Piše: Almir Mehonić (Autor je glavni i odgovorni urednik Magazina na bosanskom, francuskom i njemačkom jeziku Diwan, Luksemburg)
Pogled iz dijaspore
Pitanje organiziranja i idejnog pozicioniranja Bošnjaka u dijaspori aktuelno je i nakon 20 godina od velikog egzodusa našeg naroda sa prostora Balkana. Za ovih 20 godina Bošnjaci u dijaspori nisu uspjeli formirati svoju organiziranu elitu, a o institucijama i programu djelovanja, integracije i očuvanju identiteta da i ne govorimo.
Ipak, nije se to desilo zato što Bošnjaci u dijaspori nemaju vrsne intelektualce, čak i evropskog i svjetskog renomea. Razloge treba tražiti u najmanje dva faktora. Prvi se odnosi na dio intelektualne elite koja je zavaljena u lagodni život zaboravila na pitanje zajednice, prije svega ove novoformirane, u potpuno drugačijem sistemu i okruženju od balkanskog. Dok je drugi dio elite pobrkao prioritete, i tako sav svoj angažman usmjerio na pitanja i probleme Bošnjaka u domovini, pri tom zaboravljajući svoju novu avliju. Naravno, postoje tu i intelektualci koju su se svjesno pasivizirali ne osjećajući povratne reakcije iz zemlje.
Drugi faktor, ne manje bitan, je nebriga matice o budućnoosti ovog djela bošnjačkog korpusa i njihovog potomstva, manjak i elementarnih mehanizama veze sa ovim djelom svoga naroda i odsustvo svake vrste koordinacije i sagledavanja novih uslova i okruženja u kojima se našao bošnjački narod u dijaspori.
Nažalost, dijaspora se smatrala i smatra bitna jedino kao finasijski resurs potreban matici, čak se kao intelektualni potencijal vrlo rijetko koristi, iako su u njoj stasali mladići i djevojke koji su završili najprestižnije evropske i svjetske škole, mladi koji su stekli izvanrednja znanja i iskustva, upoznali buduće značajne stručnjake i državnike.
Niko se do sada od zvančnih organa, organizacija i institucija nije ozbiljno pozabavio pitanjem opstanka Bošnjaka (sa svime onim što ih čini narodom) kao izrazite manjine u evropskim državama, u Americi i Australiji. Da ne govorimo o izradi strategije (kao što je ima Srbija), formiranju ministarstva ili specijaliziranih državnih tijela koji bi bliže odredili buduću putanju Bošnjaka u egzilu.
Svjetli primjer je nedavna posjeta reis-ul-uleme Huseina ef. Kavazovića dijaspori, tačnije Njemačkoj i obraćanje prisutnim Bošnjacima. Po prvi put je neko iz domovine poručio Bošnjacima u dijaspori da treba da se okrenu sami sebi, svojoj djeci i opstanku na ovim prostorima.
„Moramo zajednicu podići na viši nivo organizacije, moramo planirati našu budućnost… Čuvajte jedni druge, pomažite jedni druge i obrazujte vašu djecu. Nemojte trošiti novac na neke projekte koji su sumnjivog karaktera. Izračunajte dobro. Imajte povjerenja u vlastitu zajednicu ovdje, konsultirajte se… Nemojte uludo trošiti novce. Školujte djecu. Uključite ih u politički život ove zemlje. Nek uđu u parlament. Kad budu tamo govoriće u ime vas, olakšaće vam život. Neće to moći uraditi ako ne budu školovani. Skromno djelujte i ulažite u djecu”, rekao je tom prilikom reis Kavazović.
U ovom kontekstu je ideja koja je potekla iz Rijaseta IZ o planu formiranju Mešihata za Zapadnu Evropu koji bi okupio sve bošnjačke džemate na ovom području sa jednim zajedničkim vrhovnim organom i jednim muftijom na čelu. Bila bio ovo prva ozbiljna institucija i okupljanje Bošnjaka u dijaspori u smislu planiranja svog vlastitog puta. Istina, bilo bi to samo vjersko institucionaliziranje Bošnjaka, ali bi se nedvojbeno stvorio preduslov da se oko te institucije Bošnjaci u dijaspori Zapadne Evrope i etnički i kulturno zaokruže. Na posljetku, kod Bošnjaka je uvjek bilo tako i Islamska zajednica je povlačila kroz historiju avangardne poteze.
Bošnjaci u dijaspori se, napokon, moraju okrenuti sami sebi, svojim vlastitim snagama i potencijalima. Svoje resurse trebaju iskoristiti u jačanju sebe i izgradnji svoje zajednice. Mnogo više nego u domovini, nama trebaju škole, vrtići, džamije, mektebi, mediji, biblioteke, centri. Identitet Bošnjaka na Balkanu više niko ne dovodi u pitanje, dok je identitet nas i naše djece u dijaspori pod velikim znakom pitanja. Odgovore za ta pitanja, očito moramo tražiti sami, sa svojim intelektualnim i materijalnim potencijalima i resursima.
Prije toga, moramo biti svjesni svog stanja, definirati prioritete i ciljeve. Moramo se okupiti i zapitati – kako i kuda dalje?