Srebrenica, 11. juli 2013. (MINA) – Danas je u Srebrenici izvršen ukop posmrtnih ostataka 409 žrtava genocida u Srebrenici. Dženazu namaz predvodio je reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović čije obraćanje u cijelosti prenosimo:
GOVOR REISU-L-ULEME
NA DŽENAZI U POTOČARIMA
NA OBILJEŽAVANJU 18. GODIŠNJICE GENOCIDA U SREBRENICI
11. juli 2013.
Hvala pripada samo Allahu.
Njemu se zahvaljujemo i od Njega pomoć i uputu tražimo.
Njemu se utječemo od ružnih djela naših.
Molimo Ga da nam omili činjenje dobra.
Onoga koga Allah na pravi put uputi – niko u zabludu ne može dovesti, a onoga koga On u zabludi ostavi – niko na pravi put ne može uputiti.
Njegovo je sve i Njemu se sve vraća.
Svi će pred Njegovim sudom stati i o onome što su činili odgovarati.
Poslanik islama Muhammed, a.s., kazao je: „Uzvišeni Allah vam nalaže istinu; On voli iskrenost i daje onima koji dobra djela čine najviše položaje. Nalazimo se na mjestu iskušenja… Sa saburom u odlučnim momentima, Allah otklanja brigu i spašava ljude od tuge i nevolje. Sa saburom se postiže spas na Ahiretu.“
Poštovane majke i očevi šehida, braćo i sestre, ekselencije i gosti.
Na ovome mjestu, u kojem mirno počivaju naši najmiliji, u ovome danu mira i dostojanstva, upućujem vam pozdrav mira: es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Mi koji smo preživjeli genocid u našoj domovini Bosni i Hercegovini i koje je Uzvišeni iz Svoje milosti uputio da ga se sjećamo, i ovoga jedanaestog jula 2013. godine, trećega ramazana 1434. godine, zajedno smo u Potočarima. Činimo to osamnaesti put, s namjerom, kao i prethodnih sedamnaest godina: klanjati dženazu našoj djeci, braći i sestrama i uputiti dovu našem Gospodaru za njih. To je naš trajni dug prema njima.
Danas ćemo, nakon što klanjamo dženazu, spustiti u mezarove kosti koje smo pronašli nakon osamnaest godina. Naša obaveza neće prestati time, niti ćemo završiti naš posao. Nastavit ćemo dolaziti ovdje. Sjećat ćemo se naših najmilijih, braće i sestara, i to sjećanje prenositi na naše potomke; podučiti ih da to isto čine i onda kada nas više ne bude na dunjaluku. Tragediju koja nas je zadesila ne možemo promijeniti, mrtve nismo kadri oživjeti, ali nećemo ni zaboraviti lica zločinaca koji su pobili našu braću i sestre, kao ni one koji su to svojim nečinjenjem omogućili.
Ova potočarska dolina naš je orijentir, mjesto u koje nam se svima valja stalno zavraćati, da bi nas bjelina nišana pročišćavala i podsjećala da nikada ne smetnemo s uma koliko zlo može biti veliko i koliko, ako ga se ničim ne sputava i ne sprečava, može nadvladati dobro. U tome ne želimo biti sami. Naš poziv je stalno otvoren svima koji žele dobro i koji ne žive u iluziji da ih zlo može zaobići. Smatramo da je naročito važno kada nam se u tome pridruže i oni u čije ime su zločinci počinili zlodjelo u Srebrenici.
Iako nam se pravda čini katkada dalekom, a naša nada u nju neostvarivom, mi vjerujemo u Dan, kada će:
Živa sahranjena djevojčica biti upitana zbog koje krivice je umorena… (Al-Takwir, 8)
Danas, više nego prije, svjesni smo da je istina jedino oružje u rukama onih koji ne posjeduju političku i drugu moć.
I danas, kada nanovo proživljavamo svoju bol i kada nas se u tome na razne načine pokušava omesti, jasno nam se nadaje značenje Božijih riječi:
Vi ćete sigurno biti iskušavani u imecima vašim i životima vašim, i slušat ćete doista mnogo uvreda… A ako se strpite i bogobojazni budete, pa – tako treba da postupe oni koji su jakom voljom obdareni. (Alu Imran, 186)
U nama ostaje vjera i namjera, čvrsta i odlučna, da saznamo imena onih koji su zločin počinili. To saznanje će biti naša najveća obaveza.
Braćo i sestre.
Ne valja živjeti s osjećanjima mržnje, zlobe i osvete. Ljubav mora biti jača i ona će poroditi novi život, dati novu nadu i ukazati na put iz tjesnaca u kome smo se našli.
Allah nas upućuje: Strpljivo podnositi i praštati – tako treba svaki pametan postupiti. (Al-Shura, 43) Neka sve naše snage budu upravljene na otkrivanje istine, zadovoljenje pravde i praštanje.
Život svakog naroda se određuje iznutra, duhovno, prije nego izvana, politički.
Zbog toga naši duhovni temelji moraju biti uronjeni u vjeru da ljudi mogu zajedno živjeti, uprkos teškim izazovima sudbine.
Srebrenica je grijeh čovječanstva, a krivnja zločinaca. Ako svi nismo krivi, svi jesmo griješni i odgovorni za patnju i počinjeno zlo u Srebrenici. Naša naprezanja treba da budu upravljena na duhovnu obnovu, na priznanje zločina i kajanje za njegovo činjenje. Vrijeme je da energiju utrošimo u polaganje novih temelja, sagrađenih na moralnom pročišćenju koje donosi pokajanje. Nijedno Božije stvorenje se ne može i dalje ponašati kao da se ništa nije desilo. Živjeti tako znači i dalje puniti svoje srce zlobom i mržnjom.
Činom pokajanja rodit će se novi život. Jer, pokajanje oslobađa ljude od tame prošlosti i njenih mučnih utvara. Danas, dok ovdje stojimo na Musali u Potočarima, na mjestu opomene i poziva da se to pokajanje i desi, pitamo se: ima li većeg zločina od ubistva nevine osobe?
Nema, ali je poricanje zločina veća duhovna bijeda i od samog zločina. Za tu bijedu ljudskog duha ne može postojati opravdanje, iskupljenje, niti je se može oprostiti. Stoga, pozivam sve ljude u Bosni i Hercegovini da odbacimo veličanje i poricanje zločina genocida i da preživjelim žrtvama osiguramo dostojanstven život.
Pozivam ih i da pomognu da se dostigne pravda. Ona nam je svima potrebna, kako bismo normalno živjeli. Kada se ona zadovolji, naša je obaveza pozvati ljude na mir i suživot. Mir će zavladati među nama onda kada svi mi, ma gdje živjeli, izmijenimo ono što je u nama samima, kada prihvatimo jedni druge i kada budemo željeli jedni drugima ono što želimo sebi samima.
Muhammed, a.s., rekao je: „Kako postupate prema drugima – tako će se postupati prema vama. Kakvi budete prema drugima – takvi će oni biti prema vama.“ (Abu Na'im i Dajlami)
O počinjenom zlu moramo govoriti, na njega ukazivati i prstom upirati. Da bi se zlo spriječilo u budućnosti, tu obavezu ne smijemo zanemariti. Govoriti o zločinu i genocidu nad jednima (Bošnjacima) znači u isto vrijeme prevenirati zločin nad svima ostalima. Dobrobit jednoga naroda u Bosni i Hercegovini zavisi od dobrobiti svih njenih naroda, jer je i sudbina svih naroda svijeta uslovljena na isti način.
Genocid u Srebrenici je najveći zločin koji ljudska ruka može počiniti, a naša bol je neizmjerna. Ali, pred nama je samo jedan mogući put: put susretanja, kajanja, praštanja i suživota. Ovo mjesto je temelj i zalog naše budućnosti. Podjednako i na svoj način, Srebrenica je važna za sve: za jedne je mjesto stradanja, a za druge mjesto kajanja.
Da, upravo ovdje, u čistini i bjelini ovih nišana, moguće je iskreno i duboko kajanje kojem se nadamo. Srebrenica može poroditi novi život u Bosni i Hercegovini.
Poštovane majke, obraćam se vama, koje ste nas rađale, hranile i branile. Danas molim vašu riječ ohrabrenja ovom narodu, koju od vas iščekujemo, kako bismo mogli krenuti dalje. Vaša je bol velika, ali vjerujem da je vaša ljubav i vaš blagoslov nama preživjelima, neophodan za napredak naše djece, veći.
Svi smo mi, vaša djeca i svi zajedno s vama u dovi molimo:
Bože Milostivi,
Ako pogriješimo, podari nam snagu Ademovog (a.s.) pokajanja;
Ako nas zamrači krivovjerje, osvijetli nam put Ibrahimovim (a.s.) pravovjerjem;
Ako nas zadesi nesreća, pouči nas Nuhovoj (a.s.) lađi spasa;
Ako nas uhvati strah od silnika, osposobi nas Musaovom (a.s.) pravdom;
Ako nam se ponudi mržnja, spasi nas Isaovom (a.s.) ljubavlju;
Ako budemo protjerani iz domova, osnaži nas Muhamedovom (a.s.) željom za povratkom domovima našim.
Bože Svemogući,
Ujedini naša srca u vjeri i ljubavi.
Učvrsti korake naše u istini i pravdi.
Osnaži volju našu u bratstvu i slozi.
Udruži misli naše u domu i domovini.
Bože Pravedni!
Molimo Te da nasilnicima oduzmeš mač,
a slabima da podariš moć vjere u istinu i pravdu.
Molimo Te, Bože,
da tuga bude nada,
da osveta bude pravda,
da majčina suza bude molitva
da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica.
Amin!