Jučer, 11. jula, kiša je zajedno sa bošnjačkim suzama lila, natapajući tabute žrtava krvavog genocida u Srebrenici. Krvarile su teške rane na srcu srebreničkih majki, sestara, supruga, kćeri, a na njihovoj su se duši produbljivali ožiljci koji teško zacjeljuju.
Jučer su se i „Srebreničkim infernom“ proklinjali oni koji su mnogo puta ubili iste žrtve: prvi put kad su genocid nad njima počinili i svaki drugi put kad su ga negirali. I licemjerna Evropa je nijemo proklinjana bila, jer je prvo Srebrenicu takozvanom ‘zaštićenom zonom’ proglasila, zatim je genocid pasivnim svojim držanjem podržala, da bi na kraju licemjerne kvalifikacije i sramne sudske presude tolerisala.
Suze majki su zajedno sa kišom lile i zbog zanemarivanja njihovog bola od strane nesposobnih domaćih političara koji misle da je dovoljno da samo na današnji datum dođu, pročitaju srceparajući govor i ‘odaju počast žrtvama’, a zatim cijelu borbu za istinu i pravdu prepuste ženama junakinjama: nani Fati Orlović i srebreničkim majkama.
Zamislimo samo kakva je borba ovih žena, kad se one za svoju pravdu moraju boriti u okruženju gdje novinarka, radeći novinarski prilog, nakon 18 godina od počinjenja genocida pita mještanina srpske nacionalnosti šta misli o 11. julu, a on poslije svega, bez trunke poštovanja, uz podsmijeh odgovara ,,Za mene je to običan dan, k’o i svaki drugi!’’ Ovakav odnos srpskih mještana povećava ljutnju i bol žalosnih, usamljenih majki koje su izgubile svaku nadu u svoju bolju budućnost i žive samo od sjećanja na prošlost. Nakaradni odnos srpske politike prema bošnjačkom narodu ogleda se i u nelogičnoj izgradnji pravoslavnih crkava u mjestima gdje žive samo Bošnjaci, tj. mjestima gdje nema niti jednog žitelja srpske nacionalnosti.
Znaju majke cijeniti doprinos časnih izuzetaka, kao što su, na primjer ,,Žene u crnom’’ koje svake godine dođu u Srebrenicu da na svoj način izjave sućut i odaju pošast žrtvama genocida i koje, koliko toliko, doprinose relaksaciji pomenutih zategnutih odnosa.
Danas je klanjana dženaza za 409. žrtava genocida, životne dobi od bebe do starca, među kojima je bio veliki broj bošnjačkih dječaka. Žrtve nikakve krivice nisu imale, osim što su bošnjačko ime nosile. Bilo je dosta tabuta sa nepotpunim dijelovima tijela, jer su kosti žrtava od strane počinitelja genocida premiještane iz grobnice u grobnicu, kako bi im se pokušao izgubiti svaki trag. Koji to monstruozni umovi samo mogu smisliti da prvo ubiju hiljade bespomoćnih nevinih ljudi, pa da im onda mrtvima kosti premještaju s mjesta na mjesto, s ciljem da im zatru svaki trag, a da nakon što se masovne grobnice otkriju nastave negirati genocid, pokušavajući ga prekvalificirati u nešto manje od toga.
Kako činjenice govore, genocid u Srebrenici je bio najkrvaviji od svih deset genocida nad Bošnjacima. I ostale genocide su počinili preci počinitelja posljednjeg genocida. Bošnjacima je, osim što im je oduzimano pravo na život i mogućnost da se brane, osporavan I identitet, etnička pripadnost, jezik. Ali, po svemu sudeći, konačno je došlo vrijeme da se Bošnjaci izbore za sve što im je kroz bližu i dalju historiju oduzimano i osporavano.
Usamljenoj srebreničkoj ženi Bošnjakinji je, nakon svih nevolja koje je proživjela, jedino još ostalo snage da se bori da doprinese pobjedi istine i pravde, da se počinitelji genocida u Srebrenici kazne, da Bošnjaci steknu mogućnost da se, ako bude potrebno, brane, da se srebrenička žrtva od strane civiliziranog svijeta poštuje, da se genocid ne zaboravi i da se više nikad nikome ne ponovi.
Mersada Nuruddina Agović