KOSMOPOLITIZAM MUHAMMEDA A.S.

Muhammed a.s. je otvoreno i jasno obznanio da je Božiji Poslanik svim ljudima i da je posljednji Vjerovjesnik poslat od Gospodara svjetova. Njegova nauka ukida nejednakost  koja proističe iz pripadnosti nekoj rasi ili društvenoj klasi. Stoga, njemu su hrlili ljudi u najtežim, ali i najradosnijim  trenucima života, i zaklinjali mu se na vjernost. Njegova ljubav i toplina oživljavala je njihova zamrla srca, grijala grudi vjerom i budila utjehu i nadu. Ljudi sa Poslanikom osjetili su slast života, radost i veselje. Bili su zadovoljni u njegovom prisustvu, sigurni kao njegovi sljedbenici, uspješni u izvršavanju njegovih propisa i ispunjeni osjećajem njegova vođstva.[2]

Kada je Muhammed a.s., osme godine po Hidžri, pobjedonosno ušao u Mekku sa deset hiljada muslimana, rekao je Bilalu da prouči ezan kod Ka'be. Još uvijek zaneseni svojim plemićkim i povlaštenim porijeklom, neki od Kurejšija su rekli: „Zar da ovaj crnac pored Ka'be uči ezan?“ Tim povodom[3] Allahov Poslanik je istupio pred Mekkelije i proučio sljedeći ajet: „O Ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.“[4]

Ovim ajetom poništava se klasni mrak i sasijecaju se sve nacionalne, rasne i plemenske predrasude. Svim ljudima svijeta upućena je jasna poruka da pripadaju istoj ljudskoj porodici, bez obzira na “rasu, porijeklo, pleme i rod“, bez ikakve nadmoći jednih nad drugim. Ovim otpadaju sve umjetno nametnute razlike i sve proglašene privilegije posebnih ljudskih rasa ili naroda. Jedina zastava koja visoko stoji i poziva ljude u okrilje vjere, jeste zastava bogobojaznosti.[5]

Vjernici su uz Poslanika, s.a.v.s., pronašli smisao svoga života i ljudske radosti. U njemu su prepoznali sve znakove dobročinstva i istine. On je bio plemeniti uzor svima koji su mu se obraćali. Poslanička uputa čistila je duše vjernika, osvjetljavala svojim nurom njihove umove i iz grudi im prognala sve ružne osjećaje i navike. Ona je u njima gasila vatru zavisti, mržnje i neprijateljstva, a ispunjavala ih čistim imanom.[6]

Kada se ima rečeno u vidu, nije čudno što je Poslanik, s.a.v.s., bio okružen ljudima najrazličitijeg socijalnog statusa, od tek oslobođenih robova, beduina, trgovaca i zanatlija, do najuglednijih aristokrata iz Mekke. Njegovi sljedbenici bili su ne samo različitog klasnog, nego i etničkog porijekla, kao što su: Arapi, Bizantinci, Perzijanci i Abesinci. Po prvi put, pojedinac u zajednici vrijedi onoliko koliko doprinosi ostvarenju njenoga cilja, a ne ono što je po svojoj datosti. Sljedećih nekoliko primjera, najbolje nam svjedoče  tome.

Bilal ibn Rebbah je jedan od prvih i najpoznatijih sljedbenika Božijeg Poslanika, s.a.v.s., bio je crnac, porijeklom iz Abesinije, te je stoga nosio naziv El-Habeši. U vrijeme pojave islama, imao je status crnog roba u vlasništvu mekkanskog aristokrate Umejjeta. Pa ipak, svojom vjerom uzdigao se do najvišeg stepena časti i ugleda, uprkos društvenom položaju koji je prije toga imao. Konačno, Bilal je oslobođen, a njegov gospodar završio je život neslavno. Zbog svoga karaktera i herojskih podviga, Bilalovo ime blista među najuglednijim ličnostima u historiji islama. Islam je primio poslije Ebu Bekra

Iako je Bilal rođen kao rob u Mekki, oko trideset godina prije pojave islama, odlikaovao se snažnim karakterom i lijepim moralom. Bio je lijepog i impresivnog izgleda, veoma snažan, visokog stasa, lica tamno-smeđeg, blistavih očiju. Imao je dubok, melodičan i zvučan glas. Bijaše neobično pametan i dosjetljiv.

Kada je bio oslobođen od strane plemenitoga Ebu Bekra, Bilal je udisao slatki dašak slobode i drugovao je s Božijim Poslanikom i Ebu Bekrom. Kada su preselili u Medinu, Bilal je ostao uz Poslanika. Bio je čuvar i upravnik cjelokupnih državnih prihoda. Ako bi neki gost došao u Medinu i zatražio Poslanikovo a.s. gostoprimstvo, on bi ga poslao Bilalu da mu da prikladnu odjeću i da ga opskrbi sa hranom.

Ipak, Bilal će ostati upamćen kao prvi i glavni Poslanikov mujezin. Samo ako nije bio spriječen bolešću ili odsutan, Bilal je uvijek učio ezan za vrijeme Poslanikova boravka u Medini i na njegovim putovanjima. Prvi je proučio ezan u Mekki, prilikom njenoga oslobođenja. Kada je Poslanik preselio na bolji svijet, Bilal je jecajući učio ezan. Kad su prisutni čuli kako Bilal plače i oni počeše plakati. Zarekao se da neće više učiti ezan poslije Poslanikove smrti.

Samo dva puta Bilal je proučio ezan za punih deset godina, koliko je živio poslije smrti Poslanikove: Jednom u Jerusalemu kada ga zamoli hazreti Omer priliko preuzimanja ovoga grada, i drugi put u Poslanikovoj džamiji, na molbu njegovih voljenih unuka, Hasana i Husejna. Prema tome, Bilal je bio mujezin samo Muhammedu a.s., ničiji više.

Nikada nije tražio visok položaj. Najviše je volio da bude stalno vojnik na Allahovom putu među vjernim saborcima. Svoje posljednje godine života proveo je u Siriji. Umro je i ukopan u Damasku. Allahov Poslanik je rekao: Kako je divan Bilal! Samo dobri vjernici idu njegovim stopama. Bilal je zaista prvak svih mujezina, a mujezini će biti najsretniji ljudi na Sudnjem danu.[7]

Za vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.s., bila je jedna crna žena koja je čistila džamiju u Medini, dobrovoljno se posvetivši tome. Ime te žene ostalo je nepoznato. Niko na nju nije obraćao posebnu pažnju. Jednoga dana Božiji Poslanik nije je vidio  na tom poslu, i kad je upitao za nju, rekli su mu: Jučer je umrla. Već je ukopana! A zašto me niste obavijestili o tome?, rekao im je on. Noć je bila hladna, kazali su oni. Pokažite mi njezin mezar![8], zatražio je Poslanik, i oni su mu pokazali. On je u tom otišao kod njezina mezara i tu joj je klanjao dženazu.[9]

Suhejb er-Rumi, po porijeklu bio je Arap. Kao dječak bio je zarobljen od strane Bizantinaca. Pošto je čuo jednog kršćanskog svećenika koji kaže: Primaklo se vrijeme u kome će se pojaviti Poslanik sa Arabijskog poluotoka, Suhejb je čekao prvu priliku za bijeg iz ropstva. Uskoro mu se ta prilika i ukazala i on se našao u Mekki. Pošto se nastanio među Arapima, dali su mu ime Suhejb er-Rumi zbog slabog poznavanja arapskog jezika i plave kose. Zadivljen Poslanikovim savjetima, ubrzo je svjetlo imana bljesnulo u njegovom srcu. Bio je među prvima koji su primili islam. Nisu ga mogle zaobići nedaće, bio je mučen od strane mušrika zajedno sa Bilalom, Ammarom, Sumejjom, Habbabom i desetinama drugih muslimana.

Kada je došlo vrijeme Hidžre, odlučio se i Suhejb za Hidžru. Kurejšije su prozrele njegovu namjeru i stalno ga pratile tako da ih se nije mogao osloboditi i uspjeti da ponese sa sobom zlato, srebro i drugo što je zaradio trgovinom.

Nakon Hidžre Božijeg Poslanika i Ebu Bekra, Suhejb je stalno čekao priliku za Hidžru. Jedne večeri, Suhejb je krenuo prema Medini. Nije prošlo puno vremena otkako je Suhejb napustio Mekku, a njegovi čuvari su primijetili da ga nema. Pojahali su svoje brze konje i krenuli za njim. Brzo su ga sustigli. Pošto ih je Suhejb primijetio popeo se na jedno uzvišenje, izvukao je strijelu, nategao je, i okrenuvši se prema njima doviknuo im: O Kurejšije, vi dobro znate da sam ja najbolji i najpecizniji strijelac. Tako mi Allaha, ko god pođe prema meni ubiću ga jednom strijelom, a zatim ću vas tući svojom sabljom.

Neki od njih je rekao: Tako nam boga, nećemo te ostaviti da nam pobjegneš sa tolikim imetkom. Ti si došao u Mekku siromašan, bez imetka, pa si se kod nas obogatio. Upitao je Suhejb: Šta mislite, kad bih vam ostavio svoje bogatstvo, bi li me onda pustili? Odgovorili su: Da, pustili bismo te.Rekao im je gdje se nalazi njegovo bogatstvo, otišli su, uzeli ga, a zatim su ga pustili.

Pošto je Suhejb konačno stigao u selo Kuba nedaleko od Medine, primijetio ga je Allahov Poslanik kako ide prema njemu, nasmiješio se i rekao: Uspjela je tvoja trgovina, zaradio si o Ebu Jahja. To je ponovio tri puta.

Ove riječi su Suhejba jako iznenadile, a ujedno i obradovale. Rekao je: Nije ti mogao o mom slučaju niko pričati, o Allahov Poslaniče! O tome te nije niko drugi obavijestio do Džibril. Zaista je uspjela trgovina Suhejbova. Blago li Suhejbu er-Rumiju. Divan li je njegov završetak[10]

Selman el-Farisi po svome porijeklu bio je Perzijanac, sa područja Isfahana. Njegov otac bio je stariješina sela Džejjan, najbogatiji i najpoštovaniji čovjek u cijelom kraju. Kao i svi u njegovom kraju, i oni su božavali vatru. Napustivši očevu kuću, dugo je boravio među kršćanima izučavajući njihovu vjeru, tako da je od jednog kršćanskog svećenika čuo da će se u zemlji Arapa pojaviti Vjerovjesnik koji će imati znakove koji se ne mogu sakriti; ješće hediju – ono što mu se pokloni, a neće jesti sadaku – milostinju, između njegovih pleća će biti biljeg – pečat poslanstva. Na koncu našao se u zarobljeništvu u Medini. Kada je čuo za Poslanika, zaželio je da se uvjeri u njegovo poslanstvo. Selman kaže: „Kada je nastupila noć, ja uzeh hurmi koje sam brao i zaputih se tamo gdje je odsjeo Vjerovjesnik. Dođoh kod njega i rekoh: – Čuo sam da si ti dobar čovjek, a stobom su tvoji drugovi, stranci i potrebni. Evo, ovo sam odvojio za sadaku, pa mislim da ste vi preči da vam to dam nego iko drugi, – onda mu pružih hurme. On reče svojim drugovima: – Jedite! – a sam ništa ne uze niti pojede. Rekoh u sebi: – Ovo je prvi znak! Onda se vratih pa ponovo sakupih hurme, a kada se Vjerovjesnik iz Kuba'a premjesti u Medinu otiđoh mu i rekoh: – Vidio sam da ti ne jedeš sadaku, pa sam ti ovo donio kao hediju da te počastim. On uze i pojede nešto hurmi, a naredi svojim drugovima te jedoše i oni. Ja opet rekoh sam sebi: – Ovo je drugi znak. Kasnije sam došao kod Poslanika, a na njemu bijahu dva ogrtača. Ja ga poselamih, pa počeh kružiti oko njega nebih li vidio pečat na njegovim leđima kojeg je spomenuo onaj svećenik. Kada Vjerovjesnik vidje kako gledam u njegova leđa, shvati šta ja hoću, skide svoj ogrtač sa leđa, pa ja pogledah i vidjeh pečat. Saznadoh da je on uistinu Allahov poslanik, pa počeh da ga ljubim plačući. On me upita: – Šta je s tobom i ko si ti? Ja mu onda ispričah svu svoju priču od početka do kraja što ga veoma zadivi. Zaželje da i njegovi drugovi to čuju od mene, te ja ispričah i njima. Oni se silno začudiše mom slučaju, i silno se obradovaše zbog njegovog završetka.[11] Zahvaljujući svom prelasku na islam Selman Farisija je dobio svoju slobodu.

Pete godine po Hidžri, kada su mekkanski idolopklonici pokrenuli vojsku od deset hiljada ljudi da jednom zauvijek očiste Medinu od muslimana, Selman Farisija predlaže da se oko Medine, posebno na njenim izloženim dijelovima, iskopa hendek (duboka tranšea) i na taj način spriječe mušrici i njihovi pomagači da uđu u grad. Ovaj prijedlog je prihvaćen od Poslanika i pokazao se kao najbolje rješenje. Tako je Selman Farisija, dojučerašnji rob, dao nemjerljiv doprinos odbrani Medine i muslimana.[12]

I neka je spas i mir na Selmana el-Farisija onoga dana kada je krenuo u potragu za istinom, kada je spoznao istinu i kada će biti proživljen sa istinom.

Ashabi su bili istinski sretni sa svojim Poslanikom i, imali su pravo na to. On je bio njihov predvodnik, prijatelj, uzor. Gospodaru naš, neka su najljepši blagoslovi i selami na Muhammeda a.s., molimo Te budi zadovoljan njegovim ashabima i prvacima i nagradi ih najljepšom nagradom za sav njihov trud i žrtvu.

Zajednica koja je izrasla i sazrela u Medini, a koju su gradili časni ashabi sa svojim Poslanikom, postala je nadvremenska stvarnost i trajni uzor organizovanja i solidarnosti muslimana. Ona će širiti istinu svijetom i povesti čovječanstvo u novu i humaniju epohu. Islam se prelio na sve kontinente, dodirnuo sve narode i, danas vjerovatno nema zemlje u kojoj ne žive muslimani. Tako džamije sada cvjetaju širom svijeta, od Los Angelesa i Moskve do Rima i Zagreba. Nedaleko od izvanredne stare džamije u Kordobi, mujezin ponovo poziva na namaz. Sve je ovo naznaka činjenice da je islam jedina rastuća religija na svijetu.[13] Dok to kod jednih izaziva euforično oduševljenje, kod drugih uzrokuje strah i veliku zabrinutost. U vremenu kad svijet postaje sve više globalno selo, bez kosmopolitizma njegov opstanak bio  bi upitan, a vjerovatno i nemoguć. Kosmopolitizam Muhammeda a.s. danas je u potpunosti ostvaren, a muslimani su prije drugih, postali legitimni građani svijeta.

[1] Kur'an, Al-Anbija’, 107.

[2] Aid el-Karni, Ne tuguj, prijevod s arapskog Mirza Sarajkić, Bookline, Sarajevo, 2007, str. 68.

[3] Jusuf Ramić, Povodi objave Kur'ana, El-Kalem, Sarajevo, 1990, str. 210.

[4] Kur'an, Al-Huğurat, 13.

[5] Pogledati mišljenje mufessira: Prijevod Kur'ana sa tefsirom i komentarom na bosanskom jeziku, preveo dr. Ramo Atajić, Minhen, 2001, knjiga 9, str. 2248.

[6] Uporediti: Aid el-Karni, Ne tuguj, str. 68.

[7] Muhammed Abdu-r-Reuf, Bilal ibn Rebah, s engleskog preveo Mehmed Arapčić, Ilmijja BiH, Sarajevo, 1997, str. 64.

[8] Hadis bilježe Buharija i Muslim, posredstvom Ebu Hurejrea, r.a.

[9] Pogledati: Mustafa Prljača, Manifestacije islama, Novi Kevser, Sarajevo, 2006, str. 102.

[10] Abdurrahman Ra'fat el-Baša, Iz života ashaba, prijevod: Mirsad Sedić i Sabri Puška, Zenica, 1997, str. 142-145.

[11] Abdurrahman Ra'fat el-Baša, Iz života ashaba, , str. 80-84.

[12] Enver Alić, Historija islama, MIZ Kalesija, Kalesija, 2007, str. 61.

[13] Murad Wilfried Hofmann, Islam 2000, s engleskog preveo Mirnes Kovač, El-Kalem, Sarajevo, 2002. str. 15.