Piše: Haris Islamčević
Ideja koja prožima cjelokupni kur'anski tekst jeste ideja o dragome Bogu i poziv na vjerovanje u Njega, dok u isto vrijeme ta ideja podrazumijeva odbacivanje vjerovanja u bilo koga ili bilo šta osim Uzvišenoga Gospodara.
Ako promatramo koncept kur'anskoga učenja i mnoštvo planova koji se iščitavaju s kur'anskih stranica (teološkoga, pravnoga, antropološkoga, etičkoga…) primijetit ćemo njihovu kohezivnost i isprepletenost, poput dijelova mozaika, koji, kada se sklope, u konačnosti zrcali savršenom Porukom i Naputkom do Posljednjega dana.
Spomenuta Poruka za cilj ima razvoj onoga što u našemu jeziku označavamo s pojmom pobožnost.
Često u javnome diskursu, ali i našoj svakodnevnoj komunikaciji možemo čuti pojam pobožnosti, u smislu da ona označava osobu pravovjernu, koja obavlja je revnosna u izvršavanju svojih religijskih rituala (obavlja molitvu, daje milosrđe, i sl.). No, potrebno je sebe upitati, prije svega, šta mi podrazumijevamo pod pojmom pobožnosti.
Pobožnost, kako možemo saznati iz poznatog, “Džibrilovog hadisa”, sastoji se od uvjetno kazano, iz tri dimenzije: (svjedočenja, vjerovanja i dobročinstva) kojima korespondiraju tri odgovarajuća puta: šerijata, tariqata i haqiqata. Nakana ove kolumne nije da detaljno, s teorijskoga aspekta, razmatra ovo pitanje, nego želja nam je, prije svega, da svako od nas se zapita koliko naša pobožnost se primijeti u našoj svakodnevici.
Preciznije, koliko naša vjera u dragoga Boga se očituje kroz naše svakodnevne riječi koje izgovaramo, i djela koja činimo.
Naime, događaji iz naše svakodnevice nam nameću potrebu propitivanja ove izuzetno važne, za pravovjerne, sudbonosne teme. Kada kažemo sudbonosne, mislimo na cjelokupnu filozofiju i smisao vjerničkoga života, u kojemu ovo svjetsko bivstvovanje predstavlja samo jednu etapu koju nakon određenog vremena okončava i nastavlja svoj život u zauvječnosti.
Nećemo pogriješiti ako kažemo da, hvala dragome Bogu, ogroman broj pravovjernih žive svoju vjeru, tako da vjeruju u dragoga Boga, slijede i poštuju Poslanika islama, blagoslovljenoga Muhammeda.
Međutim, da li je pobožnost izričito svjedočenje i vjerovanje? Naravno da nije.
Treći aspekt, koji je integriran i kao takav neodvojiv od prethodna dva jeste (dobro)činstvo, odnosno društvena proaktivnost.
Korisno bi bilo da promatramo naše obredoslovlje – Islam (npr. čin svakodnevne molitve), i razmislimo o njezinoj suštini, te svrhi. U toj kontemplaciji shvatit ćemo da čin molitve (kao i drugih obreda) u sebi nosi nekoliko aspekata. Na prvome mjestu svakako je duhovni aspekt – kroz kojega se prisjećamo Uzvišenoga Allaha kao našega Gospodara kome se dobrovoljno pokoravamo, te u tom procesu svoju (ograničenu) slobodu podlažemo neuvjetovanoj i apsolutnoj Božanskoj volji.
Međutim, probuđena svijest o Bogu ne smije ostati zarobljena u sferi našega duhovnog bića. Naprotiv, takva snažna snaga se treba iskazati na našemu društvenome planu, u smislu da svako sopstvo osnaženo spoznajom dragoga Boga, odnosno snagom svijesti o dragome Bogu, treba uložiti svoj maksimum u kreiranju zdravoga ambijenta počevši od porodičnog, džematskog do društvenog u cijelosti.
Konkretno, na ovoj razini se treba očitovati učinkovitost naše molitve, našeg obredoslovlja, tako što ćemo sputavati svoj ego, kontrolirati svoj jezik, pogled, nastojati biti na usluzi ljudima oko sebe, jednostavno kazano: biti društveno korisni faktor. Jer, ako naša molitva, naš namaz, ali i svo ostalo obredoslovlje nas ne odvrati od razvrata i lošega (što mu je i odgojno-etički smisao iskazan kroz Kur'an), onda ona ne izvršava svoju funkciju, niti se postiže njezina učinkovitost.
Postizanje svjesnosti dragoga Boga, kao individualnoga, intimnog čina svake duše ponaosob, sastavni dio je onoga što oslovljavamo istinskom islamskom intelektualnošću, koja podrazumijeva slobodnu odluku svakoga čovjeka da živi u skladu sa voljom Uzvišenoga Allaha. Iz Poslanikovog hadisa saznajemo isključivo sadržaj vjere, bez kazivanja o sâmoj njezinoj naravi, imajući u vidu da ju je nemoguće egzaktno mjeriti čovjeku dostupnim (sociološkim) mjerilima.
Kao takva, ona se manifestira u najtananijim dijelovima našega bića, nedostupnim bilo kome drugome čovjeku, i stoga sloboda predstavlja njezin temelj. Ova činjenica je izuzetno važna danas kada svjedočimo pojedincima ili skupinama istih ideoloških osnova koji olahko izriču sudove o drugima i njihovome vjerovanju, i tako preslobodno kvalificirajući ljude oko sebe kao vjernike ili nevjernike. U ovome kontekstu želimo podsjetiti da čitanje intime bilo kojega srca je u isključivoj nadležnosti dragoga Boga, i nikoga više.
Treća dimenzija (dobro)činstvo predstavlja vrhunac naše spoznaje, odnosno stepen u kojemu pravovjerni svaki svoj čin čini s temeljnim saznanjem kako njegovom svakome činu svjedoči dragi Bog Koji ga vidi, iako on (čovjek) Njega ne vidi, ali svjedoči Njegovome postojanju kroz čitanje znakova koji govore (Kur'an), i promatrajući znakove koji šute (Prirodu).
Upravo našim djelima iskazujemo da li smo i koliko smo suštinski pobožni, i koliko smo svjesni Uzvišenoga Allaha. Smatramo da bi svi mi koji pišemo ili govorimo jezikom Vjere bi trebali znatno više kazivati o nužnoj potrebi postizanja svjesnosti dragoga Boga, a kada čovjek, uz Božiju pomoć, postigne svjesnost o Njemu, za očekivati je da se ona i očituje kroz čovjekova djela. Djela koja svaki čovjek treba činiti svakodnevno do Dana Vlastitoga Kijameta čije vrijeme nastupanja je samo dragome Bogu poznato.
Rezimirajući dosad izloženo, ne možemo a da ne postavimo (bolno) pitanje: Šta je s nama i našom pobožnošću? Zašto je ne vidimo u praksi? Zašto svjedočimo raznim anomalijama koje pritišću naše društvo, a posljedično i nas same, poput prisutnosti neiskrenosti, (duhovne i materijalne) korupcije, nepotizma, najnižeg i najprizemnijeg oblika služinstva?
U konačnosti, uvažavajući zapitanosti iz prethodnoga pasusa, nameće nam se ključno pitanje: Da li smo pobožni ili, ako već se smatramo pobožnim, da li je naša pobožnost iskrena ili je, ne daj Bože, lažna?
Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o