Bošnjaci Bijeljine i Janje, sa svojim prijateljima iz cijele BiH, 2. aprila 2016. godine obilježili su 24. godišnjicu početka agresije na našu domovinu i 24. godišnjicu osnivanja logora Batković te obnovili sjećanje na civile koje su ratni zločinci ubili u Bijeljini u aprilu 1992. godine, ali i u kasnijim godinama agresije.
Zikr-tevhid i dova za civilne žrtve
U organizaciji Medžlisa Islamske zajednice Bijeljina, u subotu 2. aprila 2016. godine u Sultan Sulejmanovoj Atik džamiji u Bijeljini, poslije podne namaza proučen je zikr-tevhid za civilne žrtve agresije na Bijeljinu. Nakon toga, u šehidskom mezarju Lipić-Selimovići, pred nekoliko desetina džematlija i članova porodica ubijenih, Mirsad ef. Okanović održao je vaz i proučio tradicionalnu dovu za civilne žrtve u Bijeljini.
Da se ne zaboravi, da se ne ponovi
Također u subotu 2. aprila u biblioteci BZK “Preporod” u Janji, Savez logoraša u Bosni i Hercegovini i Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” organizirali su okrugli sto pod nazivom “Nekažnjeni zločini – Logor Batković i okupacija Bijeljine i Janje”. Povod je bila 24. godišnjica početka agresije na BiH, odnosno napada Arkanovaca i domaćih pomagača na Bijeljinu i ubijanje civila, te 24. godišnjica osnivanja logora Batković pored Bijeljine.
Uz svjedočenja bivših logoraša i obraćanja Mehmeda Đezića, predsjednika Udruženja logoraša Bijeljina i Janja, Aleksandre Letić iz Helsinškog odbora za ljudska prava u RS te Nihada Ključanina, nekadašnjeg logoraša iz Sanskog Mosta, u radu okruglog stola učestvovali su i Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša u BiH, Jusuf Trbić, predsjednik BZK “Preporod” Bijeljina, Samir Baćevac, delegat u Vijeću naroda RS, Nedim Čivić, poslanik u Narodnoj skupštini RS, Emir Musli, novinar Dnevnog avaza i predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Bijeljina, Avdo Huseinović, novinar istražitelj i režiser te Osman ef. Kavazović, nekadašnji imam u Brezom Polju i nekadašnji zatočenik u logorima Luka i Batković.
Na početku svog obraćanja, Osman ef. Kavazović, stariji brat nešeg Reisu-l-uleme, prenio je selame od muftije tuzlanskog Vahid ef. Fazlovića i reisu-l-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazovića.
Na okruglom stolu u Janji usvojeni su zaključci i preporuke koji će biti proslijeđeni nadležnim institucijama, a sva izlaganja bit će objavljena i u printanom izdanju.
Zaključeno je da je do sada malo urađeno na ostvarivanju prava žrtava torture u logorima, porodica ubijenih civila i na privođenju pravdi krivaca za ratne zločine u ovom dijelu BiH. “Kultura sjećanja je najbolji način borbe protiv strategije zaborava i negiranja istine. Moramo u tome biti dosljedni i hrabri kako bismo stvorili bolju budućnost za nove naraštaje,” kazala je Aleksandra Letić iz Helsinškog odbora za ljudska prava u RS.
“Ovo je dostojanstven način obilježavanja godišnjica onoga što nam se dogodilo u prošlosti. Ne treba nikoga kriviti zašto neke stvari nisu do sada urađene. Na nama je da učinimo sve da se donesu potrebni zakoni i da se krivci procesuiraju,” kazao je Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini.
Prenosimo svjedočenje Tuzlaka Nedima Mustačevića, zatočenika logora Batković, kojeg je svojevremeno intervjuisala novinarka Dnevnog avaza Almasa Hadžić. Batinaš iz logora Batković, Gligor Begović, u međuvremenu je u Sudu BiH osuđen na 13 godina zatvora.
Tuzlak Nedim Mustačević, nakon vijesti da je podignuta optužnica protiv odgovornih za zločine u koncentracionom logoru Batković kod Bijeljine, kaže da će koliko-toliko mirnije spavati, ali kao čovjek i dalje neće biti miran. Dok god pred sud ne izađe mučitelj i batinaš Gligor Begović i on ne dođe da svjedoči o njegovim zločinima, veli, neće se smiriti.
Nije jaukao
Nedim je u Batkoviću proveo dva i po mjeseca. Njegovi sapatnici tvrde da je, zasigurno, bio najpremlaćivaniji zarobljenik u logoru. Nije prošao skoro nijedan dan zarobljeništva, a da nije udaran i to po nekoliko puta.
– U Batković su me doveli 30. juna 1992. Zatekao sam oko 200 ljudi, uglavnom iz Vlasenice, Papraće, Zvornika, Bijeljine… Onako ranjen, iscrpljen, prvi dan podvrgnut sam njihovim “tretmanima”. I tako dva i po mjeseca. Lomili su mi ruke, nos, rebra, oštetili dva kičmena pršljena, lomili arkadu bezbroj puta. Nos mi je bio deformiran. Iz svake smjene su me je tukli, svaki stražar svoje junaštvo na meni je mjerio… Ali nisam ih molio i nisam jaukao… Kako sam izdržao, to samo Bog zna – prisjeća se Nedim, danas vojni penzioner.
Upravo što nije htio moliti za milost izazivalo je poseban bijes svojih mučitelja. Samo jednom je, kaže, zamolio Gligora Begovića da ga konačno ubije, što je ovaj odbio.
– Kaže mi: “Neću, balijo, hoću da te udaram dok ti kosti ne struhnu…” Iznakaženog udarcima, s još desetak zarobljenika, redovno su me krili od aktivista Crvenog križa. Znao je Crveni križ da sam ja u Batkoviću i kad bi me oni tražili, uprava logora bi poturila nekog od stražara pod moje ime. Svaki zarobljenik koji bi mi pokušao pomoći nakon premlaćivanja bio je na redu da ga premlate. Sjećam se da su mi jednom zarobljenici koji su bili poslani u selo da rade donijeli malo mlijeka. Stražari su to vidjeli… Kasnije su ih isprebijali… – sjeća se Nedim .
Ni u filmu
Kad udaraju, prisjeća se dalje, činilo mu se kao da se granje u čovjeku lomi. Takav, dugo nije mogao hodati, uglavnom je puzao ili išao na rukama i nogama. Nekad bi ga logoraši, u deci, ponijeli na postrojavanje.
– Gligor Begović, navodno iz okoline Goražda, bio je mučitelj kakvog ni na filmu ne možete naći. Je li mu to pravo ime, niko ne zna, ali znam da on još nije dospio u sudske klupe. Tukao me je i izvjesni Ljubiša Mišić. Tukli su me i naši muslimani koji su bili zarobljeni, ali su sarađivali s upravom… Jedan mi Srbin kaže: “Imaš čast da te tuče vojvoda”… Kad bi se u Bijeljini održavao kakav sastanak srpskih vođa, tada bi dolazilo osiguranje Radovana Karadžića, Biljane Plavšić i Momčila Krajišnika da nas premlaćuju… – dodaje Mustačević.
Nedim je 11. septembra 1992. iz Batkovića prebačen u jedan od logora u Doboju. Imao je 48 kilograma, deformirano lice, rane po tijelu… Prvi put nakon zarobljavanja tada se okupao. U Doboju je ostao još šest mjeseci i dalje tučen i mučen, ali ne toliko koliko u Batkoviću. Danas živi u Tuzli i preživljava od 380 maraka vojne penzije.
Naživo mu vađen metak
– Nakon zarobljavanja 19. juna 1992. najprije su me odveli u kasarnu u Bijeljini, a tri dana poslije u bolnicu kako bi mi operirali nogu i izvadili metak iz koljena. Doktor mi tada kaže: “Nemamo mi za balije anesteziju, ja ću to tebi naživo iščupati”. Tako je i bilo. Nisam se onesvijestio, nisam ni jaukao. Svih ovih godina tragam za imenom tog doktora. I naći ću ga, budite sigurni – poručuje Nedim.
Ef. Kavazović odbio razmjenu dok ne oslobode sve
– Sjećam se mnogih zarobljenika i njihovog mučenja. Bilo je djece, staraca od 70 godina. Sjećam se i dvojice imama, Osmana ef. Kavazovića iz Brezova Polja i Ruvejda ef. Jahića iz Diviča. Zahvaljujući ef. Osmanu i njegovom savjetu da ne gubim vjeru u Božiju snagu, mislim da sam pamet sačuvao. To je onaj efendija kojemu su ponudili da ide u razmjenu, a on odbio dok ne oslobode i posljednjeg njegovog džematliju – kaže Mustačević.