Osim vode, zemlju mora natopiti i ljudski znoj

Fahruddin er-Razi u tefiru Mefatihu-l-gajb (Et-Tefsiru-l-Kebir) navodi predaju o tome da su perzijski vladari mnogo kopali kanale za navodnjavanje i da su često sadili svakojako drveće pa su dugo živjeli. To je bilo veoma čudno jednom vjerovjesniku tog doba, jer je među vladarima bilo neposlušnih i grešnika, te je molio Allaha, dž.š., da mu objavi zašto im je dao dug život, a potom mu je objavljeno: “Obrađivali su Moju zemlju pa su na njoj živjeli Moji robovi!” Zemlja je čovjekovo stanište. On je za nju neraskidivo, suštinski i egzistencijalno (po)vezan. Zemlja je mjesto na kojem čovjek ubire plodove vlastitog rada i zalaganja. Čovjek je od zemlje, u nju će se vratiti i iz nje će ponovo oživljen biti. Obrađivanje zemlje, sjetva i žetva, plodne i sušne godine, podsjećaju na život, smrt i proživljenje. Odumiranje i oživljavanje zemlje znaci su prolaznosti i nestalnosti ovozemnog života.

Sijanje: rizik, nadanje, ulaganje imetka, truda, znanja, vremena i svih drugih resursa koji su čovjeku na raspolaganju, vezao je za Svoje robove, stvorenja, a davanje snage da nešto (iz)nikne iz zemlje pripisao je isključivo Sebi.

Pa ipak, da bi iz zemlje nikao plod i da bismo u konačnici ubrali i koristili njene blagodati, osim Božije milosti i pomoći, neophodan je i ljudski trud. Osim vode, zemlju mora natopiti i ljudski znoj i na njoj čovjek treba utkati bezbroj sitnih koraka, mnogo znanja, bdijenja, odgovornosti, pažnje i brige. Zemlja željno iščekuje sjeme koje će se po njoj rasuti iz naših ruku. Podsjećajući čovjeka na njegov udio i zadatak u pogledu obrađivanja zemlje i sijanja, Uzvišeni Allah kaže: Kažite vi Meni: šta biva sa onim što posijete? Da li mu vi dajete snagu da niče, ili to Mi činimo? Ako hoćemo možemo ga u suho rastinje pretvoriti, pa biste se snebivali: “Mi smo, doista, oštećeni, čak smo svega lišeni!” (El-Waqi’a, 63-67.) Sijanje: rizik, nadanje, ulaganje imetka, truda, znanja, vremena i svih drugih resursa koji su čovjeku na raspolaganju, vezao je za Svoje robove, stvorenja, a davanje snage da nešto (iz)nikne iz zemlje pripisao je isključivo Sebi. Iz kombinacije Božije moći i milosti, na jednoj strani, te ljudskog rada, truda i pouzdanja u Njegovu milost, na drugoj strani, zrnje i košpice proklijaju, pusti i neplodni krajolici obrastu i ukrase se raznovrsnim miomirisnim cvijećem i biljem. I za najveća čuda potreban je minimum ljudskog htijenja i truda. Od hazreti Merjeme se, u trenucima kada su je porođajni bolovi prisilili da dođe do stabla jedne palme, traži da vlastitom rukom, iako na izmaku snage, protrese palmino stablo kako bi po njoj pale svježe datule (plodovi) koje će je osvježiti i vratiti joj snagu: “I melek je, koji je bio niže nje, zovnu: “Ne žalosti se, Gospodar tvoj je dao da niže tebe potok poteče. Zatresi palmino stablo, posuće po tebi datule svježe, pa jedi i pij i budi vesela!” (Merjem, 24-26.) Bosanskohercegovačke njive, polja i oranice čeznu za ljudskom brigom i sjetvom. Zabrinjavajuća je činjenica da je većina građana Bosni i Hercegovini u zoni siromaštva, apsolutnog ili relativnog.

Nema sumnje da je jedan od razloga ovog stanja napuštanje i udaljavanje od obrađivanja, kultiviranja i izgrađivanja zemlje. Čini se kao da zemlju napuštamo čekajući da nam “padne s neb(es)a”. Zemlju zaslužuju naslijediti samo oni koji se prema njoj odnose na brižan i odgovoran način: Zašto ne putuju po svijetu pa da vide kako su završili oni prije njih? Oni su bili od njih jači, i zemlju su orali i obrađivali je više nego što je obrađuju ovi, i poslanici su im donosili jasne dokaze; Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli. (Er-Rum, 9.)