„Ime nas određuje, ono izdvaja, definiše, čuva sadržaj. I obratno – bezimenost vodi utapanju, asimilaciji, rasipanju i gubitku samosvjesnosti. Negiranje imena naroda i jezika jeste negiranje samog naroda. Stigma negacije će nažalost tokom gotovo čitavog 20. vijeka pratiti Bošnjake u kontekstu kreiranja i pozicioniranja nacionalnih identiteta u regiji Zapadnoga Balkana. Kako u periodu beskompromisnoga i rušilačkog unitarizma dinastije Karađorđevića, tako i u periodu komunističke jugoslovenske utopije“, dodao je Bakir Izetbegović.
Bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović u obraćanju na svečanosti povodom Dana Bošnjaka, u četvrtak 28.09.2017. godine navečer, rekao je da „skup temeljnih vrijednosti i posebnosti jednoga naroda čini njegov identitet“, prenosi INS.
„To je definicija koja je u velikoj mjeri obilježila vremena intenzivnog formiranja nacije koja su iza nas, ali koja vrijedi i danas bez obzira na mobilnost i konstantno miješanje zajednica. Kulture većih naroda u odnosu na manje često se pozivaju na dominatnu tradiciju, tačnije na kontinuitet svojih vrijednosti, što bi ih trebalo činiti privilegovanima u kontekstu međunarodnih odnosa. Otuda svaki pokušaj jedne kulture da svoje vrijednosti nametne drugima, najčešće onima za koje smatra da su proistekli iz nje same ili su njihove vrijednosti i osobenosti dio istoga spektra interesa, vodi pokušajima asimilacije i negacije drugog i drugačijeg“, kazao je Izetbegović, koji je prekidan aplauzima.
Ime direktno, ističe on, korespondira sa suštinom.
„Ime nas određuje, ono izdvaja, definiše, čuva sadržaj. I obratno – bezimenost vodi utapanju, asimilaciji, rasipanju i gubitku samosvjesnosti. Negiranje imena naroda i jezika jeste negiranje samog naroda. Stigma negacije će nažalost tokom gotovo čitavog 20. vijeka pratiti Bošnjake u kontekstu kreiranja i pozicioniranja nacionalnih identiteta u regiji Zapadnoga Balkana. Kako u periodu beskompromisnoga i rušilačkog unitarizma dinastije Karađorđevića, tako i u periodu komunističke jugoslovenske utopije“, dodao je.
Prema riječima Izetbegovića, početne erozije bošnjačkog nacionalnog bića, formiranog u stoljećima srednjovjekovne bosanske države te djelomično integriranoga i očuvanoga u periodu osmanske imperije, prepoznajemo u političkim, ideološkim i kulturološkim promjenama pokrenutim od strane Kraljevine Jugoslavije.
„Temeljni postulati na kojima i danas počiva bosanskohercegovačko društvo, suživot i tolerancija, bivaju pažljivo i postupno dezavuirani od strane novih gospodara Bosne. Taj vjekovni civilizacijski obrazac je egzistirao samo u okolnostima potpune ili barem većinske bošnjačke političke i kulturne ravnopravnosti. U svim drugim okolnostima, kako u vrijeme dinastije Karađorđevića, tako i poslije, Bošnjaci će biti anatemisani kao relikt, dok će njihovi bogumilski korijeni koji su svoju konačnu duhovnu formu pronašli u preuzetom islamu biti opovrgnuti i negirani“, naglasio je Izetbegović.
VEZANI TEKST >>>Svečana akademija u Vijećnici: Obilježen Dan Bošnjaka (Foto)
Većinski bošnjačka sredina, kaže, se sve do dinastije Karađorđevića, a potom i novojugoslovenske zajednice nije suštinski mijenjala i nastavila je egzistirati u svojim tradicionalnim okvirima, sa običajima, baštinom i socijalnom hijerarhijom.
„Novi odnosi snaga i izmjenjena politička stvarnost, koji su Bošnjake iz uloge većinske zajednice sveli na razinu ugrožene nacionalne manjine, doveli su do kulturne pa i duhovne krize ne samo kod Bošnjaka koji su bili prisiljeni funksionisati na potpuno drugačijim obrascima, već cijele Bosne kao kulturno-historijskog prostora zasnovanoga na nacionalnoj i vjerskoj toleranciji. Jedno je sigurno: u svim periodima minimiziranja i poništavanja Bošnjaka kao autohtonoga i konstitutivnog naroda, Bosna i Hercegovina je bila gotovo nepostojeća zemlja. Bošnjaci su vezivno tkivo Bosne i Hercegovine, a država Bosna i Hercegovina temelj i okvir opstanka Bošnjaka. Neprirodna, prevashodno politička podjela Bosne i Hercegovine na banovine najbolji je primjer udara na egzistenciju Bošnjaka. Bošnjaci su novim ustavnim zahvatima svjesno i namjerno bili podijeljeni. Istiskivani su ka teritorijama van matične zemlje, sa ciljem da vremenom budu pretvoreni u manjinu. Trebalo je da nestanu kao politički i kulturni činilac, da im se zatre svijest o sebi kao o posebnom narodu, i sjećanje na viševjekovnu tradiciju o bosanskoj državnosti, posebnosti i autonomnosti“, podsjeća Izetbegović.
Pored ustavno-pravnog poništavanja cjelovitosti bosansko-hercegovačkog kulturnog prostora, uslijedili su sistematski ataci i pokušaji rušenja i oduzimanja nezavisnosti Islamskoj vjerskoj zajednici, odnosno oduzimanja zemlje od bošnjačkih veleposjednika, kroz takozvane agrarne reforme.
„Cilj im je bio isti: poništiti Bošnjake kao političku, socijalnu, vjersku, kulturno-jezičku posebnost, što će svoj kulminaciju doživjeti u godinama 1941-1945, u nizu užasnih i sistematskih zločina, ali i u prvoj dekadi komunističke vladavine koja je ustavom iz 1946. godine potpuno isključila tadašnje muslimane iz ustavno-pravnoga okvira nove Jugoslavije. Izjave vodećih komunističkih prvaka poput Edwarda Kardelja koji je na zasjedanju u povodu donošenja Ustava Federativne narodne republike Jugoslavije iz 1946. rekao da „muslimani nisu i ne mogu biti nacija već samo etnička grupa“, odnosno Moše Pijade „da muslimani nemaju veze sa pitanjem narodnosti“, ili Milovana Đilasa koji je poništio prethodno priznanje muslimana kao naroda, dogovoreno na Drugom zajedanju AVNOJ-a u Jajcu, jasno ocrtava buduću poziciju Bošnjaka u okvirima nove Jugoslavije“, ističe Izetbegović, te dodaje:
“Ovi stavovi samo potvrđuju nastavak politike prema Bošnjacima koja je vladala između dva rata, uz časni izuzetak Rodoljuba Čolakovića koji je sa čuđenjem gledao na ponašanje muslimana-komunista iz rukovodstva Partije, smatrajući “da odgovornost za izostavljanje muslimana iz Ustava 1946. snose upravo oni. Njima je predratni revolucionani put i udio u oslobodilačkom pokretu davao moralnu snagu da ustanu protiv toga“. „Mogli su i morali su“, kaže Rodoljub Čolaković, „dovesti u pitanje takve stavove, otvoriti demokratski dijalog, podastrijeti argumente. Pa stupiti i u konfrontaciju ako treba“.
Nasreću, dodao je, bošnjački intelektualci poput Alije Isakovića, Enesa Durakovića, Muhameda Filipovića, Enesa Pelidije i Bakira Tanovića nikada nisu prihvatili tu nametnutu realnost i podaničku šutnju.
„Borba za afirmaciju samosvojnosti Bošnjaka, uključujući i pravo na ime naroda i jezika se nastavila u zemlji, ali i u inostranstvu od strane političke emigracije predvođene Smailom Balićem, Adilom Zulfikarpašićem i Teufikom Velagićem. Demokratskim promjenama iz 1990., a zatim i odbramebeno-oslobodilačkim ratom iz 1992–1995., u kojem je obnovljena nezavisnost države Bosne i Hercegovine, Bošnjaci su stvorili mogućnost za jedno od najznačajnijih okupljanja u njihovoj historiji, za Bošnjački sabor održan 27. i 28. septembra 1993. godine na kojem su vratili svoje ime, ime svog jezika i definisali politike koje će očuvati jedinstvo BiH i omogućiti postizanje mira“, kazao je bošnjački član Predsjedništva BiH.
Pored značajnih odluka, Sabor je, smatra Izetbegović, na prijedlog predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića donio i jednu bitnu odredbu koje se trebamo podsjetiti, citiram:
„Da bi produžili i produbili posao potvrđivanja vlastitoga narodnog bića, njegovog mjesta i zadaće u našoj zemlji i u svijetu u kojem živimo, način rada i stukture njegovih institucija, kao i pogleda na budućnost našeg naroda i svih ljudi koji žive u našoj domovini, odlučujemo da Bošnjački sabor i ubuduće radi kao mjesto okupljanja svih Bošnjaka na kojem će se u slobodi mišljenja, poštivanju različitih uvjerenja i uz maksimalnu kompetenciju i odgovornost razmatrati sva najvažnija pitanja života bošnjačkog naroda i naše države i utvrđivati pravci naše nacionalne akcije”.
U proteklih par decenija Bošnjaci su prešli tegoban historijski put vrijedan stoljeća.
„Plaćena je ogromna cijena slobode, ali Bošnjaci su izborili poziciju političkog faktora bez kojeg nema kalkulacije ne samo u BiH već u cijelom regionu. Reafirmirali smo vlastiti identitet, vjeru i kulturu, vratili istorijsko ime naroda i jezika. Uz sve probleme, osporavanja i otpore, Bosna i Hercegovina je suverena, jedinstvena i samostalna država“, poručio je.
Današnje prvo obilježavanje Dana Bošnjaka veoma je važno za dalji nastavak i punu realizaciju citirane odredbe.
„Nije dobro da Bošnjaci već četvrt stoljeća nisu osjetili potrebu za jednim kolektivnim preispitivanjem svoje političke, kulturne, jezičke i socijalne agende bez čega nije moguće kvalitetno planirati nacionalne projekte u budućnosti“, smatra on, te dodaje:
“Izrada kulturnih i obrazovnih platformi, dodao je, smjena generacija, revizija postojećih dotrajalih programa rada i promišljanja vlastite pozicije u složenoj bosanskohercegovačkoj zajednici naroda, sve su to nužni koraci koje treba napraviti promišljeno, i o kojima trebaju odlučivati sve bošnjačke nacionalne organizacije uz aktivno učešće islamske vjerske zajednice i relevantnih političkih subjekata”.
Bošnjački sabor koji će biti održan iduće godine, kazao je, je pravi momenat da se podvuče crta pod četvrt vijeka života i borbe pod imenom Bošnjaci, najbolja prilika da se utvrdi činjenično stanje, izvrši potrebna revizija, odrede jasni programski ciljevi te izabere rukovodstvo koje će ih u zadatim rokovima realizirati.
“Na takvim načelima djeluju i postoje sve nacionalne zajednice u svijetu. Nema drugoga puta i drugačijih riješenja. Tradicija je skup upornih ponavljanja i dobre organizacije. Kao engleski travnjaci čija nas ljepota jednostavnosti iznova zbunjuje. A mjera jednostavnosti je oduvijek ista. Treba ih kositi, zalivati, njegovati. I činiti to uporno stotinama godina“, zaključio je Izetbegović, čestitajući Dan Bošnjaka „uz uvjerenje da ćemo ga slaviti u kontinuitetu, u korist i na ponos cijele bosanskohercegovačke zajednice“, prenio je INS.