Uhudski poraz bio je pouka

Uhudski poraz bio je pouka

Morate, dragi naši parlamentarci i narodni predstavnici sići dole i vidjeti kako je jesti u javnoj kuhinji, kako je otići u Merhamet po paket hrane, kako je nemati dijetetu dati za svesku i školsku potrebu, kako je nemati zašto kupiti ogrijev, kako je od tri, od ljekara dobijena recepta zbog slabe penzije realizirati samo jedan. Da bismo se odlučno borili za opće dobro, za naše dobro morate osjetiti muku običnog čovjeka, njegov problem. Naplatiti nerad je nepravda a nepravda je veća kad ko od zla djela svog još i korist kakvu ima. 

Uhudski poraz bio je pouka

U ovom mjesecu, Ševalu, njegovom petnestom danu, prema historijskim izvorima, godine 625. ili treće hidžretske bila je uhudska bitka. Kad spomenemo Uhud on nas asocira na poraz, asocira nas na pogibiju velikana ummeta kakav je bio Hamza ibn Abdulmutalib.

Izgubljena uhudska bitka nije značila i gubljenje rata za istinu, za vjeru a protiv laži i džahilijeta. Uhud iako porazom rezultirao on je muslimane mnogo čemu poučio pa su poslije njega, a zahvaljujući njemu, odlučnije iz pobjede u pobjedu koračali.

Naučili su da se zapovijedi mudrog i razboritog vođe ne smiju kršiti jer takvo ponašanje vodi porazu. Da su strijelci od Poslanika na postavljeno mjesto, na njemu i ostali i po zapovijedi Poslanikovoj postupili ne bi poraza bilo. Allah dž.š. opominje vjernike kaznom ako se naredbi Poslanikovoj suprostave: „Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju njegovu da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snađe“ (Nur, 63). Nema kompromisa oko onog što Poslanik od nas traži jer Allah Svemoćni nedvosmisleno u Objavi poručuje: „Što vam Poslanik naredi to činite a što vam zabrani toga se klonite“ (Hašr,7).

Naučili su da pohlepa vodi u poraz i propast. Pohlepa ne uništava samo pohlepnog pojedinca. Ona je zlo društvu čitavom i čitavu zajednicu vodi u propast. Ispravno je reći da je sav nered na zemlji potaknut ljudskom pohlepom. Pohlepa ljude vodi, varanju, laži, otimanju, ubijanju… Vjernik ne smije biti pohlepan. Vjernik zna da mu nafaku niko ne može oduzeti. Ona nekom drugom ne može dopasti, a varanjem i otimanjem stečeni imetak bit će teret na oba svijeta, na budućem posebno. Nafaka nije isto što i kapital.

Da žena, muslimanka, treba biti angažirana i društveno aktivna, a da joj nije mjesto samo u kući, kako često čujemo pogrešno tumačenje propisa naše vjere koji se odnose na ulogu i položaj žene kazuje nam primjer Nusejbe bint Ke’ab koja je napajala ranjenike, a kad je vidjela da je izvjestan poraz uzela je sablju i aktivno se borila. Poslanik je rekao: „Nisam se toga dana na Uhudu okrenuo ni lijevo ni desno a da je nisam ugledao kako se bori ispred mene“. U toj bitci ona je zadobila ukupno 12 rana od uboda koplja i zasjeka sablje. Neka se naše sestre i majke, naše kćerke aktivno uključe i srčano bore na Božijem putu. Neka se bore da završe dobre škole, da budu znanjem oplemenjene i vjerom odgojene i takve dostojanstvene stanu u porodici i u društvu i na svakom mjestu u odbranu naših islamskih vrijednosti.

Šta sve treba podnijeti na putu borbe za opće dobro kazuje nam Uhud kroz primjer Poslanika. Ranjen je u borbi i to je poruka svim našim vođama i izabranim predstavnicima da se ne izdižu iznad drugih i ne izdvajaju na više nivoe jer ko je na višem položaju kod Allaha od  Miljenika Njegova, a on sa sabljom i ashabima u borbi, a on sa ashabima sakuplja drva za vatru, a on sa ashabima pravi ćerpić za medinsku džamiju… Morate, dragi naši parlamentarci i narodni predstavnici sići dole i vidjeti kako je jesti u javnoj kuhinji, kako je otići u Merhamet po paket hrane, kako je nemati dijetetu dati za svesku i školsku potrebu, kako je nemati zašto kupiti ogrijev, kako je od tri, od ljekara dobijena recepta zbog slabe penzije realizirati samo jedan. Da bismo se odlučno borili za opće dobro, za naše dobro morate osjetiti muku običnog čovjeka, njegov problem. Naplatiti nerad je nepravda a nepravda je veća kad ko od zla djela svog još i korist kakvu ima.

Uhud nas uči, da neprijatelju nije dovoljno samo nas poraziti i nad nama vladati već mu je želja da nas uopće nema. Hamza bin Abdulmutalib nije samo ubijen, masakriran je.

Poslanikovo nastupanje u prvim borbenim redovima kazuje nam da vodeći položaj pripada hrabrim i nepokolebljivim osobama. Kukavice i neodlučni nisu sposobni voditi narode niti donijeti kakvo dobro svom narodu i vremenu u kojem žive. Nama danas upravo fale hrabri i odlučni koji će nas bez kolebanja voditi naprijed, voditi konačnoj pobjedi i odlučno braniti ono što su šehidi naši odbranili i u emanet nam ostavili, a ostavili su nam cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. Da bi je takvom sačuvali na svakom pedlju njenom moramo biti svjesni sebe i jasno na predstojećem popisu stanovništva svima reći da naš jezik zove se Bosanski, da naš narod ima ime Bošnjačko i da naša vjera jeste Islam.

Poraz koji je zadesio muslimane na Uhudu zlo je koje su sami zaslužili. Njihov propust i njihov grijeh je uzrok tome. Allah dž.š. je nakon Uhuda objavio: „Zar kad vas je snašla nevolja koju ste vi njima dvostruko nanijeli možete reći: ‘Otkud sad ovo’. To je od vas samih, Allah zaista sve može“ (Ali Imran, 165).

Uzvišeni Bože pomozi nam da iz uhudske bitke, iz tog poraza naučimo da kad nas dobro snađe Ti si mu uzrok, a zlo kad nas pogodi uzrokovali smo ga sami. Amin.

Izet ef. Čamdžić

16.08.2013.god.