Piše: Jusuf Trbić … www.preporodbn.com …
Ljudi s dugim pamćenjem govore kako je nekad mnogo toga bilo bolje i ljepše nego što je sad. Kad danas pogledamo oko sebe, nije nam teško shvatiti koliko su u pravu. Cinici bi rekli : mora da je bilo bolje, jer gore od ovoga danas – teško da može biti. Živjelo se svakako siromašnije i teže, ali materijalna dobra koja donosi napredak civilizacije ne moraju automatski značiti da je to bolje od onoga prije. Oružja za masovno uništenje to pokazuju, o koncentracionim logorima ili načinima izrabljivanja ljudi i naroda – da i ne govorimo. Nekad je, recimo, moral običnih ljudi bio na mnogo višem nivou, pa se i danas iznenadimo kad čujemo koliko je bilo poštovanje i uzajamno uvažavanje ljudi u čaršiji i koliko je važno bilo pomaganje drugima.
Kod muslimana je, na primjer, poznato pravilo zekjata i činjenja opšteg dobra, od pomaganja mladima da se školuju i uče, pisanja knjiga, gradnje i čuvanja objekata kullurne baštine, pa do instituta vakufa, koji je u prošlosti bio jako raširen. Bio je to široko rasprostranjen običaj da imućniji ljudi daruju dio svoje imovine za opšte dobro, za džamije, škole, javne zgrade i komunalne oibjekte koje će služiti svima. U Bijeljini se taj običaj može pratiti i kroz proces nastanka grada i podizanja zadužbine sultana Sulejmana Veličanstvenog – bijeljinske Atik džamije, ali i gradnje svih ostalih džamija. Janjica džamiju je sagradio Mehmed Salih Vedžihi paša, Krpića džamiju poznati dobrotvor Ahmed-aga Krpić, Salihbegovića džamija je podignuta iz amaneta Ahmed-bega Salihbegovića, a vakifi džamije u Dašnici bili su Mehmed-beg i Ali-beg Preljubović. Sve su džamije imale svoje vakufe : njive, zgrade, dućane, magaze, šume, voćnjake, ali i građevinsko zemljište ( “mukata”), koje se, za gradnju kuća, davalo siromašnima. Iz vakufskih prihoda plaćali su se troškovi rada džamija, ali i medresa i mekteba, kao i poslovi od opšteg interesa : kopanje javnih bunara, rad narodnih kuhinja, oblačenje djece iz siromašnih porodica itd. Toga je mnogo bilo u Bijeljini, ali i drugim mjestima. Na primjer, nekada je Jabanuša bila prilično veliko selo, a vakuf je i tu imao svoj sibjan-mekteb. Slično je bilo i u svim ostalim manjim i većim naseljima, a muslimani su, u to doba, rado pomagali komšijama druge vjere da sagrade i održavaju svoje vjerske objekte. Poznato je da je Hanumica Osmanbegović dala zemljište u centru Bijeljine za gradnju srpske crkve, da je porodica Muratbegović za iste namjene dala dio posjeda u Suhom Polju, a na sličan način su podignute i crkve u mjestima u kojima je živjelo vrlo malo Srba, u Janji, Brezovom Polju i Kozluku.
Hafiz Abdulah Budimlija pominje u svojim “Sjećanjima” mnoge vakufske objekte u Bijeljini i okolini. Recimo, zgrada medrese, koja se nalazila u samom centru grada, bila je velika, na sprat, u prizemlju je bilo sedam dućana, koji su izdavani pod zakup. Tu su bili : bakalska radnja Redže Aljića, brijačka radnja Avde Tahirovića, slastičarna i buzadžinica Ćazima Hamidovića; neobičnu mješavinu mesarske i bravarske radnje držali su Ibro Karić i Ahmet Ismić, bila je tu i brijačka radnja Mehmedalije Mujagića, pa slastičarska radnja braće Huske i Suzeira Osmanovića i ured za izdavanje uglja Koste Žebeljana. Na spratu su bile tri mektebske učionice i zbornica, ured džematskog imama-matičara i ured sreskog i kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva. Ta je zgrada porušena 1946. godine, bez ikakve naknade, a tada je oduzet i veliki dio vakufske imovine, među njima i tri velika mezarja. Oduzete su i porušene i dvije zgrade na mjestu današnjeg Centra za kulturu, u kojima su se nalazile kiraethane ( velika i mala), u kojima se odvijao sav kulturni život muslimana, a na dijelu vakufa Salihbegovića džamije izgrađena je zgrada bubrežnog dispanzera.
Poslijeratna nacionalizacija je dovršila dugotrajni proces oduzimanja muslimanske imovine, započet još uoči dolaska Austro-Ugarske.
Hafiz Budimlija pominje i dva “evladijjet-vakufa, poznatih Bijeljinaca Alibega Pašića i Eminage Čolića. Pašićev vakuf, kojim su upravljali njegovi nasljednici, sastojao se od jedne stambene zgrade i jednog lokala, a Čolićev od velike parcele plodne zemlje i 60 dunuma šume. Sve je to oduzeto, kao i kuća u centru grada i zgrada na sprat na Pašinim Baščama, i zgrada i zemljište nekadašnje halvetijske tekije u Jukić mahali. Značajna vakufska imovina postojala je i u Janjarima, Atmačićima, Glinjama i Trnovi, muslimanskim selima na području današnje ugljevičke opštine.
Uništavanje vakufa trebalo je da doprinese davno započetom procesu eliminisanja Bošnjaka i svih tragova njihovog postojanja pod ovim nebom. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka bio sam svjedok mnogih slučajeva tihog uklanjanja bošnjačke kulturne baštine i svega što je ličilo na nju, od bezrazložnog rušenja svih zgrada koje podsjećanju na bošnjačku istoriju, pa čak i planova za rušenje Atik džamije, do uklanjanja svih uspješnih Bošnjaka, koji su iz Bijeljine odlazili po nagradi ili kazni. Važno je bilo samo da nisu tu. Trajalo je to decenijama, tiho, ali je sve rađeno uporno i sistematski. Finale je, dakako, uslijedilo 1992. godine, kad su se velikosrpski snovi o konačnom uništenju jednog naroda najzad mogli ostvariti.
Kad se rat protiv Bosne završio, izgledalo je da su i Bosna i Bošnjaci konačno izbrisani s lica zemlje na ovim prostorima. Međunarodna zajednica je dodijelila Miloševićevim i Karadžićevim Srbima Republiku Srpsku, očišćenu od svih nesrba, njihove kulture, tradicije i vjerskih objekata i svih tragova njihovog postojanja, a u taj ratni plijen uvrštena je čak i Srebrenica, mjesto prvog genocida u Evropi nakon holokausta. Smatralo se da će se taj entitet, etnički očišćen i prilagođen samo jednom narodu, u dogledno vrijeme pripojiti matici Srbiji, i time će vjekovni velikosrpski snovi biti makar djelimično namireni.
Ali, u istoriji se stvari rijetko odvijaju prema takvim planovima. Bosna je opstala, i živi, uprkos ogromnim teškoćama, a neke dobre stvari kao da se, iz dubina istorije, vraćaju na svjetlo dana. Džamije, porušene u zločinačkom pohodu Karadžićevih fašista, podignute su ponovo, zahvaljujući najviše starom običaju darivanja za opšte dobro. Mnogi su dali priloge za obnovu džamija, među njima su i oni čiji se doprinos mjeri stotinama hiljada maraka, a neki su uvakufili svu svoju ušteđevinu. Važno je da je danas spontano obnovljen taj običaj, i važno je da se među vakifima ne nalaze samo muslimani, već i komšije Srbi.
To je znak da će ova zemlja živjeti onako kako je proživela hiljadu godina svoje istorije. I da će opet, jednoga dana, biti najljepša zemlja na svijetu.