‘O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje muškarce i žene rasijao…’ (En-Nisa; 1.)
A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah, sigurno, smilovati. Allah je doista silan i mudar. (Et-Tevbe, 71.)
Pitanje odnosa nas vjernika međusobno predstavlja jednu od najvažnijih tema u našem dunjalučkom životu. Jer mnoge druge stvari, potrebe i obaveze koje trebamo činiti oslonjene su na stanje među nama i naše stanje sa onima oko nas. Okrećući se samo onome što vidi i što mu trenutačnu korist donosi, a zatvarajući oči spram viših i trajnih vrijednosti te nastojeći zadovoljiti samo sebe i svoje materijalne potrebe odmah i sada, čovjek današnjice uvažava i poštuje samo onog od koga dobiva tu trenutačnu, materijalnu korist. Sa svima drugima upušta se u takmičenje i borbu ne birajući pri tome sredstva. No, mi smo bića zajednice i nužno je da uspostavljamo pravilan odnos prema drugima: roditeljima, braći, sestrama, široj porodici, komšijama, rodbini i prijateljima. Nužno je da se oslanjamo jedni na druge, tražimo pomoć od drugih, ali i nudimo svoju pomoć drugima.
“Mu’mini (pravovjerni) su poput zgrade čiji dijelovi povezuju jedni druge’; pa je onda spleo prste jedne ruke s drugom, pokazujući kako to treba izgledati. (El-Buhari, Sahih, Kitabu-s-salah, br. 459.)
Bez obzira bio poznat ili skoro nepoznat, imućan ili siromašan, usješan, poslovan čovjek ili nezaposlen, musliman mora imati svoje mjesto među nama i naše poštovanje njegova života, vjere i pripadnosti nama.
Muhammed, a.s., u svom životu je i teorijski i praktično ulagao krajnje napore-trud u iskazivanju poštovanja prema ženama, djeci, starima, mladima, muslimanima i nemuslimanima. U jednom od hadisa prenosi se da je ”poštovao svakog ko bi ušao, čak bi ponekad stavljao i svoj ogrtač na pod da bi onaj ko je došao mogao na njega sjesti a također je davao svoj naslonjač”.
Trenutno se veliki broj ljudi i društava, kako kod nas tako i u svijetu, odnose jedni prema drugima veoma loše, suprotno svim načelima etike. Ljubomora, zavist, ogovaranje, agresivnost, negativne misli, nepoštivanje učenih, starijih, iskusnijih, itd. su samo neke od negativnih pošasti, koje nažalost, haraju među našim svijetom. Musliman bi trebao biti primjer i oličje društvenog bića kojeg krasi bogobojaznost i islamski moral.
“Pravovjerni su u svojoj međusobnoj ljubavi, samilosti i saosjećanju poput tijela, kada oboli jedan njegov organ cijelo tijelo osjeća nesanicu i temperaturu.” (Muslim, Sahih, Kitabu-l-birr ve-s-sile ve-l-adab, br. 4685)
Muslimani su braća, čvrsto povezani najjačom vezom vjerovanja u Allaha, dželle šanuhu, i kao takvi oni čine zajednicu koja je živi organizam.
Poslanik a.s., je kazao: „Poslan sam da usavršim naravi kod ljudi.“ (bilježi Ahmed)
U jednom drugom hadisu prenosi se sljedeće kazivanje: ”Jedan čovjek je ušao u mesdžid i zatekao Poslanika kako sam sjedi. Ugledavši pridošlicu, Poslanik ustane i pomjeri se malo ustranu, napravivši mu mjesta da sjedne. Čovjek začuđeno upita: ‘Ima dovoljno mjesta, zašto si se pomjerio?’ Poslanik mu na to reče: ‘Dužnost muslimana jeste da ukaže poštovanje onima koji dolaze te da im napravi mjesta.”’
Možemo uočiti da je ovdje Poslanik postupio krajnje osjećajno, a njegov posjetilac je razmišljao racionalno, što nam govori o činjenici da razum, emocije i moral imaju svoje zasebne prilike kada ih treba koristiti. Ovim primjerom jasno se razaznaje da Poslanik želi ukazati na uzajamno uvažavanje, što proglašava općom dužnošću muslimana, ali i jednim od međusobnih prava u isto vrijeme.
Kada bi Poslanik namjeravao negdje otići, a u međuvremenu mu je neko došao, on bi iz poštovanja ostajao s njim dok on sam ne bi izišao vani.
Kada bi se sa nekim rukovao Poslanik ne bi povlačio ruku, sve dok onaj s kim bi se rukovao ne bi povukao svoju. Svojim postupcima pokazivao je kako je čovjek poštovano biće, te da ovo poštivanje treba biti očuvano kao praksa i u društvu.
Ispoljavanje ljubavi i ophođenje prema drugima uz ljubavi i poštovanja trebalo bi biti jedno od obilježja vjernika.
O toj uzročno-posljedičnoj vezi između čvrstog vjerovanja u Allaha, dželle šanuhu, i dobrih međumuslimanskih odnosa svjedoči hadis u kome Božiji Poslanik, alejhi-s-selam, kaže: “Neće niko od vas biti pravi vjernik dok ne bude želio svome bratu što i samome sebi.” Ovakvo predstavljanje međumuslimanskih odnosa nije ostalo samo na nivou teorije. Prvi muslimani su svojim djelovanjem pokazivali da čovjek može prevladati sve različitosti i da se može izdići iznad ličnih interesa i prohtjeva i doista željeti drugom što želi i samom sebi, pa i više od toga. Sjetimo se samo Ebu Talhe i njegove hanume kako uspavljuju djecu bez večere da bi hranu koje su njima ostavili dali gostu, ili Huzejfe, koji daje vodu svome ranjenom amidžiću nakon Bitke na Jermuku, a on je prije nego ju je i okusio prosljeđuje drugom (Hišamu b. Asu), a ovaj trećem ranjenom bratu dok nisu svi izdahli ne okusivši ni kap vode.
Božiji Poslanik bi upravo u cilju očuvanja, uvažavanja i poštivanja prava drugih ljudi prilikom skupova usmjeravao svoje poglede tako da kada bi izašli vani prisutni bi govorili: ”Mene je danas najviše gledao, najviše mi je pažnje posvetio” itd. Na taj način ukazivao je na svoju pažnju prema svima. Ukoliko napravimo poređenje našeg ponašanja u sličnim okolnostima, pa čak kada su u pitanju i naša djeca, uočit ćemo da nismo u stanju biti pravedni i da prema svakom djetetu ili prema svakom prijatelju nismo isti ili im barem ne poklanjamo jednaku pažnju.
Poslanik je predano pazio da svojim ponašanjem ne povrijedi srca drugih ljudi, a također je odlučno stajao na putu takvom ponašanju ukoliko bi ga drugi provodili.
Poslanik, a.s., rekao je sljedeće: ”Kada neko iskaže poštovanje prema bratu muslimanu lijepim riječima i time odbaci njegovu tugu, dok god posjeduje takav ahlak, on je zaštićen Božijom milošću.”
U drugom hadisu Poslanik kaže: ”Ne ponižavajte nijednog muslimana jer, zaista, malehni kod vas su kod Allaha veliki.”
Imam Muslim u „Sahihu“ bilježi da je Poslanik, a.s., rekao:„Musliman je muslimanu brat – neće mu nepravdu činiti, neće ga ostaviti na cjedilu i neće ga ponižavati.“
Uzvišeni Allah, dž.š., veli: „I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.“ (Lukman, 18.) A u hadisu koji bilježi Muslim stoji: „Allah mi je objavio da budete skromni i da se ne hvališete i ne uzdižete jedni nad drugima.“
“Šest je obaveza muslimana prema muslimanu.” -Upitaše: “Koje su to, Božiji Poslaniče!” – “Kada ga sretneš da mu selam nazoveš, kada te pozove da mu se odazoveš, kada od tebe savjet zatraži da ga posavjetuješ, kada kihne, pa Allahu zahvali, da mu nazdraviš (riječima jerhamukellah), kada oboli da ga obiđeš, a kada umre da mu dženazu ispratiš.” (Muslim, Sahih, Kitabu-s-selam, br. 4023.)
Život, čast i imovina brata muslimana su sveta i nepovrediva prava. Veoma je bitno imati dobro mišljenje o bratu muslimanu i voljeti brata muslimana zato što je musliman, zato što slijedi Božiju riječ, zato što je od svih životnih puteva izabrao da slijedi onaj koji mu je Muhammed, alejhi-s-selam. Trebamo praštati, prelaziti preko grešaka, nepažnje i zla koja nam brat musliman nanosi. Trebamo ohrabrivati i uključivati se u pozitivne i dobre aktivnosti drugih, a osuđivati i izbjegavati sve ono što je zlo i što zlu vodi. Trebamo raditi na zbližavanju i pomirenju ljudi, a ne na njihovu udaljavanju i odrođavanju jednih od drugih. Valja nam sa osmijehom se susretati sa bratom muslimanom i oslovljavati ga njemu najdražim imenom ili zvanjem te se kloniti različitih sumnjičenja, podozrenja i neprovjerenih informacija. Nikada ne ismijavati i ne rugati se bratu muslimanu a po mogućnosti na lijep način koriti i kritikovati one koje u našem prisustvu ružno govore o našem bratu…
Ovo je svakako samo trunka onoga što se može reći o potrebi i važnosti velike pažnje koju moramo imati spram onih oko sebe. Nedavno sam pročitao jednu predaju u kojoj se navode događaji sa Sudnjeg dana i čovjek koji je čitav život zikrio biva upućen u džehennem kao nezahvalnik a na pitanje zašto ukazuje mu se da nije bio zahvalan onima preko kojih mu je Bog slao znanje i nafaku.
Na kraju krajeva među obaveze naše međusobne spada i iskazivanje poštovanja i ljubavi riječima. Evo, ovdje, danas, niko od va smeni u ovoj džamiji nije u rodu. Ja sam po nekim zakonima ljudskim vama stranac, no pustili ste me na ovo sveto mesto da vam govorim jer ste vjernici, jer vjerujete svojoj zajednici koja me je poslala kao hatiba. I ja Vas isto tako volim u ime Boga, makar i ne znao mnogo o vama. To da ste danas ovdje, da ste na džumi da iskazujete vjeru u Uzvišenog Boga i slijedite sunnet voljenog Poslanika u potpunosti je dostatno da budete stanari moga srca i da vas volim istinskom ljubavlju. Vi se između sebe bolje znate pa znate i mahane jedni drugih no nikada nemojte dozvoliti da pomislite kako su vaše mahane veće od ovih vrijednosti koje sam prije spomenuo.
Način na koji govorimo, način na koji hodamo, mašemo rukama, razmišljamo… pokazatelj je našeg stanja i stanja nas u nama samima, stoga ovih nekoliko preporuka u današnjoj hutbi da posluži ako Bog da i meni i vama da obratimo više pažnje na svoje svakodnevno ponašanje i rezonovanje i da shvatimo da ono nije odvojeno od drugih ibadeta, da ova smirenost, predanost, pažnja koju držimo u sebi na džumi treba da se i nakon džume reflektuje u našem ponašanju, jer u namazu smo od tekbira do selama i ruknovi namaza obavezuju na su tim okvirima a u ahlaku smo od rođenja do smrti i propisi ahlaka treba da nas obavezuju u tim okvirima.
Da nam Uzvišeni podari hajr današnjom hutbom, da primi našu džuma namaz i učini je razlogom praštanja naših grijeha.
»Allahumme Rabbena atina fid-dunja haseneten ve fil-ahireti haseneten ve kina ‘azaben-nar. Rabbenag-firli ve li validejje ve lil-muminine jevme jekumu-l-hisab.
Gospodaru naš, daj nam dobro na ovom i na drugom svijetu i spasi nas od džehennemske vatre. Gospodaru naš, oprosti meni, mojim roditeljima i svim muslimanima i muslimankama na Sudnjem danu.
Amin!
Hatib: Esad Bajić, Grabovci 13.02.2015.g.