U petak 26.07.2024. godine odnosno 20. muharrem 1446.h.g, u Sultan Sulejmanovoj Atik džamiji, glavni imam Medžlisa Islamske Zajednice Bijeljina Samir ef. Camić, održao je hutbu na temu Džamije – vjera, identitet, zajednica i država.
Hutba Samira ef. Camića je glasila:
Draga braćo, cijenjene sestre i poštovani vakifi
Hvala Uzvišenom Allahu, dž.š., svečano smo otvorili džamiju Ahmed-age Krpića u našoj Bijeljini. Druga obnovljena i svečano otvorena džamija u Bijeljini, od pet u ratu porušenih džamija. Sretni smo tom činjenicom, Allahu, dž.š., zahvalni. Lijepo nam je bilo, dosta musafira je posjetilo našu Bijeljinu, naša dijaspora je također značajnije prisustvovala ovom nesvakidašnjem događaju. Prenešena je lijepa slika naše Bijeljine, naših džamija, mahala i sokaka.
Svima nama i jeste želja da kažemo svima da je lijepo ovdje živjeti, na svom topraku, u svojoj kući, slušati ezane sa naših džamija, odazivati im se. Emanet ove generacije Bošnjaka Bijeljine je da onoliko koliko smo u mogućnosti našu Bijeljinu predstavimo kao grad u kojem ima mjesta za sve. Jedan od prioriteta nam je da naše džamije obnovimo, hvala Allahu na dobrom smo putu, jer su one sve uspravljene i poodmakle u obnovi. One su tu među nama.
Od nedjelje ezan se čuje sa dvije džamije, naše Sultan Sulejmanove Atik džamije i džamije Ahmet-age Krpića. Lijep je to osjeća, ali i obaveza. Uz realizaciju generacijskog projekta obnove pet bijeljinskih džamija, obnavljamo i svijest o sebi, svojoj ulozi, svijest o zajednici, vjeri, kulturi i tradiciji. Shvatili smo da je projekat obnove pet bijeljisnkih džanija ustavri objedinio sve nabrojano, jer njihovo rušenje u tim teškim vremenima je pokazalo šta nam to rušitelji žele. Dobro smo to osjetilio na svojoj koži.
Džamija, šta je to braćo i sestre džamija? Šta nam ona predstavlja danas, a poučeni iskustvom prošlosti, kakvu pouku trebamo uzeti. Sjećamo se dana 13. marta 1993. kada su porušene, nikome nije bilo svejedno. Svako je na svoj način shvatio da jedan dio nas nije više tu. Hvala Allahu džamije su sada tu među nama, veliki je to poduhvat sviha nas.
Naučili smo važnu generacijsku lekciju. Nama džamija u Bijeljini je mnogo više od mjesta gdje se obavlja pet dnevnih namaza. Naravno primarni cilj džamije je da je posjećujemo, da u džematu obavljamo namaze, da dovimo Allahu u njima, jer džamija je mjestu u kojima nas Allah, dž.š., najviše voli vidjeti. Džamija je naš identite. Odnosom prema njoj mi pokazujemo naš odnos prema životu, prema obavezama koje preuzima, prema našim porodicama. U njima odgajamo našu djecu, tu smo sigurni, uz njih smo najsigurniji.
Džamije pokazuju naš put Islama, određuje nas u tome. Bolje se snalazimo u životu kada ih imamo i posjećujemo. Vjera u Allaha, dž.š., nam osigurava sve, zahvalnost Allahu, dž.š., iskrenost, dobročinstvo, marljivost, istrajnost u dobru, preuzimanje emaneta, itd. To su smjernice koje obavljanjem namaza u džamiji preuzimamo i vladamo se po njima. Velika je to blagodat.
Allah, dž.š., kaže: “U džamijama koje se Allahovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i naveče,” (En-Nur, 36.)
Džamija je i država. Mi ovdje u našim džamijama i mektebu najviše spominjemu svoju Domovinu. Mjesto gdje gajimo taj odnos i svijest. Džamija zajednica, jaka i prosperitetna. Selami u njoj su najiskreniji, briga jednih prema drugima je također izražena. Znamo dobro koliko nam je važan naš susret nakon klanjanog namaza. Jak i stabilan džemat znak su Allahove neizmjerne milosti, zato koristimo stečene blagodati, govorimo o njima jer Uzvišeni Gospodar bdije nad onima koji se vole i druže u Njegovo ime i u Njegovim kućama.
Draga braćo, cijenjene sestre!
Namaz u džamiji, u džematu je vrijedniji za 25 puta nego pojedinačno obavljen. Tako nas je podučio Muhammed, a.s. Sabahski, podnevnski, ikindijski, akšamski i jacijski ezan nas pozivaju da dođemo na namaz, da dođemo na spas, da osjetimo blagodat neiznmjerivu. Iskusili smo vrijeme kada nismo imali tu mogućnost, molili Allaha da nam ih vrati, da ih posjećujemo.
Uvaženi Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Husein ef. Kavazović nam je prilikom svog obraćanja na otvorenju Krpić džamije poručio da u našim džamijama ostvarujemo čvrstu vezu sa Allahom, dž.š., da se u njima izgrađuju ljudi sa čvrstim potencijalima i visokim moralnim vrijednostima, dobri ljudi, komšije i prijatelji.
One koje odgaja džamija pravi su dragulji, najbolja stvorenja. Što ova džamija bude aktivnija i u njoj bude više života, tako će i ovaj grad biti ljepši i plemenitiji, a život u njemo bolji i slađi za sve nas. Nemojte da ona bude stranac u vlastitom gradu, a biće stranac ako je ljudi ovoga mjesta ne budu posjećivali, poštovali i o njoj brinuli. Naša muslimanska tradicija kaže: „Troje su stranci, Kur'an u kući iz kojeg se ne uči, džamija u mahali u kojoj se ne klanja i dobar i pobožan čovjek u pokvarenom društvu.“
Džamije obnavljamo i munare uspravljamo, radimo još na tome. Allah, dž.š., je spustio svoju milst na našu zajednicu omogućivši nam da ih obnavljamo. Taj proces je dug i iziskuje mnogo truda i odricanja. To je lakši dio posla.
Vrijeme koje dolazi je ispunjeno težim zadacima, a to je kako sada sebi reći da treba džamiju održavati, uljepšavati, ukrašavati svojim namazima, dovama, zikrom u džamiji, našim prisustvom u njima. Postavimo sebi zadatke i ciljeve da naše džamije zaista budu domaćini a ne stranci.
Allah, dž.š., kaže: „Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji molitvu obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu”.
Na kraju sela, ispod velikog brda, bila je jedna stara kuća. Tu je živio stari Salih i njegova žena. On je bio veoma dobar i prijatan čovjek, pravi i istinski vjernik. Ljudi su ga voljeli i cijenili.
Jednog zimskog jutra probudio se ranije nego obično i nanijetio da malo ranije pođe u džamiju na rani sabah. Uzeo je abdest kao i svako jutro i krenuo uskim seoskim putem prema džamiji. Vani je još bilo mračno i hladno. Hodajući tako spotaknu se od jedan kamen i pade na zemlju. Nakon što se ustao, shvati da je isprljao odjeću, pa se vrati kući, presvuče se i ponovo uze abdest, i krenu opet prema džamiji.
Još je bilo dugo do sabaha pa odluči da malo sporije hoda, i nakon pola puta, ponovo se spotakne i padne u jednu lokvu. Onako sav od blata, ponovo se vrati kući, abdesti se, obuče novu odjeću i kad je izašao iz kuće, na njegovo iznenađenje ispred je stajao čovjek koji je u ruci držao fenjer i reče:”…Hajde požuri!!! Zakasnit ćemo na sabah…”
Salih ga dobro pogleda i shvati da ga ne poznaje ali ipak pomisli da bi mu dobro došla pomoć, pa krenu sa njim. Hodajući tako do džamije njih dvojica su se fino ispričali i kad su stigli pred džamiju, čovjek stade ispred, a Salih onako zbunjeno pogleda ga i reče:
”Zašto si stao? Zar si došao do džamije a nećeš da uđeš?…” A ovaj mu reče:
”Ne!!! Neću ja tamo!!! Ja sam Iblis, vođa među šejtanima”’
Salih ga pogleda i sa nevjericom reče: ”Pa ako si zaista taj za koga se predstavljaš, zašto si mi pomogao?”
A ovaj odgovori: ”Kad si prvi put pao na putu i vratio se kući, pa ponovo pošao u džamiju, Allah ti je oprostio sve grijehe. Zatim kad si drugi put pao i ponovo uzeo abdest i pošao u džamiju, Allah je oprostio grijehe tvojoj porodici i tvojim komšijama. I tako mi Allaha ja sam se pobojao da ćeš treći put pasti i da Allah oprosti grijehe cijelom čovječanstvu, pa sam ti zato pomogao”.
Molim Allaha, dž.š., da istrajemo u dobru, da naše džamije i ezani sa nih budu naša sadašnjost i budućnost. Amin.