Piše: Tarik Ramadan…Zašto, u suštini, volimo? Šta je izvor, značenje i predmet ljubavi? Zašto danas volimo, a već sutra prestajemo? Zašto, duboko u nama, traje ljubav prema našim roditeljima i djeci? Kako volimo? Zašto, u suštini, volimo?
Postoji nekoliko vrsta ljubavi: samoljublje do granice egocentičnosti i sebičnosti; narcizam do uobraženosti i arogancije. Kako je ljubav prirodna i opasna. Gledamo na svijet samo iz svog ugla: volimo sebe kao da jedini postojimo i, u srži ovog čudnog paradoksa, volimo sebe do besvijesti.
Volimo svoje majke, očeve, muževe, supruge, kćerke, sinove i, otupljenih čula navikom, ne učimo ništa o svojoj ljubavi prema njima. Osim, u slučaju da ih zadesi nesreća ili da nas napuste. Postajemo ravnodušni u njihovom prisustvu. Zagonetan paradoks, zar ne? Izgubiti vid, jer su nam stalno pred očima .Gubimo značenje, jer smo pretjerano opterećeni ustaljenom svakodnevnicom.
Posmatrajmo svoje prijatelje, najmiljije, svijet i zapitajmo srce : Zašto baš ti? Zašto te volim? Zbog tvog izgleda? Vrlina? Tvog stila? Volimo jer ¨prirodno ¨ je da volimo i osjećamo. Na samom početku će biti vatra, na kraju prah…uništeno prevarom, greškama, ranama boli. Ljubav koja zaslijepljuje i rastanak zbog nemara .Još jedan paradoks: naša ljubav je plamteći oganj, i naša beskrajna patnja.
Naučimo voljeti. To je poruka svih duhovnih aktivnosti. Možemo željeti voljeti sebe, susjede, univerzum, ili voljeti sebe i susjede, sebe i univerzum. U blizini Boga, učimo da moramo tragati, podsticati se, unositi, stvarati, rastajati se i ponovo vezivati. Tragajmo za značenjem ljubavi, podstičimo se da otkrivamo tajne nade i ne prestajemo kad se uvjerimo u svoje kvalitete. Slomimo ego i iluzije, obratimo pažnju na poglede i njihove vapaje; unosimo novo svjetlo u srca i oči i, kao u postu, učimo prekinuti i iznova početi. Biti Jedno, sa sobom, Bogom, sa tobom… dar, vrijeme ispita, vrijeme iskušenja i nade.
Uz tebe, ili bez tebe. Zašto volimo? Zašto se rastajemo? Uistinu, zašto? Na svom putovanju, moramo naučiti da Njegova ljubav i naša ljubav, naši susreti i rastanci jesu akti inicijacije. Možemo voljeti roditelja, biće, njegovu ljepotu i vrline; možemo naučiti šta je to ljubav i na kraju znati samo za bol i patnju. Ali, iznad svega, možemo naučiti da volimo horizont što nas ujedinjuje. Možemo se izdići iznad sebe zbog Njega, zajedno tragati za putem koji vodi do Njegova svjetla. Voljeti značenje i prevaljeni put kao što volimo odredište, i vjeru. To je stalni napor, jihad ljubavi. Otvorimo oči ispred sebe i naučimo voljeti, i s tom ljubavlju pronađimo slobodu. Izdignimo se iznad sebe i oslobodimo se ljubavi koja nas veže i zatvara, te ¨vječne¨ ljubavi, ponekad idolatrijske i obmanjujuće. To je zadatak bez kraja, ispunjen tugom, patnjom i suzama. Na ovom svijetu, postoji jedna istina : onaj koji uistinu voli mora naučiti da plače. Život. Ljubav i Život.
Zašto, u suštini, volimo? Jedni žele da se okivaju u lance, drugi da se oslobode. Tajanstvo. Jedini nas poziva, zove i obraća nam se: ¨Idi! Voli! Pokreni se, traži i istražuj.“ Ljubav koja će ti doći nije to za čim tragaš. To je iluzija, tamnica. Ljubav za kojom tragaš, ljubav koju moraš spoznati otvara ti širom vrata slobode: u osami, u paru, u mnoštvu, uči da kažeš: ¨Bog je taj koga volim¨ i u dubini srca osjećat ćeš se voljenim. U tom trenutku, moramo otvoriti oči, čuvati zadobijenu slobodu i svu ljubav koju imamo darivati bližnjima, univerzumu, čovječanstvu. Bilo da odlazimo s ovog svijeta ili ostajemo. Ljubav i istinski Život.
Voljeti, i naučiti napustiti…
٭Tekst objavljen u britanskom magazinu EMEL 2005. godine
S engleskog: Lejla Ljevaković