Dan kada je srušena Ferhadija

Dan kada je srušena Ferhadija

Autor: Ammar Bedaković…

Ferhat-pašina, poznata Ferhadija džamija bila je centralni objekat u Banjoj Luci. Zgrada je odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Izgrađena je 1579. godine u klasičnom otomanskom stilu i predstavlja jedno od najuspješnijih arhitektonskih ostvarenja bosanske arhitekture XVI vijeka.

S ponosom je stajala 414 godina i krasila svojom ljepotom Banjaluku. Stajala je otmjeno ljepotica među ljepoticama, najsjajni rubin među draguljima. Plijenila je svojim izgledom prolaznike grada. Kada bih imal dušu sigurno bi progovorila: „ Bijah u najljepšem gradu i tu ostadoh. Gledah lijepe bosanske behare kako na povjetarcu moga ezana svaku kuću i mahalu ispuniše miomirisom njegovog bereketa što s ponosom učiše muezini 414 godina. A onda nekom zasmetah!?? Porušiše me u ranim jutarnjim satima 7. maja 1993.godine. Srpski agresor me minira…“
Ferhadija je bila jedna od 16 džamija srušenih u Banjaluci tokom agresije na RBiH od 1992. do 1995. godine. Dan rušenja Ferhadije – 7. maj je u Bosni i Hercegovini proglašen kao zvanični Dan džamija. U agresiji na Bosnu i Hercegovinu potpuno je porušeno 614 džamija, 614 Allahovih kuća (534 od strane srpskog agresora, a 80 od hrvatskog agresora), dok ih je oštećeno 307 (249 od srpskog agresora, a 58 od hrvatskog agresora), što čini 80,5% od ukupnog broja 1144 džamije, koliko ih je bilo prije agresije.
Pored toga je od ukupno 557 mesdžida, Allahovih mesdžida, potpuno porušeno 218 (od srpskog agresora 175, a od hrvatskog agresora 43), dok je oštećen 41 mesdžid (21 od srpskog agresora, a 20 od hrvatskog agresora). Monstrumi se nisu samo na tome zaustavili, već su i potpunoo uništili, sravnili i do temelja porušili 32 mekteba, još su 18 potpuno oštetili, 4 potpuno uništene i 5 oštećenih tekija, 37 potpuno uništenih i 7 oštećenih turbeta, te 405 uništenih i 149 oštećenih drugih vakufskih objekata, što znači da je ukupno potpuno uništeno 1337, a oštećeno 527 objekata. Samo znanjem ovih podataka možemo spriječiti da se zlo ne ponovi, jer narod koji ne zna šta mu se desilo u bliskoj prošlosti, ima nažalost velikih izgleda za nestanak u bliskoj budućnosti, jer kada nestane tragova materijalne i duhovne kulture, blizu je i biološki nestanak jednoga naroda.
Kur’anski naziv za džamiju je mesdžid, što znači: mjesto gdje se čini sedžda. Riječ MESDŽID je nastalo od korijena sedžede, što znači (u)činiti sedždu, pa je mesdžid, u osnovi, mjesto gdje se čini sedžda. Sedžda je izraz najviše pokornosti i poniznosti pred Uzvišenim Allahom, t.w.t.a., riječ mesdžid se u časnom Kur’anu spominje 22 puta, a u množini je spomenut 6 puta. Kod nas u Bosni i Hercegovini se kroz tradiciju koristi riječ džamija. Koja je također arapskog porijekla, nastala je od korijena džeme’a, što znači: sastaviti, spojiti, skupiti, (po)staviti zajedno itd. U arapskom jeziku džamija se kaže el-džami’, a u bosanskom jeziku se radi lakšeg izgovora koristi riječ džamija. Od istog korijena je nastala i riječ džemat (ar. džema’atun), u značenju: skup, zajednica, grupa, okupljenost. Možemo slobodno reći da su džamije, dakle, mjesta gdje se muslimani okupljaju radi obavljanja ibadeta, Allahu, t.w.t.a., radi zajedničkog namaza, edukacije i drugih vjerskih manifestacija. Allah, s.w.t.a., kaže: “Džamije su radi Allaha, i ne molite se, pored Allaha, nikome!” (Suretu-l-Džin: 18)
Allahu, s.w.t.a., pripadaju džamije i one su Njemu Uzvišenom najdraža mjesta na zemlji. Allah, t.w.t.a., od svih mjesta najviše voli džamije, zato što se tu Njemu, t.w.t.a., ibadet čini, a i vjernici, mu’mini, najviše vole džamije zato što vjernik najviše voli ono što najviše njegov Gospodar voli. Za vrijeme rata, u toku agresije, haman smo se bolje odnosili prema našim džamijama, haman smo ih bolje branili, više se za njih borili, više ih posjećivali i više im pažnje posvećivali nego što to danas činimo. Allah, dž.š., od svih mjesta najviše voli džamije, a šta mi volimo? Da li mi najviše volimo Allahove kuće!? Ili Allah voli jedno a mi drugo!? Kako možemo da znamo da li su i nama džamije najdraža mjesta? Vrlo lahko. Dovoljno je samo da pogledamo naše džamije i odmah ćemo znati odgovor. Ako su džamije za vrijeme namaza pune, a čaršije prazne onda je to znak naše ljubavi, prema Allahovim kućama. Međutim, ako su nam čaršije pune dok se namaz klanja, a džamije prazne onda je to valjda znak koliko držimo do džammije i kolika je naša ljubav prema Allahovim kućama. Ako Allah najviše voli džamije i mi bi ih trebali isto tako najviše voljeti. Jedan od sedmerice ljudi koji će ući pod Allahov hlad na Sudnjem danu kada drugog hlada neće biti je «čovjek čije srce je vezano uz džamiju». Čovjek koji je volio Allaha, s.w.t.a., koji je volio svoju džamiju, čovjek koji je čuvao svoju džamiju, koji je čuvao džemat. Za takvog neće biti bojazi na Sudnjem danu i takav uistinu neće tugovati.
Sultan Sulejman, jedan od najmoćnijih Osmanlijskih sultana , želio je da sagradi najveću i najljepšu džamiju, kakvu niko nikada do tada nije sagradio, kako to i dolikuje njegovoj slavi i njegovom imenu. Što je naumio, to je i učinio. Izabrao je najljepše mjesto u cijelom Carigradu i, počeo graditi veliku džamuju sa četiri minareta. Nazvana je njegovim imenom, Sulejmanija džamija. Priča se kako je sultan Sulejman našao najbolje graditelje i sve ih uredno plaćao, čak i više nego što su tražili, kako bi imao što više sevaba od ovoga hairli djela. Često je i sam učestvovao u gradnji džamije. Danima je nadgledao majstore kako rade, a znao je i sam nositi teško kamenje koje je ugrađivano u zidove džamije. Taman kada je džamija bila gotova i, kada će četiri mujezina sa četiri minareta proučiti prvi sabahski ezan i oglasiti poziv na sabah-namaz, sanja on te noći kako od svoga hajrata ima samo polovicu sevaba. Trgne se sultan, začuđen i pomalo ljut, i tako dočeka zoru i prvi ezan. Čim se malo razdani, naredi on da se sazovu njegovi veziri i najučeniji ljudi kako bi se s njima posavjetovao. Kada sultan ispriča svoj san, oni mu rekoše da u gradnji džamije, zasigurno ima još neko udjela. Sultan posla svoje glasnike da se raspitaju je li ko mimo njegova znanja nešto plaćao ili darivao za gradnju džamije. Tek nakon nekoliko dana, dovedoše pred sultana jednu skromnu staricu. Objasniše mu da ona živi sama u jednoj trošnoj kućici, i da se prehranjuje tako što svaki dan prosi po carigradskim ulicama.
– Pa zašto ste mi, onda, doveli ovu staricu? – upita sultan.
– Čestiti padišahu, ona kaže da je jednoga dana, kada je vidjela da se pravi nova džamija, kupila dvije-tri kile kreča i ubacila ih u carsku krečanu, eto, zato smo je doveli – rekoše njegovi stražari.
– A, od čega živiš, čestita starice? – blago je upita sultan.
– Od Allahove milosti, i milostinje dobrih ljudi – majčinskim glasom reče starica.
– A koliko si ubacila kreča u carsku krečanu? – ponovo će sultan.
– Eh kad bi ja to znala, plemeniti gospodaru. Bila su tri grumena, a svaki je mog’o biti veći od dvije ljudske šake kad se ovako sastave.
Sultan ustade, prošeta malo po svojoj carskoj odaji, pa strogim glasom naredi svojim stražarima da mu odmah donesu tri kese zlata. Kada se sluge vratiše, sultan priđe starici, pruži joj tri kese dukata i tiho reče:
– Uzmi ovo, od mene na dar. Od danas više nemaš potrebu da prosiš.
Starica podiže oči, blago ga pomilova svojim pogledom i, tiho reče:
– Plemeniti padišahu, neka ti Allah podari svako dobro i još više blaga, ali nema bogastva na ovome svijetu za koje bi ja prodala svoj hajrat. Zar ti ne znaš da Allah nagrađuje prema nijjetu i uloženom trudu. Insan treba da se trudi onoliko koliko je to u njegovoj moći. Ja sam dala koliko sam mogla i imala , a i ti si. Zato nas je Allah nagradio isto.
Sultan obori glavu i duboko uzdahnu. Toga dana, dugo je stajao sam pored prozora zagledan u prelijepu džamiju. Na mjestu gdje je bila starica, i dalje su stajale kese dukata.
Allahov Poslanik -’alejhi-sselam- je rekao: “Ko sagradi džamiju radi Allaha (postizanja Njegovog zadovoljstva), Allah će njemu sagraditi kuću u Džennetu.” (Prenose El-Buhari, Muslim, Et-Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed) U nekim verzijama ovog hadisa pojašnjava se, da se nagrada dobija i za džamiju koja nije velikih razmjera, kao što se dobija i nagrada za učešće u izgardnji Allahove, t.w.t.a., kuće pa makar to bila i jedna marka, pa se kaže: “Ko sagradi, u ime Allaha, džamiju, pa makar bila koliko gnijezdo ptice, pa čak i manja, Allah će mu sagraditi kuću u Džennetu” (Ibn Madže), ili: “Ko sagradi, u ime Allaha, džamiju, pa makar bila koliko mjesto gdje ptica polaže svoja jaja, Allah će mu sagraditi kuću u Džennetu.” (Ahmed)
Džamije samo nasljedili od svojih dobrih predaka valjda sa nekim razlogom, valjda nam ih je Allah, s.w.t.a., podari na čuvanje iz nekog razloga. Da vidi kako ćemo se mi odnositi prema njima, hoćemo li ih čuvati, hoćemo li ih graditi i obnavljati, hoćemo li ih posjećivati, ili će one zjapiti prazne!? Sa svakom porušenom džamijom je porušen i dio nas, gdje nema džamije nestaje i nas polahko. Zato neka nikada ne zaboravimo 7. maj 1993. godine, dan džamija, dan kada je porušena Ferhadija, džamija u Banjoj Luci.
Ne dozvolimo da nam džamije ponovo budu samo kulturno-historijski spomenici! Čuvajmo naše džamije, jer ako ih ne budemo čuvali, zločinci će ih ponovo rušiti!