Autor: Ajša Hadžimešić-Hafizović…www.preporod.com
Postali smo tolerantni prema konzumiranju alkohola uslijed navale „lahkih“ i teških droga, upozoravaju oni koji se bave problemom ovisnosti i ističu da je alkohol ulazna droga za duhan, marihuanu i druge nedopuštene supstance.
Ovdje ću se prisjetiti aktivista u borbi protiv konzumiranja alkohola koje sam srela prije desetak godina u našoj redakciji, bračnog para dr.Naime i Hana Schimsa, prelaznika na islam iz Njemačke koji su uporno ponavljali da je alkohol najopasnija droga upravo zbog toga jer se smatra da to nije. To je nedavno potvrdila i studija Monitoring the Future Univerziteta u Michiganu, kako možemo pročitati na Natural News, kojom je dokazano da „alkohol predstavlja ulaznu drogu, što dovodi do upotrebe duhana, marihuane, i drugih nedopuštenih supstanci“. Studija upozorava da alkohol treba biti u žiži pažnje školskih programa prevencije i suzbijanja zloupotrebe opojnih sredstava. „Škole i javnozdravstveni dužnosnici bi trebali hitno usmjeriti napore, politiku i novac ka rješavanju problema konzumiranja alkohola kod adolescenata“, stoji u zaključku ove studije.
Iako u BiH nema preciznih podataka o broju ljudi koji su ovisni o alkoholu, istraživanja su pokazala da je oko 15 posto stanovništva, svaki sedmi, ovisno o alkoholu. Među ovisnicima ima mnogo žena, svaki četvrti ovisnik je žena, objavljeno je iz Zavodu za javno zdravstvo. „Poslijeratno bh. društvo ima sve karakteristike postraumatskog, a iz godine u godinu zbog simptoma PTSP-a povećava se broj konzumenata alkohola i drugih psihoaktivnih supstanci „ kaže specijalista medicinske psihologije Lejla Ramić koja je predsjednica udruženja Klubovi liječenih alkoholičara, uz napomenu da se u BiH, zbog postratnih i tranzicijskih problema, malo pažnje posvećuje borbi protiv alkoholizma, zbog čega se sve veći broj mladih odaje alkoholu koji je često ‘ulaznica’ u narkomaniju“. „Zabrinjava, što više ne dominira radoznalost i pripadanje grupi kao motiv opijanja, već želja za opijanjem,uživanje u omamljenosti, te bježanje od problema“, upozorava dr. Ramić.
Uz apstinenciju nužna promjena načina života
Ne treba zanemariti ni roditeljsku odgovornost. Roditelji zbog svakodnevne borbe za egzistenciju često uopće ne vode dovoljno računa o ponašanju i načinu života svoje maloljetne djece. Neuropsihijatrica dr. Nermana Mehić-Basara upozorava da „roditelji prije svih trebaju da svoju djecu okupiraju sportskim ili nekim drugim aktivnostima. Djeca su nam prepuštena mnogobrojnim kafićima i lahko dolaze do alkohola, a to se mora na početku spriječiti“. Studija o utjecaju alkohola na mozak mladih pokazala je da i samo povremena konzumacija veće količine alkohola negativno utječe na njegov razvoj.
U cijeloj BiH jedina mogućnost hospitalnog tretmana alkoholizma je na Klinici za psihijatriju Kliničkog centra Banja Luka. U Federaciji se ovaj problem pokušava prevazići saradnjom sa Klinikom za psihijatriju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Program prvog liječenja od alkoholizma traje tri do šest mjeseci. Pacijent se poslije toga prati od jedne do pet godina putem različitih socioterapijskih programa rada od kojih su na prvom mjestu klubovi liječenih alkoholičara, koji se u Sarajevu nalaze pri mjesnim zajednicama Stari Grad, Centar, Nahorevo, Grbavica, Čengić Vila, Novi Grad i Vogošća .
„Apstinencija od alkohola nije dovoljna sama po sebi nego uz apstinenciju treba mijenjati dosadašnji način života i odnos prema pijenju“ , ističe dr. Lejla Ramić.
IZ BiH i njeni napori u borbi protiv alkohola
Centra za rehabilitaciju ovisnika o psihoaktivnim supstancama (CROPS) u Tuzli jedan je od rijetkih koji radi upravo na tome – u rehabilitacionom periodu radi na mijenjanju načina života koji vodi korištenju opijata. Osnivač Centra je Islamska zajednica BiH. Centar je osnovan 2004. godine odlukom Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Sabor je 2011. godine donio Odluku o prepuštanju dijela osnivačkih prava i obaveza nad CROPS-om Tuzlanskom kantonu. Vlada Tuzlanskog kantona je usvojila Elaborat o društvenoj opravdanosti transformacije CROPS-a u javnu ustanovu od kantonalnog značaja.
Rehabilitacioni proces u CROPS-u traje 18 mjeseci: 12 mjeseci rehabilitacije i 6 mjeseci resocijalizacije. Podijeljen je u tri etape: adaptacija koja traje prva 3 mjeseca štićenikovog boravka u Centru. Zatim rehabilitacija kao najvažnija faza u odgojnom procesu štićenika, koja traje od 3. do 12. mjeseci. U ovom periodu štićenik je potpuno uključen u sve aktivnosti iz radno-okupacione terapije. Cilj ove terapije je navikavanje štićenika na život ispunjen obavezama, na stil života koji podrazumijeva poseban red i organizaciju radnih navika primjenjivih i korisnih po izlasku iz Centra i povratku u radno i životno okruženje.
Rehabilitaciji pacijenta u ovom Centru umnogome pomaže duhovna terapija, ističe njen direktor Nermin Mujkanović, jer omogućava pravilnu organizaciju života i uspješno odvikavanje od svih poroka koji se svakodnevno nude. Ova terapija koja štićenicima omogućava da se upoznaju sa religijskim načelima pruža intezivnu psihološku podršku onome ko se liječi i pomaže da u svoj vrijednosni sistem unese stavove i poglede na život koji će mu pomoći da se potpuno rehabilitira i da spriječi ponovno uzimanje opijata. Primjenjujući takav način života, štićenici upoznaju potpuno novu organizaciju i stil vođenja života, u kome je unaprijed određeno što je dozvoljeno, a što nije, što je potrebno činiti da bi se postigla životna harmonija i zadovoljstvo, a čega bi se trebalo kloniti da bi se izbjegao neuspjeh i nezadovoljstvo u životu. Resocijalizacija je dodatni period od 6 mjeseci koji se preporučuje u kompletnom rehabilitacijskom procesu. Bazira se na pripremanju štićenika za povratak u društvo, u staro socijalno okruženje. Hafiz
Imami na hutbama govore protiv konzumiranja alkohola
Međutim, CROPS je pojedinačan primjer. On je jedan od malobrojnih centara koji se bave ovim problemom. „Mi možemo dati svoj doprinos i dajemo. Mislim da smo jedini koji to rade. Imami na hutbama, a profesori na predavanjima, govore, posebno omladini, protiv konzumiranja alkohola. Zajednica je sagledala društveni problem i CROPS je jedan od njenih napora da se pomogne na ovom polju. Međutim, mehanizam vlasti je zakazao, a za suočavanje sa ovim problemom i za njegovo rješenje nužna je jedna opća akcija“, upozorava prof. dr. Mustafa Hasani, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu
„Svaki društveni problem je problem naših džematlija. I oni, direktno ili indirektno, trpe posljedice konzumenata alkohola i drugih opojnih sredstava. Mi kao zajednica smo pogođeni i zainteresirani za taj problem. Jesmo i dajemo podršku. I kao pojedinci imami i kao profesori dodatno smo angažirani“, kazao nam je dr. Mustafa Hasani koji je u okviru predmeta praktikum svoje studente vodio u Lukavac, Tuzlu i Ilijaš gdje se nalaze centri za liječenje ovisnika kako bi studentima ukazao na tu kriznu grupu. „Nastojimo da se buduće generacije imama i vjeroučitelja pripremaju i imaju senzibilitet i prema ovim kategorijama, da studenti vide da su to ljudi iz naših sredina i da daju svoj doprinos u prevenciji i liječenju ovog društvnog problema“.
Otkrivanje duhovnog svijeta kao lijek
Imam hatib Ensar džamije u Zenici, hafiz Mevludin Dizdarević, zasigurno je primjer imama koji intenzivno radi na prevenciji i pomaže u liječenju ovisnika o psihoaktivnim supstancama. Kantonalni zavod za borbu protiv bolesti ovisnosti u Zenici je angažirao ovog imama da vodi duhovnu terapiju kao dio ukupne terapije u liječenju ovisnika. Rezultati njegovog radu su fascinantni. Zamolili smo hafiza Dizdarevića da nam prenese neke od svojih zapažanja u radu s ovisnicima. „Vodim duhovnu terapiju putem grupnog ili individualnog rada sa ovisnicima koji su na procesu detoksikacije. Dijelom radim i sa roditeljima, porodicom ovisnika“, kaže imam pojašnjavajući nam da to radi „kroz razgovor i druženje u okviru kojih, uglavnom, nastoji približiti osobama koje se liječe duhovni svijet koji je za njih potpuna nepoznanca“. „Glavni uzrok njihovog stanja je zatvorenost njihovog duhovnog svijeta. Ja im pokušavam pomoći da im se otvori taj svijet. Vjerujte, velika je njihova radost kada u tome uspiju.“, kaže nam imam Dizdarević. Njegove terapije su otvorene i za muslimane i za nemuslimane koji ih rado posjećuju. „Oni ili nemaju pojma o vjeri, ili ono što znaju „znaju“ na pogrešan način, ili imaju loša iskustva sa vjerskim licima“, kaže hafiz uz opasku da neka vjerska lica imaju blagu odbojnost od ovisnika od alkohola i droga. „Naravno ne može se poreći da ima mnogo lošeg među njima. Ima strašnih sudbina, nevjerovatno teških životnih priča … Ovisnici su specifični karakteri, teških mentalnih sklopova, puni unutarnjih slabosti, ali to nas ne amnestira od obaveze da se potrudimo da im pomognemo. Meni je važno da im razbijem svijest da su vjera i vjerski ljudi negativnost – to je svijest koja je kod njih unaprijed izgrađena, uglavnom bez ikakvog iskustva sa vjerom i vjerskim licima. Nastojim da im razbijem te pogrešne stereotipe“, kaže hafiz Dizdarević.
Ko ne razumije problem on samo osuđuje
Na konstataciju da naše sredine vjeruju da je alkoholizam daleko od naših porodica, da mi s tim nemamo problema, te da se takvo što ne može desiti našoj djeci hafiz Mevludin Dizdarević kaže:“ Iluzija o tome da se to dešava nekim drugima kod mene je odavno razbijena. Uvjerenje mi smo fina porodica, nama se to ne može desiti, nažalost nije istinito. Može se svima desiti … Kada kažu to se dešava samo lošim roditeljima, to je jedna predrasuda i tako se čini nepravda mnogim dobrim roditeljima. I roditelji su velike žrtve ovog poroka“, ističe hafiz Dizdarević. Naveo nam je primjer jedne porodice, među mještanima poznate kao fine, znane i u čaršiji i u džamiji. Imali su sina koji je zbog alkohola, a kasnije i droge uzimao i prodavao jednu po jednu stvar iz kuće. „Te porodice, kako se to u našem narodu kaže, stenju, ne puštaju glas jauka, kao – to je sramota, pokazatelj njihovog neuspjeha. Ne žele nikome da kažu, kriju … i ne rješavaju problem dok on ne kulminira. U tom smislu mi imami imamo benefit da nam se ljudi u nevolji lahko povjeravaju kada vide da ih razumijemo. Razumijevamo, a ne osuđujemo. Ne osuđujemo nego pomažemo da pronađu izlaz iz začaranog kruga u koji su upali. Ko ne razumije problem on samo osuđuje. Studentima neprestano ponavljam: samo skromnost nam treba kad s minbera silazimo među narod“, ističe imam Mevludin Dizdarević.
„Često ih sretnem u gradu, i to su posebno lijepi susreti, susreti iskazivanja povjerenja.“, kaže imam Ensar džamije i upozorava da njegove terapije traju relativno kratko, 1 – 2 mjeseca i ističe da je tu potreban mnogo duži rad ako se žele postići dugoročni rezultati. Podsjećamo ga na pozive da se ove terapije ukinu zbog nedostatka financijskih sredstava. „Sve one koji su zbog nedostatka financijskih sredstava ovo željeli ukinuti demantirali su podaci o značajno smanjenom broju obijenih automobila kao i manjih krađa i provala u ovom gradu“, kazao nam je imam hatib Ensar džamije u Zenici Mevludin Dizdarević.
Dakle, isplati se ulagati u borbu protiv opijata i državi i nama kao pojedincima. Pitanje je samo kada ćemo to shvatiti i početi sa općom institucionalnom akcijom u borbi protiv konzumiranja alkohola i drugih opijata ?!