeku bez odjeka.
Dakle,čovjekovi halovi su mnogostruki, višeslojni. Mnogi se od njih ne mogu lahko usmjeravati i kontrolisati. Ščepa insana svašta u životu. Stanje kada insansko oko suzi je stanje baš izvan njegove kontrole. Jer, voljeti i žaliti nekoga i za nekim je čovjekovo stanje kada propisi i naredbe gube svoju važnost i težinu. Plač i suze su jedno čudno i čudesno stanje čovjekovo. Različite su vrste plača i različite suze ronimo i svakom insanu različito oko zasuzi.Budući da pojava suze u oku insanskom ne spada u domen njegove vlastite kontrole, sasvim je sigurno da one ne mogu ni biti predmetom naredbe i zabrane.Plač i suze su pokazatelj sreće i tuge. I sreća i tuga izlivaju se preko oka insanskog. Da li je moguće narediti insanu, muškom ili ženskom, da pusti suzu ili više njih? Za neki oblik plača i suza, posigurno se može ustanoviti da ne mogu biti predmetom sprečavanja i suzdržavanja.Insan kada plače zbog tuge ili neke iznenadne sreće on je u jednom nekontrolisanom pasivnom halu i jedino se moze saburom obuzdavati.
Olakšavajuće je svakom onom ko suza ima! Kao Ibrahim, a.s., kao Jakub, a.s., za sinom Jusufom. Osim što su Ibrahim, Jakub i Jusuf, a.s., bili dobri ljudi, bili su i poslanici i zato je tuga Jakubova za Jusufom bila sa uzvišenim ciljem. Ono što se voli i onaj ko je predmet ljubavi druge osobe, mami suze za njim iz postovanja prema njemu i zbog samog saznanja da je ta osoba svojim programom za život obilježila i naše živote. Zato će vrli sljedbenici islama od 12. rebiu-l-evvela 1434. h. godine proliti mnogo suza za lik i djelo Muhammeda, a s., za njegov časni rođendan, bitan za butum ljudski rod. Iz čiste radosti. Iz zahvalnosti za poruku njegovu. Iz čežnje da se dosegne njegova veličina.Iz želje da se doprinese oblikovanju ljudske svijesti preko riječi i djela našeg zadnjeg Pejgambera, a.s.
Jer, čovjek je, zapravo, ono što misli, čovjek je čovjek po onome što se u njegovim grudima krije. Baciti pozitivu i optimizam prema nekome, odaslati lijepe i iskrene riječi u pravcu voljene osobe, znači povratak istog u nutrinu pošiljaoca, znači povratak pozitive u srce onoga koji suzama kao okidačima emocija proizvodi tu suptilnu bumerang situaciju.
Vrijednosti svoga dina kontinuirano mislim. I mislim da dobro mislim kada me sveti kur'anski tekst opominje: ” Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini- kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, – kao da je svim ljudima život sačuvao.”( Kur'an -El- Maide, 32) Mislim da trebam biti vječni uzrok da se nečiji život sačuva. Mislim i snažnu poruku Allahova Poslanika, a.s., koju je još na oproštajnom hadžu u Mekki odaslao prisutnim: ” Čovjek je veličanstveno djelo Allahovo i teško onome ko oskrnavi veličinu Allahovog djela!” Mislim svoj islam i mislim da niko nema pravo uništiti milione ljudi na ovoj našoj planeti. Ni komunisti, ni fašisti, ni šovinisti svih boja! Sve moje suze, i bivše i sadašnje, jesu uspomene na butum milione nedužno umorenih, ucvijeljenih, kao i sve one koji su još živi a tragaju bar za kostima svojih nestalih u mraku mračnih ideja i ideologija. Imam pravo na suzu kao dio plana i ljudskog uzvišenog cilja.Suze su Božiji dar čovjeku koji mu služi kao svojevrsna vrata osjećajnosti. Ne plačem, jer to je tek posao novoređenčadi. I ne recite nikome da sam ja plačljiv insan.Ako vidite da plačem, varate se. To mene samo oči neće da slušaju. Često me neće da slušaju….. a suze, te suze moje, zbog velikog zbira zla na našoj planeti, same se kotrljaju, liju. Imam ih za butum dunjaluk! Njima vježbam ublažiti ljudsku bol i neprebol. Ulažem napor da i moj karakter odahne.Zaista!