Piše: Ahmet Alibašić
Pravni okvir kojim se reguliraju odnosi između Islamske zajednice i države BiH ovih dana je predmet posebnog interesiranja javnosti nakon što je Vijeće ministara 29. 9. 2015. god. usvojilo prijedlog osnovnog ugovora između IZ i BiH. Povod je to da se javnost upozna s najvažnijim elementima tog ugovora.
Ovaj ugovor razrađuje uzajamne obaveze dvije strane unutar okvira koji je dobrim dijelom već određen Evropskom konvencijom za ljudska prava, sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, Ustavom BiH, Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica iz 2004. god. te osnovnim ugovorima države BiH sa Vatikanom i Srpskom pravoslavnom crkvom. Ovaj, u suštini, liberalni režim slobode vjere ili uvjerenja (u nastavku, sloboda vjere) radikalno se razlikuje od sistema upravljanja vjerom i vjerskim zajednicama koji je naše društvo poznavalo od 1945. do 1990. god. U najkraćem, u skladu sa liberalnim poimanjem ljudskih prava normativno jezgro prava čovjeka na slobodu vjere može se sažeti u sljedećih nekoliko komponenti.
Prvo, svako ima pravo na apsolutnu unutrašnju slobodu vjere, mišljenja i savjesti. Ovo pravo obuhvata slobodu svih da imaju, usvoje, ostanu pri svojoj ili promijene vjeru ili uvjerenje. Sukladno tome, niko ne smije biti podvrgnut prinudi koja bi mu umanjila slobodu da ima ili prihvati neku religiju ili uvjerenje po svom izboru. Ovaj aspekt slobode vjere se danas u BiH uglavnom ne dovodi u pitanje iako nije tako bilo tokom 1990-ih. Ovaj temeljni element prava na slobodu vjere među muslimanima ne prihvataju oni koji smatraju da za apostaziju (riddet, irtidad) postoji ovozemaljska kazna.
Drugo, svako ima slobodu da, bilo sam ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeru ili uvjerenje podučavanjem, praksom, obredima ili poštivanjem vjerskih propisa u skladu sa vlastitim shvatanjem naloga svoje vjere. Ovo je tzv. vanjska sloboda. U odnosu na raniju praksu ovdje se garantira mjesto vjeri u javnom prostoru kao i njen kolektivni aspekt. U svemu tome vrhovni vjerski autoritet za državu je savjest pojedinca, a ne tumačenje ove ili one institucije. Tako je, naprimjer, za državu nevažno što je neki muftija negdje izdao fetvu da hidžab nije vjerska obaveza. Ukoliko neka žena smatra da hidžab jeste vjerska obaveza onda država, osim u situacijama koje će biti navedene u nastavku, ima obavezu respektirati njen stav. U tom smislu je pozivanje nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova laicističke Francuske Sarkozija na fetvu šejhu-l-Azhara da hidžab nije stroga vjerska obaveza nedopustivo odstupanje od logike slobode vjere. Politički je to bio vješt potez, ali pravno nije mogao promijeniti pravno nasilje koje je njegova odluka činila prema pravima muslimanki.
Treće, država se obavezuje da poštuje i osigurava svim pojedincima na svojoj teritoriji i u svojoj nadležnosti pravo na slobodu vjere bez bilo kakvih razlika, kao što su rasa, boja kože, spol, jezik, vjera ili uvjerenje, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili drugo porijeklo, imovinsko stanje, rođenje ili drugi status. Ovo načelo nediskriminacije često se smatra jednim od temelja na kojima počiva ovo ljudsko pravo. Naime, prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, države članice Vijeća Evrope imaju određenu slobodu u obimu prava koja će priznati vjerskim zajednicama i svojim građanima u prakticiranju vjere. Pri tome je apsolutni zahtjev da sva ograničenja i privilegije budu nametnute ili garantirane bez diskriminacije.
Četvrto, države se obavezuju da će poštovati prava roditelja, odnosno zakonskih staratelja, da svojoj djeci osiguraju religijsko i etičko obrazovanje u skladu s njihovim vlastitim (tj. roditeljskim) uvjerenjima. Postavlja se uvjet da se zaštiti pravo svakog djeteta na slobodu vjere u skladu s razvojnim mogućnostima djeteta. To praktično znači da će, naprimjer, u osnovnoj školi uprava škole o vjeronauci djece pitati roditelje, dok će u srednjoj školi o tome pitati i učenike. Razlog za uključivanje prava roditelja i staratelja u slobodu vjere je taj što je po mnogim vjerskim učenjima temeljna vjerska obaveza roditelja da na svoju djecu prenesu polog vjere.
Peto, suštinsko obilježje slobode religije za vjerske zajednice, posebno u savremenim uređenjima, jeste da imaju neotuđivo institucionalno pravo da kao zajednice predstavljaju svoja prava i interese. To jest, same vjerske zajednice imaju slobodu vjere, uključujući i pravo na autonomiju u vršenju poslova. Iako religijske zajednice mogu i ne iskoristiti formalni status pravnog subjekta, danas se uveliko uvažava njihovo pravo na stjecanje pravnog statusa, koje je dio prava na slobodu vjere, i, kao poseban aspekt slobode pojedinca, dio je njihovog prava da ispoljavaju vjerska uvjerenja ne samo pojedinačno, već u zajednici s drugima.
Šesto, slobodi ispoljavanja vjere mogu se nametnuti samo ona ograničenja koja propisuje zakon, a koja su neophodna u demokratskom društvu da bi se zaštitili javna sigurnost, red, zdravlje, moral ili temeljna prava drugih. Pri tome ta ograničenja imaju biti proporcionalna potrebi da se zaštiti legitimni cilj. Ovo je priznanje da u savremenim multireligijskim društvima postoje situacije u kojima se ispoljavanje vjere može ograničiti. No, da se ne bi otvorila vrata nasumičnim, neopravdanim i arbitrarnim ograničenjima lista dopustivih ograničenja je svedena na ovu kratku listu od pet osnova. Pri tome se takva ograničenja imaju nametnuti odlukama zakonodavnih tijela, a ne odlukama administrativnih organa ili pojedinaca. Ovo je važno u našem kontekstu jer u BiH ima onih koji misle da se aktom poslodavca mogu uskraćivati ljudska prava koja je garantirao ustav ili zakon. Također je neodbranjiv stav da ugovor ove vrste ne može predvidjeti nešto što već nije previđeno zakonima i podzakonskim aktima ili je njima nakaradno regulirano. Naime, ugovor ne treba samo da propiše postojeća već da propiše adekvatna rješenja u ovoj oblasti.
Konačno, s obzirom na fundamentalnu narav ovog ljudskog prava države ne mogu derogirati pravo na slobodu vjere, čak ni u vrijeme vanrednog stanja.